1

Poslovni broj: 26 Gž Ovr-839/2019-2

Poslovni broj: 26 Gž Ovr-839/2019-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja V. R., OIB: ... iz U., i E. R., OIB:... iz U., koje zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u U., protiv ovršenika M. B., OIB:... iz R., radi ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika, odlučujući o žalbi ovršenika izjavljenoj protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci broj Ovr-6146/2015 od 22. veljače 2016., dana 17. veljače 2020.

r i j e š i o   j e

              Prihvaća se žalba ovršenika, te se ukida rješenje o ovrsi Općinskog suda u Rijeci broj Ovr-6146/2015 od 22. veljače 2016. i odbacuje prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja V. R. i E. R. od 8. srpnja 2013.

Obrazloženje

              Pobijanim rješenjem o ovrsi sud je odredio ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika radi namirenja tražbine ovrhovoditelja V. R. i E. R. od 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom od 14. ožujka 2006. do namirenja i iznosa od 7.562,00 kn sa zateznom kamatom od 5. studenog 2013. do namirenja i naknade troškova ovog postupka sa zateznom kamatom od donošenja rješenja o ovrsi do namirenja, na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Rijeci broj P-1237/08 od 4. studenog 2010., potvrđene presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-266/2012-2 od 10. listopada 2012. Ovrhovoditeljima je određen trošak postupka od 2.346,00 kn koji se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku od 1.250,00 kn i sudske pristojbe od 1.096,00 kn.

              Navedeno rješenje, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija ovršenik navodeći da žalbu podnosi iz svih zakonom propisanih razloga, te predlažući ukinuti rješenje i odbaciti prijedlog za ovrhu.

              Žalba ovršenika je osnovana.

              Prema stanju u spisu ovaj sud utvrđuje da je pobijano rješenje o ovrsi doneseno sukladno prijedlogu za ovrhu ovrhovoditelja V. R. i E. R. od 8. srpnja 2013. na temelju presude Općinskog suda u Rijeci broj P-1237/08 od 4. studenog 2010., potvrđene presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-266/2012-2 od 10. listopada 2012. Navedena presuda sadrži potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti iz koje proizlazi da je postala pravomoćna 10. listopada 2012. i ovršna 7. siječnja 2013. U prijedlogu ovrhovoditelji navode da je presudom ovršenik obvezan ovrhovoditeljima isplatiti 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom od 14. ožujka 2006. do isplate i naknaditi trošak postupka od 7.562,00 kn, te da ovršenik nije dobrovoljno ispunio svoju obvezu radi čega predlažu temeljem navedene ovršne isprave odrediti ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika.

U žalbi ovršenik ističe da je rješenje o ovrsi nejasno, jer prema svom sadržaju predstavlja rješenje o ovrsi a ovrhovoditelji su podnijeli i prijedlog za osiguranje. Osim toga, ističe da ovrhovoditelj V. R. nije osoba iz ovršne isprave jer je u ovršnoj ispravi kao tužitelj naveden M. R., pa ostaje nejasno temeljem kojeg pravnog osnova je tražbina prenesena na V. R. kao ovrhovoditelja, te da je od 15. listopada 2012. na snazi Ovršni zakon koji predviđa izravnu naplatu i da ovrhovoditelji nisu ovlašteni podnositi prijedlog za ovrhu na novčanoj tražbini sudu, već isključivo FINA-i, te je iz tog razloga prijedlog trebalo odbaciti. U nastavku žalbe iznosi razloge protivljenja prijedlogu za osiguranje.

Prije svega valja istači da su ovrhovoditelji uz prijedlog za ovrhu podnijeli i prijedlog za osiguranje, te je prvostupanjski sud zaključkom broj Ovr-3168/2013-8 od 6. listopada 2015. razdvojio postupak po prijedlogu za ovrhu od postupka po prijedlogu za osiguranje. Kako je rješenjem o ovrsi odlučeno o prijedlogu za ovrhu ovrhovoditelja, to su žalbeni navodi ovršenika koji se odnose na protivljenje prijedlogu o osiguranju bespredmetni.

Osnovani su žalbeni navodi ovršenika kojima osporava pravo ovrhovoditelja da od suda zahtijevaju određivanje ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika.

