1

Poslovni broj: 26 Gž Ovr-880/2019-2

Poslovni broj: 26 Gž Ovr-880/2019-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja V. d.o.o., OIB:..., Z., kojeg zastupa punomoćnik O. B., odvjetnik u O. društvu B. & T. u Z., protiv ovršenika A. Š., OIB: ... iz Đ., kojeg zastupa punomoćnica L. R., odvjetnica u O. društvu L. & R. d.o.o. u K., radi ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika, odlučujući o žalbi ovršenika izjavljenoj protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Koprivnici broj Ovr-2119/13-2 od 24. prosinca 2013., dana 17. veljače 2020.

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba ovršenika i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Koprivnici broj Ovr-2119/13-2 od 24. prosinca 2013.

 

Odbija se zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanim rješenjem o ovrsi toč. I. izreke sud je odredio predloženu ovrhu, dok je toč. II. izreke odredio trošak postupka u iznosu od 412,50 kn.

 

              Navedeno rješenje, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija ovršenik zbog zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 50. st. 1. toč. 5., 7., 9. i 11. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12., 25/13., u daljnjem tekstu: OZ), predlažući ukinuti rješenje o ovrsi i odbaciti prijedlog za ovrhu.

 

              Žalba ovršenika nije osnovana.

 

              Prema stanju u spisu ovaj sud utvrđuje da je pobijano rješenje o ovrsi doneseno sukladno prijedlogu za ovrhu ovrhovoditelja od 9. prosinca 2013. na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Đurđevcu broj Ovrv-866/2002 od 10. listopada 2002. radi namirenja novčane tražbine od 2.021,33 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, troškova ovršnog postupka iz predmeta broj Ovrv-866/2002 od 619,00 kn i 1.190,58 kn sa zateznom kamatom, troškova postupka određenih rješenjem o ovrsi broj Ovr-460/2008 od 1.127,20 kn sa zateznom kamatom i Ovr-1618/2011 od 407,50 kn sa zateznom kamatom i troškova ovog postupka sa zateznom kamatom od donošenja rješenja o ovrsi do namirenja, pljenidbom novčanih sredstava ovršenika i prijenosom zaplijenjenih sredstava na račun ovrhovoditelja. U prijedlogu ovrhovoditelj navodi da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Đurđevcu broj Ovrv-866/2002 od 10. listopada 2002. ovršeniku naloženo isplatiti ovrhovoditelju 2.021,33 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose od dospjelosti do isplate i trošak postupka od 619,00 kn sa zateznom kamatom od 10. listopada 2002. do isplate, da je u tom postupku ovrhovoditelju dosuđen daljnji trošak postupka od 1.190,58 kn sa zateznom kamatom od 28. svibnja 2003. do isplate, te trošak dosuđen rješenjem o ovrsi broj Ovr-460/2008 od 1.127,20 kn sa zateznom kamatom od 12. studenog 2008. do namirenja i rješenjem o ovrsi broj Ovr-1618/2011 od 407,50 kn sa zateznom kamatom od 20. listopada 2011. do namirenja, te kako tražbina ovrhovoditelja nije namirena predložio je da sud donese na temelju navedenih ovršnih isprava rješenje o ovrsi kojim će odrediti ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika.

 

U žalbi ovršenik navodi da je ovrhovoditelj podnio prijedlog sudu 9. prosinca 2013. kada je već bio na snazi Ovršni zakon (Narodne novine br. 112/12.), radi čega smatra da je bio dužan podnijeti zahtjev za izravnu naplatu Financijskoj agenciji i da je sud primjenom čl. 211. OZ-a trebao odbaciti prijedlog jer ovrhovoditelj nije dokazao nemogućnost provedbe izravne naplate pred Financijskom agencijom. Nadalje ističe da je ovrhovoditelj bio dužan sukladno čl. 36. st. 1. OZ-a uz prijedlog za ovrhu priložiti ovršne isprave na koje se poziva, pa kako ih nije priložio da je prvostupanjski sud i iz tog razloga trebao prijedlog odbaciti. Ističe prigovor zastare navodeći da sve tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za 10 godina, te se pritom poziva na zakonski razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 5. i 11. OZ-a, te zaključno predlaže odgodu ovrhe pozivajući se na čl. 65. st. 1. toč. 1., 5. i 7. OZ-a.

