Poslovni broj: 16 Psp-58/2019-36

 

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: 16 Psp-58/2019-36

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

R J E Š E N J E

 

 

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Lidiji Jakšić, kao sucu pojedincu u građanskopravnom predmetu tužitelja I.Š. iz V., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik D.K., odvjetnik iz D.S., protiv  1. tuženika Đ.V., V., OIB: … i 2. tuženika M.V., V., OIB: …, koje zastupa punomoćnik Ž.J., odvjetnik iz Z., radi smetanja posjeda,  nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 23. siječnja 2020., u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja odvjetnika D.K., a u odsutnosti 1. i 2. tuženika, te punomoćnika istih, dana 14. veljače 2020. donio, objavio i

 

r i j e š i o   j e

 

1. Utvrđuje se da su tuženici Đ.V., OIB: …, V. i M.V., OIB: …, V., nepoznatog dana tijekom mjeseca svibnja, lipnja ili srpnja 2015., izvršili smetanje posljednjeg mirnog posjeda, kč.br. 466/65 kuća, dvorište i oranica, upisanog u zk.ul.br. 1009 k.o. G., tužitelja I.Š. iz C. na način da su osobno ili po trećim osobama uklonili cilindar bravu koju je postavio tužitelj na kući, podrumskoj garaži kuće, te na pomoćnom objektu koji se nalazi na istoj čestici, te zamijenili drugima cilindrima brava, te onemogućili ulazak tužitelju u kuću i pomoćni objekt.

 

2. Zabranjuje se tuženicima svako daljnje smetanje posjeda tužitelja na kč.br. 466/65 kuća, dvorište i oranica, upisanim u zk.ul.br. 1009 k.o. G.

 

3. Nalaže se tuženicima da tužitelju podmire prouzročeni parnični trošak od 6.150,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 14.02.2020. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

4. Odbija se tužitelj sa preostalim zatraženim parničnim troškom od 625,00 kuna, kao s neosnovanim.

 

 

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj je dana 13. svibnja 2015. podnio tužbu protiv uvodno naznačenih tuženika radi smetanja posjeda na nekretnini pobliže označenoj u toč. I izreke ovog rješenja.

 

              Tužitelj u tužbi navodi da je vlasnik i posjednik nekretnina upisanih u zk.ul.br. 1009 k.o. G. i to: kč.br. 466/65 kuća, dvorište i oranica, u naravi kuća, pomoćni objekt sa dvorištem. U posjed predmetne nekretnine stupio je putem suda 11.11.2013., te je od tada mirno i nesmetano koristi, ne živi u istoj, ali je redovito obilazi i održava, te je početkom svibnja 2015. ušao u kuću, očitao strujno brojilo, a kada je 03.07.2015. pokušao ući u kuću nije u tome uspio, jer nije mogao otključati vrata. Ustanovio je da su na svim ulaznim vratima zamijenjene brave. Posumnjao je da se ne radi o običnoj provali, nego o zamjeni brava, a što su kako je to kasnije utvrdio učinili tuženici.

 

              Na održanoj glavnoj raspravi dana 23.01.2020. tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev na način da je povukao dio tužbenog zahtjeva i to točke 2. prvotno postavljenog petita tužbenog zahtjeva, sve obzirom je u tijeku ovog postupka tužitelj ušao u ponovni posjed predmetne nekretnine zbog potrebe očitanja struje i izvođenja nužnih građevinskih radova.

 

              Tuženici u odgovoru na tužbu osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev, jer da se tužitelj nije nalazio u zakonitom mirnom posjedu, već se u takvom posjedu nalaze upravo tužitelji i to više od godinu dana, te da je pravo tužitelja prestalo prekluzijom. Tuženici su nakon dugogodišnjih sporova deložirani iz svoje obiteljske kuće na temelju tražbine koja se temeljila na ugovoru koji je pravomoćnom presudom proglašen presudom, te je konačno Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom U-III-5072/2013 od 09.01.2014. presudio u korist tuženika, slijedom čega su pozvali tužitelja dopisom od 11.06.2014. da preda posjed kuće mirnim putem, jer da više ne postoji pravni temelj po kojem bi mogao iskorištavati nepravične sudske odluke i svojatati tuđu imovinu, te ignorirati odluke Ustavnog suda. Budući da tužitelj nije postupio po traženju tuženika, tuženici su ušli u posjed vlastite kuće 15.06.2014. i od tada se nalaze u neprekinutom, mirnom posjedu.