Prema čl. 211. Ovršnog zakona (Narodne novine br.: 112/12., 25/13., u daljnjem tekstu: OZ) sud će odbaciti kao nedopušten prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima na računu na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice te na temelju ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda, upravnog tijela, odnosno obračuna poslodavca na temelju kojih se može od Agencije zatražiti izravna naplata, osim ako se na temelju tih isprava nije mogla provesti naplata preko Agencije, o čemu će Agencija izdati potvrdu.

Postupak izravne naplate novčane tražbine propisan je čl. 209. st. 1. OZ-a iz kojeg proizlazi da ako ovrhovoditelj izravno zatraži od Agencije da na temelju ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda ili upravnog tijela koji glase na ispunjenje određene novčane tražbine i koje imaju potvrdu o ovršnosti, odnosno obračuna poslodavca o neisplati dospjelog iznosa plaće, naknade plaće ili otpremnine provede naplatu te tražbine prijenosom novčanih sredstava s računa koje ovršenik ima kod banaka na ovrhovoditeljev račun kojeg je odredio u zahtjevu za izravnu naplatu, Agencija će postupiti kao u povodu nepravomoćnog rješenja o ovrsi koje je dostavio sud.

Ovršna sudska odluka navedena je kao osnova za plaćanje u čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine br.: 91/10., 112/12., u daljnjem tekstu: ZPONS), a taj se Zakon primjenjuje na odluke suda koje su postale ovršne nakon 15. listopada 2012. sukladno čl. 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj 112/12.).

Presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1237/08 od 4. studenog 2010., koja je temelj za ovrhu, postala je pravomoćna 10. listopada 2012. i ovršna 7. siječnja 2013. prema potvrdi pravomoćnosti i ovršnosti Općinskog suda u Rijeci od 18. siječnja 2013. Obzirom na navedeno ovrhovoditelji su temeljem navedene isprave bili dužni zatražiti izravnu naplatu putem Agencije kako to propisuje čl. 209. st. 1. OZ-a., odnosno da bi ostvarili pravo na podnošenje prijedloga sudu bili su dužni dostaviti potvrdu da se izravna naplata preko Agencije nije mogla provesti kako to propisuje čl. 211. OZ-a.

Kako ovrhovoditelji nisu dostavili sudu dokaz da se izravna naplata pred Agencijom nije mogla provesti, niti to činjenično u prijedlogu navode, osnovani su žalbeni navodi ovršenika kojima ističe da je prijedlog ovrhovoditelja sud bio dužan odbaciti primjenom čl. 211. OZ-a.

Iako nije od utjecaja na odlučivanje u žalbenom postupku obzirom na prethodno navedeno, valja ukazati da ovršenik osnovano ističe (i) da je prvostupanjski sud odredio ovrhu u korist ovrhovoditelja V. R. na temelju isprave u kojoj on nije naveden kao vjerovnik.

Naime, presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-1237/08 od 4. studenog 2010. naloženo je tuženiku M. B. isplatiti određenu novčanu obvezu tužiteljima M. R. i E. R. U prijedlogu za ovrhu kao ovrhovoditelji su navedeni V. R. i E. R., time da u činjeničnim navodima prijedloga za ovrhu ovrhovoditelj V. R. ne obrazlaže način prijenosa tražbine s vjerovnika M. R., a niti prilaže dokaz o prijenosu tražbine. Prema čl. 32. st. 1. OZ-a ovrha se određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Kako ovrhovoditelj V. R. u sudskoj presudi na temelju koje zahtijeva ovrhu nije određen kao vjerovnik, te da nije dokazao prijenos tražbine iz presude u svoju korist u smislu čl. 32. st. 1. OZ-a, niti se činjenično o tome uopće izjasnio u prijedlogu za ovrhu, ovršenik osnovano navodi, da u slučaju da je sud ovlašten odrediti ovrhu na novčanim sredstvima, isprava na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi po prijedlogu ovrhovoditelja V. R. nije ovršna isprava temeljem koje bi taj ovrhovoditelj bio ovlašten zahtijevati namirenje od ovršenika.

Stoga je ovaj sud prihvatio žalbu ovršenika i primjenom čl. 380. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13, 89/14., 70/19.), u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a, ukinuo rješenje o ovrsi i odbacio prijedlog ovrhovoditelja.

U Varaždinu 17. veljače 2020.