 

U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj se protivi žalbenim navodima ovršenika.

 

Žalbeni navodi ovršenika nisu osnovani.

 

Ovrhovoditelj je podnio prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika 9. prosinca 2013., te su točni navodi ovršenika da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe OZ-a koji je stupio na snagu 15. listopada 2012. Međutim, vezano uz primjenu čl. 211. OZ-a koja propisuje da će sud odbaciti kao nedopušten prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima na računu na temelju, između ostalih, pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i ovršne odluke suda na temelju kojih se može od Agencije zatražiti izravna naplata, osim ako se na temelju te isprave nije mogla provesti naplata o čemu će Agencija izdati potvrdu, potrebno je ukazati i na čl. 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine br.: 112/12), koji se primjenjuje kao lex specialis u provedbi ovrhe izravnom naplatom preko Financijske agencije, a kojim je propisano da se odredbe toga Zakona primjenjuju na ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda ili upravnog tijela koje glase na ispunjenje određene novčane obveze koje su postale ovršne nakon 15. listopada 2012. Kako su u konkretnom slučaju ovršne isprave ovrhovoditelja na temelju kojih je podnio prijedlog postale ovršne prije tog datuma, ovrhovoditelj nije imao pravnu mogućnost zahtijevati namirenje izravnom naplatom pred Financijskom agencijom u smislu čl. 209. st. 1. OZ-a, već je imao jedinu mogućnost ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika zatražiti putem suda. Iz tog razloga žalbeni navodi ovršenika kojima smatra da je sud trebao odbaciti prijedlog za ovrhu nisu osnovani.

 

Isto tako nisu osnovani žalbeni navodi kojima smatra da je prijedlog trebalo odbaciti iz razloga što ovrhovoditelj uz prijedlog za ovrhu nije priložio ovršne isprave. Odredba čl. 36. st. 1. OZ-a propisuje dužnost ovrhovoditelja da uz prijedlog za ovrhu podnese ovršnu ispravu u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu sudu koji o tražbini nije odlučivao u prvom stupnju, što znači argumentum a contrario da nema tu obvezu ukoliko su ovršne isprave donesene od strane suda kojemu se prijedlog podnosi, a što je upravo situacija u konkretnom slučaju jer su sve isprave na kojima ovrhovoditelj temelji prijedlog za ovrhu donesene od strane Općinskog suda u Đurđevcu koji je sada Stalna služba općinskog suda koji je odlučio o prijedlogu za ovrhu.

 

Vezano uz žalbene navode kojima se ovršenik poziva na zastaru, što predstavlja zakonski žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a, a ne iz toč. 5. citirane odredbe, ukazuje se da je u parnici na koju je upućen od strane prvostupanjskog suda u predmetu broj P-97/2015 odbijen sa zahtjevom radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe sudskom odlukom Općinskog suda u Koprivnici broj P-97/2015-8 od 7. prosinca 2015., potvrđenom presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-3026/2016-4 od 14. veljače 2018.

 

Preostali žalbeni navodi sadržajno se svode na prijedlog za odgodu ovrhe o kojem odluku donosi prvostupanjski sud, te koji ne mogu biti od utjecaja na ocjenu zakonitosti rješenja o ovrsi.

 

Kako žalbeni navodi ovršenika nisu osnovani iz navedenih razloga, a ispitivanjem pobijanog rješenja po službenoj dužnosti u okviru zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 50. st. 5. OZ-a, ovaj sud utvrđuje da nije ostvaren niti jedan od razloga na koje pazi po službenoj dužnosti iz st. 1. toč. 1., 3. i 5. citirane odredbe i da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba ovršnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13, 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a, te da je i o troškovima postupka odlučeno pravilnom primjenom čl. 14. st. 4. OZ-a, to je odbio žalbu ovršenika i potvrdio rješenje o ovrsi primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

 

Zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu ovaj sud je odbio jer se ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje u žalbenom postupku u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

U Varaždinu 17. veljače 2020.