 

              Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u tužbu i priloge (list 1-5), odgovor na tužbu s prilozima (list 12-27), preslika računa HEP-a (list 32), preslika rješenja Grada V. Upravnog odjela za komunalne djelatnosti i gospodarstvo (list 33), rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 5 Gž-375/16-2 od 01.08.2017. (list 57-60), podnesak tužitelja (list 80-82), saslušan je tužitelj I.Š. (list 86-87) i svjedok B.A. (list 85), izvršen je i uvid u ovosudni spis Ovr-554/11.

 

              Nakon ocjene svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08,  57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje ZPP) sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

 

              U ovom postupku donijeta je odluka 25.12.2015., poslovni broj 26 Psp-21/15-11 kojom je pružena suposjedovna zaštita tužitelju, na koju odluku je 1. tuženik podnio žalbu, kao i tužitelj, te je Županijski sud u Velikoj Gorici rješenjem poslovni broj 5 Gž-375/16-2 od 01.08.2017. uvažio žalbe tužitelja i 2. tuženika i ukinuo donijeto rješenje u odnosu na 2. tuženika, te je predmet vratio istome sudu na ponovni postupak iz čega proizlazi da je odluka u odnosu na 1. tuženu Đ.V. postala pravomoćna, međutim obzirom je tužitelju tom odlukom pružena suposjedovna zaštita, a ne posjedovna kako je to isti zatražio tužbom, ocjena je ovog suda da u ponovljenom postupku obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev za traženjem posjedovne zaštite od strane tužitelja (a ne suposjedovne) treba postupak nastaviti u odnosu na oba tuženika, te je u tom smislu vođen i ponovljeni postupak.

 

              U ponovljenom postupku obzirom je došlo do promjene raspravnog suca, a uredno pozvani tuženici po punomoćniku nisu se odazivali na zakazana sudska ročišta, tako da su ista održana u njihovoj odsutnosti, sud nije mogao obnoviti izvedene personalne dokaze kao i izvesti predložene dokaze po tuženicima, jer za to nije imao potrebnu suglasnost tuženih, tako da je izveo dokaze koje je predložio sam tužitelj i to njegovim saslušanjem kao parnične stranke kao i personalni dokaz saslušanjem svjedoka B.A.

 

              Nije sporno da je tužitelj stupio u posjed predmetne nekretnine 11.11.2013. u koji je uveden od strane suda kako to proizlazi iz ovosudnog ovršnog spisa Ovr-554/11 (u prilogu ovog spisa), a nije sporno niti to da je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetne nekretnine što proizlazi iz priloženog zemljišnoknjižnog izvatka za istu (list 3).

 

              Nije sporno niti to da su tuženici samoinicijativno ušli u posjed predmetne nekretnine i to nakon što su zaprimili odluku Ustavnog suda kojim je usvojena njihova ustavna tužba što proizlazi iz sukladnih pisanih očitovanja stranaka, kojim zapravo priznaju izvršeni čin smetanja posjeda, ali smatraju da to nije bilo protupravno obzirom na odluku Ustavnog suda.

 

              Spornim se u ovom postupku pokazalo to da li je nastupila prekluzija za zaštitom posjeda od strane tužitelja, jer u odgovoru na tužbu tuženici navode da su ušli u posjed predmetne nekretnine 15.06.2014., a tužitelj je podnio tužbu nakon što mu je to pravo prestalo, obzirom više od godine dana nije obilazio niti vršio posjed predmetne nekretnine.

 

              Iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da nakon što je uveden u posjed od strane suda, dao promijeniti sve ulazne brave na predmetnoj kući, te je od tada bio u posjedu i izvršavao isti, dolazeći povremeno na tu nekretninu održavajući je, da bi u srpnju mjesecu 2015. dolaskom na istu ustanovio da više ne može ući u kuću, a prije toga je u kući bio u svibnju mjesecu te godine kada je išao očitati brojilo za struju. Nakon što je donijeta prvotna sudska odluka u ovom predmetu izmijenio je bravu na ulaznim i drugim vratima kao bi mogao očitati brojilo struje, a i obaviti nužne građevinske radove, o čemu je obavijestio policiju.

 

              Svjedok B.A. u bitnome navodi da je bio prisutan kada tužitelj nije mogao ući u predmetni stambeni objekt, ne može se sa sigurnošću izjasniti kada je to točno bilo, no da je to sigurno duže od dvije godine, za tužitelja je znao kositi travu na parceli iza te kuće.

