Poslovni broj: Gž R-304/2017-2

 

Poslovni broj: Gž R-304/2017-2

 

 

     U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

                                                                  P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu Kseniji Dimec, u pravnoj stvari tužitelja D. zdravlja P….. OIB:….zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., protiv tužene M. B. iz R., …OIB:…., zastupane po punomoćniku G. M., odvjetniku iz R., radi naknade štete, rješavajući žalbu tužene izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl. br. Pr-295/16-8 od 02. ožujka 2017., dana 17. veljače 2020. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, posl. br. Pr-295/16-8 od 02. ožujka 2017.

 

 

    Obrazloženje

             

Citiranom presudom naloženo je tuženoj da tužitelju isplati iznos od 35.000,00 kn uz zakonsku zateznu kamatu, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 10.300,00 kn.

 

Protiv citirane presude tužena je podnijela žalbu iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tužena naknadi štetu koju je pretrpio zbog neizvršavanja ugovornih obveza od strane tužene proizašlih iz Ugovora o reguliranju međusobnih prava i obveza u svezi provođenja specijalizacije iz obiteljske medicine sklopljenog među strankama dana 7. kolovoza 2012. godine (dalje: Ugovor).

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je tužena kod tužitelja bila zaposlena kao liječnik obiteljske medicine; da je dana 7. kolovoza 2012. godine s tužiteljem, kao zdravstvenom ustanovom, sklopila Ugovor o reguliranju međusobnih prava i obveza u svezi provođenja specijalizacije, uz obveze navedene i prihvaćene tim Ugovorom, pored ostalog i glede isplate naknade štete u slučaju prekida ugovora o radu od strane radnika - specijalizanta (čl. 6.); da je tuženoj, na njezin prijedlog, radni odnos sporazumno prestao dana 13. studenoga 2013. godine; da je tužitelj obračunao troškove specijalističkog usavršavanja tijekom 2012. godine, sukladno odredbama čl. 11. i 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora iz obiteljske medicine (NN 129/11 i 129/12), po kojem osnovu od tužene potražuje iznos od 50.000,00 kn, iako stvarni troškovi specijalističkog usavršavanja iznose 60.837,66 kn, a kako je tužena dana 4. studenog 2013. godine platila tužitelju dugovanje s osnova troškova poslijediplomskog specijalističkog studija obiteljske medicine u ukupnom iznosu od 15.000,00 kn, tužitelj da je podneskom od 25. veljače 2014. godine djelomično povukao tužbu za isplaćeni iznos. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora o specijalizaciji na snazi bio Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (NN 129/11; u nastavku Pravilnik/11), te da tužitelj ima pravo na naknadu štete temeljem čl. 11. st. 3. Pravilnika o izmjenama Pravilnika/11, koja odredba propisuje da se u ugovoru o međusobnim pravima mora ugovoriti iznos naknade štete sukladno čl. 12. st. 1. Pravilnika, koja odredba da propisuje da troškovi specijalizacije obuhvaćaju bruto plaću doktora medicine, troškove mentorstva, troškove zdravstvene ustanove u kojoj se obavlja specijalističko usavršavanje i druge troškove vezano za specijalističko usavršavanje. Prvostupanjski sud utvrđuje da troškovi specijalizacije tužene temeljem Ugovora o specijalizaciji obuhvaćaju: trošak plaćanja zamjenskog liječnika 15 dana za ožujak 2012. godine, tj. liječnika N. F. L. u iznosu od 9.920,41 kn, trošak plaćanja zamjenskog liječnika za travanj 2012. godine za deset dana imenovane osobe u iznosu od 6.801,43 kn, trošak plaćanja zamjenskog liječnika za svibanj 2012. godine za pet dana po istoj osobi u iznosu od 3.000,40 kn, trošak plaćanja zamjenskog liječnika za lipanj 2012. godine za 16 dana po istoj osobi u iznosu od 10.914,19 kn, trošak plaćanja zamjenskog liječnika za rujan 2012. godine za 20 dana u osobi T. A. u iznosu od 15.201,23 kn, te troškove poslijediplomskog specijalističkog studija obiteljske medicine i to tri računa, svaki po 5.000,00 kn, tj. ukupno iznos od 60.837,66 kn, ali da je tužitelj, imajući u vidu odredbe čl. 11. i 12. Pravilnika/11 utužio iznos od 50.000,00 kn (što čini 50% iznosa iz čl. 12. st. 1. Pravilnika/11), koji je iznos naknadno umanjio za 15.000,00 kn, koji je tužena u međuvremenu podmirila. Kako je tužena prekinula radni odnos s tužiteljem tijekom specijalističkog ispita, da se osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na preuzetim ugovornim obvezama stranaka, te na odredbi čl. 9. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11; dalje: ZOO). Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Neosnovani su žalbeni navodi tužene o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a jer donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju tužena ukazuje u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenincama, nema proturječnosti i može se ispitati. Prvostupanjski sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu članka 9. ZOO-a u vezi s člankom 6. Ugovora o reguliranju međusobnih prava i obveza u svezi provođenja specijalizacije iz obiteljske medicine, odlučujući o tužbenom zahtjevu, te je za to dao pravilne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa se radi izbjegavanja ponavljanja upućuje tuženu na sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tužene.