 

              Dakle, u odnosu na spornu činjenicu i to da li je došlo do prekluzije prava traženja posjedovne zaštite na strani tužitelja, a kako to tvrde tuženici (da su ušli u posjed predmetne nekretnine 15.06.2014.), sud tu spornu činjenicu nije utvrdio dokazanom od strane tuženika, jer isti u ponovljenom postupku nisu sudjelovali, a niti predlagali dokaze vezane uz osporavanje tužbe po toj osnovi, slijedom čega sud uzima tu spornu činjenicu nedokazanom od strane tuženih i to temeljem čl. 221a ZPP-a, jer je teret dokaza za tu spornu činjenicu upravo na istima, a ne na tužitelju.

 

              Iz iskaza tužitelja proizlazi da je bio prije nego što je saznao za izvršeno smetanje svog posjeda u srpnju 2015. zadnji puta na predmetnoj nekretnini tijekom svibnja 2015. i da je tada mogao ući u predmetnu nekretninu, nasuprot tome tuženici u odgovoru na tužbu navode da su stupili u posjed 15.06.2014., međutim tijekom postupka tu činjenicu nisu dokazali, tako da sud zaključuje da u odnosu na tužitelja nije nastupila prekluzija prava na traženje posjedovne zaštite, te da je tužba podnijeta u rokovima određenim čl. 21 st. 3 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje ZVDSP), jer je tužitelj bio nesmetano u posjedu predmetne nekretnine zadnji puta u svibnju 2015., tužbu zbog smetanja posjeda podnio je 11.07.2015., iz čega proizlazi da je smetanje posjeda od strane tuženih bilo u vremenskom periodu tijekom svibnja, lipnja ili srpnja 2015..

 

              Također sud je utvrdio da je tužitelj u času smetanja posjeda od strane tuženih bio u samostalnom posjedu, a ne suposjedu, jer je u samostalni posjed uveden od strane suda. Također sud utvrđuje da su oba tuženika izvršila smetanje samostalnog posjeda tužitelja, jer to tako proizlazi iz navoda odgovora na tužbu, gdje isti navode da su ušli u posjed vlastite kuće nakon odluke Ustavnog suda, pri čemu nisu dokazali da su ušli u posjed 15.06.2014., a kako je to gore opisano.

             

              Odredba čl. 22 st. 1 ZVDSP-a, propisuje da posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.

 

              Odluka Ustavnog suda na koju se pozivaju tuženici nije mogla biti zakoniti temelj za samovlasno oduzimanje posjeda tužitelju, jer je ukinuta odluka Županijskog suda u Velikoj Gorici i predmet je vraćen tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

 

              Tužitelj je tijekom ovog postupka uspostavio ponovni posjed na predmetnoj nekretnini, međutim sud smatra da time nije izgubio pravo na traženje posjedovne zaštite ubuduće i utvrđenja samog čina smetanja, te je u tom smislu i sam tužitelj specificirao tužbeni zahtjev na način da je povukao točku 2. prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva nasuprot tuženih, obzirom taj dio tužbenog zahtjeva više nema svrhu.

 

              Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP, tužitelju je priznat opravdanim zatraženi trošak parničnog postupka i to trošak zastupanja jednokratne nagrade od 2.000,00 kuna prema Tbr. 7 točka 2  Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12,103/14, 118/14 i 107/15 dalje; Tarifa) uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 500,00 kuna, odnosno ukupno 2.500,00 kuna, za svaki prvostupanjski postupak, što sveukupno iznosi za 2 prvostupanjska postupka 5.000,00 kuna, trošak sastava žalbe od 600,00 kuna prema Tbr. 10/2 Tarife, uz obračunati PDV od 150,00 kuna, te trošak sudskih pristojbi na tužbu i odluku od ukupno 400,00, što sveukupno iznosi 6.150,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja, pa do isplate.

 

              Nije osnovan zatraženi trošak tužitelja za zastupanje na ročištu 12.09.2019. od 625,00 kuna, jer taj trošak ulazi u trošak priznate jednokratne nagrade, obzirom je održana glavna rasprava u odsutnosti uredno pozvanih tuženih.

 

             

              Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

 

U Vrbovcu 14. veljače 2020.

 

Sudac

Lidija Jakšić, v.r.

 

Uputa o pravo na žalbu: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog Županijskom sudu u Velikoj Gorici, pismeno u tri primjerka.

DN-a:

1. Rješenje dostaviti putem e-oglasne ploče za tužitelja i tuženika
2. Rješenje tužitelju da plati pristojbu na odluku
3. Rješenje nepravomoćna
4. Kal 20 dana

U Vrb.14.02.2020.