 

              Neosnovani su žalbeni navodi tužene da je u konkretnom slučaju riječ o sporazumnom raskidu ugovora o radu, pa da stoga nema mjesta primjeni ugovornih odredaba o naknadi štete. Naime, iako je točno da su parnične stranke zaključile sporazumni raskid ugovora o radu, stvarno je do prestanka ugovora o radu došlo otkazom od strane tužene što nije niti sporno, a proizlazi iz njezine izjave o otkazu ugovora o radu koju je ona nazvala „zamolba“ (list 8 spisa) i iz njezinog iskaza („tužena objašnjava da je radni odnos s tuženikom raskinula zbog privatnih razloga“), tako da su ostvarene pretpostavke za naknadu štete iz članka 6. stavka 1. i 2. Ugovora.

 

              Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tužene da nije razvidno na koji način je utvrđena visina štete jer da je obvezana platiti štetu temeljem odluke koja je ukinuta. Naime, stvarna šteta koju tužitelj trpi iznosi 60.837,66 kn (ne uzimajući u obzir da je u međuvremenu tužena isplatila iznos od 15.000,00 kn, pa da stvarna šteta sada iznosi 45.837,66 kn), ali je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na temelju Odluke o iznosu troškova specijalizacije (NN 133/11), koja je ukinuta (najviše 50% od ukupnog troška specijalizacije koji iznosi 100.000,00 kn), i to na svoju štetu jer je, prema mišljenju ovog suda, mogao osnovano potraživati i viši iznos, dakle iznos od 60.837,66 kn.

 

              U odnosu na žalbene navode tužene da tužitelj nije dokazao da mu je šteta nastala time što su je mijenjali N. F. i T. A. jer da su oni radili kod tužitelja godinama, pa da ih tužitelj nije zaposlio da je mijenjaju, valja reći slijedeće. Nesporno je da je zbog obveza na poslijediplomskom studiju i obveza u vezi sa specijalizacijom tužena izostajala s posla zbog čega je trebalo osigurati zamjenu i da je to tužitelj organizirao tako što su tuženu mijenjali N. F. L. i T. A.. To proizlazi i iz iskaza tužene. Iz iskaza svjedokinje N. Š., radnice tužitelja, proizlazi da N. F. L. nije do tada bila zaposlena kod tužitelja, već da je zaposlena upravo radi zamjena, pa da ne bi ostvarivala plaću da nije mijenjala tuženu, dok je u to vrijeme T. A. upravo završio specijalizaciju i radio je kao zamjena za liječnike koje su bili na specijalizaciji. Na taj iskaz tužena, koja je bila prisutna prilikom saslušanja navedene svjedokinje, nije stavila nikakvih primjedbi, pa su neosnovani žalbeni navodi tužene da se navedene činjenice nisu mogle dokazati iskazom navedene svjedokinje, nego dokumentacijom. Da je tužena osporila iskaz navedene svjedokinje, tužitelj bi navedene činjenice trebao dokazati drugim dokaznim sredstvom, ali budući da na iskaz navedene svjedokinje nije bilo primjedaba, navedene pravno relevantne činjenice (da su navedena dva liječnika bila angažirana isključivo radi zamjene tužiteljice za vrijeme specijalizacije) dokazane su iskazom svjedokinje Š.. Valja napomenuti da je u odgovoru na tužbu tužena predložila saslušanje svjedoka dr. F. i dr. A., ali da je od navedenog dokaznog prijedloga odustala nakon saslušanja svjedokinje Š., što zasigurno ne bi učinila da je smatrala da iskaz svjedokinje Š. nije istinit.

 

Pri tome su irelevantni navodi tužene da iz platnih listi proizlazi da je dr. F. bila zaposlena u palijativi, a dr. A. kao psihijatar, pa da stoga nisu mogli mijenjati tuženu u ordinaciji obiteljske medicine. To stoga jer je utvrđeno da su oni mijenjali tuženu i da je tužitelj snosio trošak zamjene, a nije na ovom sudu da utvrđuje da li su navedeni liječnici bili ovlašteni, zbog svoje specijalnosti, zamjenjivati tuženu jer je to stvar inspekcijskih službi.

 

              Irelevantni su žalbeni navodi o odnosu tužitelja i HZZO-a, a neosnovani su žalbeni navodi tužene da tužitelj ne trpi nikakvu štetu zbog njezine specijalizacije, budući da iz iskaza svjedokinje Š., na koji iskaz nije bilo primjedaba, proizlazi da je tužitelj snosio troškove zamjene tužene,odnosno da mu ti troškovi nisu refundirani od strane HZZO-a ni za T.

 

A. („zamjenjivao je tuženu i nakon specijalizacije nisu ostvarivali sredstva za njega od HZZO već je njegova plaća išla na teret tužitelja“), niti za N. F. L. („koja nije bila u radnom odnosu kod tužitelja, slijedom čega je tužitelj imao trošak njezine plaće tijekom zamjene tužene“).

 

              Iz ovih je razloga odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

             

                                                                      U Rijeci, 17. veljače 2020.

                                                       

                                         

                                                                                                                           Sudac                                                                                                                                                          Ksenija Dimec

 

             

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Općinskom sudu

        u   Rijeci

 

Vraćamo vam spis zajedno sa pet istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.