Baza je ažurirana 09.07.2025. 

zaključno sa NN 77/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

 

 

Poslovni broj -2188/2019-2 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj -2188/2019-2 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz G. OIB:..., zastupanog po punomoćniku I. V., odvjetniku iz P., protiv tuženika C. O. d. d. iz Z. OIB: .., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika koja je izjavljena protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pn-301/2017-13 od 20. prosinca 2018. godine, dana 14. veljače 2020. godine,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pn-301/2017-13 od 20. prosinca 2018. godine u usvajajućem dijelu izreke.

 

II              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju štetu isplatom iznosa od 23.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 21.000,00 kuna teče od 25. svibnja 2017. godine do isplate, a na iznos od 2.000,00 kuna od 20. prosinca 2018. godine do isplate, po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po kamatnoj stopi koja nastaje uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 6.122,50 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Protiv te presude, u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenog razloga propisanog odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, u nastavku teksta: ZPP).

 

              U žalbi u bitnome navodi kako tužitelju u smislu odredaba članaka 4. stavak 4. i 23. žaliteljevih Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti (u nastavku teksta: Uvjeti) ne pripada pravo na naknadu utužene štete, jer da isti kao osiguratelj ne odgovara tužitelju kao trećoj osobi za štete prouzročene uporabom motornih vozila, i to zbog postojanja zakonske odredbe prema kojoj motorna vozila podliježu obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti.

 

              U vezi toga ističe kako je pogrešno utvrđenje suda da se uporaba vozila može tumačiti samo kao njegovo korištenje tijekom prijevoza, već da taj pojam obuhvaća i slučaj kada je vozilo bilo parkirano, kao što je to bilo u konkretnom slučaju.

 

              Tuženik navodi da tužiteljev poslodavac obavlja djelatnost u unutarnjem i vanjskom prostoru koji predstavlja servisnu radionicu, a da se predmetno motorno vozilo u trenutku nezgode nalazilo na vanjskom prostoru servisa, tj. na površini na kojoj se odvija promet, jer da bez prometovanja istom nije moguće dovesti vozilo u radionicu.

 

              Nadalje ističe kako je pogrešno i utvrđenje suda da je njegova odgovornost istovjetna odgovornosti tužiteljevog poslodavca za štetu nastalu na radu i u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, jer da nije sporno da on u pretežitom dijelu odgovara za štete koje osiguranikovim djelatnicima nastanu na radu, ali da postoje slučajevi za koje on kao osiguratelj ne odgovara, jer je svojim uvjetima za osiguranje isključio iz osigurateljnog pokrića određene rizike, kao što je rizik uzrokovanja štete uporabom motornog vozila.

 

              Iz navedenih razloga predlaže da se pobijana presuda preinači, pri čemu potražuje naknadu troškova postupka po žalbi.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužitelja, te iskaza svjedoka D. P., E. D. i E. D., u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao radnika trgovačkog društva D. d. o. o. iz P. radi naknade imovinske i neimovinske štete od tuženika kao osiguratelja tog trgovačkog društva u vezi pretrpljene ozljede na radu dana 21. veljače 2017. godine.

 

              Nastavno utvrđuje da se tužitelj ozlijedio kao zaposlenik tog trgovačkog društva za vrijeme dok je obavljao zadatke na svojem radnom mjestu, tj. dok je vršio kontrolu mogućeg propuštanja ulja na čepu kartera vozila, na način da se vozilo na kojem je radio iz nepoznatih razloga pomaknulo i priklještilo mu ruku, pa da za tako nastali slučaj tužiteljev poslodavac odgovara istome po načelu objektivne odgovornosti.

 

              U vezi toga utvrđuje da je tužiteljev poslodavac s tuženikom kao osigurateljem zaključio ugovor o osiguranju od izvanugovorne (javne) odgovornosti kojim su bili osigurani i njegovi djelatnici za štete nastale u radu i u vezi s radom, te da je tim ugovorom pokrivena odgovornost trgovačkog društva D. d. o. o. iz P. prema njegovim djelatnicima, dakle ona šteta za koju odgovara taj poslodavac, a koju je njegov djelatnik pretrpio na radu i u svezi s radom.

 

              Stoga utvrđuje da je štetu koja je tužitelju nastala u opisanom štetnom događaju dužan naknaditi tuženik kao osiguratelj njegovog poslodavca, u skladu s odredbom članka 2. Uvjeta, pa utvrđuje neosnovanim navode tuženika kojima osporava svoju obvezu naknade štete pozivom na Uvjete.

 

              Naime, u vezi toga utvrđuje kako je odredbom članka 4. stavak 4. Uvjeta propisano da su isključeni iz osiguranja rizici koji se odnose na odgovornost za štete iz posjedovanja ili korištenja motornih vozila, dok je u članku 4. stavak 23. Uvjeta određeno da su isključeni iz osiguranja rizici koji se odnose na odštetne zahtjeve trećih osoba koji proizlaze iz osiguranih slučajeva obuhvaćenih ili reguliranih zakonski obveznim osiguranjima, uključujući i zahtjeve iz zdravstvenog odnosno socijalnog osiguranja.

 

              Međutim, prvostupanjski sud utvrđuje da se potonje odredbe Uvjeta ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, jer da tužitelju nije u smislu odredbe članka 1068. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u nastavku teksta: ZOO) nastala šteta dok je motorno vozilo bilo u pogonu, niti u vezi rada tog vozila, jer da je isto u vrijeme nastanka štete bilo zaustavljeno i isključeno, te je na njemu bila podignuta ručna kočnica i obavljao se njegov popravak, a vozilo se nije koristilo u svrhu kojoj je namijenjeno, tj. radi kretanja po površini zemlje.

 

              Pri tome utvrđuje da je tužitelju nastala šteta prilikom obavljanja redovnog posla popravka vozila kojeg je on izvršavao kao automehaničar, te da isti nije neposredno posjedovao niti koristio motorno vozilo koje ga je ozlijedilo, već je na njemu u okviru svojeg redovnog radnog zadatka vršio kontrolu obavljenog posla zamjene ulja i filtera.

 

              Stoga utvrđuje da je predmetna šteta obuhvaćena osiguranjem od odgovornosti prema ugovorenoj polici osiguranja broj 041161008202 od 11. travnja 2016. godine, pa da je slijedom toga tuženik dužan naknaditi tužitelju štetu koja je istome nastala iz opisanog štetnog događaja.

 

              U vezi toga utvrđuje da je tužitelju kao posljedica opisanog događaja nastala neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, kao i imovinska šteta zbog potrebe tuđe pomoći i njege, u nespornom iznosu od ukupno 23.000,00 kuna, od čega se 21.000,00 kuna odnosi na neimovinsku štetu, a 2.000,00 kuna na imovinsku štetu.

 

              Iz navedenih razloga usvaja tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od ukupno 23.000,00 kuna na ime naknade štete, u skladu s odredbama članaka 19. i 1100. ZOO-a, kao i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete od slijedećeg dana od dana podnošenja zahtjeva za njezinu naknadu u izvansudskom postupku (članak 29. stavak 2. ZOO-a i članak 1103. ZOO-a), te zahtjev tužitelja za isplatu te kamate na dosuđenu imovinsku štetu od presuđenja do isplate, u skladu s odredbama članaka 29. stavak 2. ZOO-a i 1086. tog Zakona, dok u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev (preko dosuđenog iznosa od 23.000,00 kuna do zatraženog iznosa od 40.000,00 kuna).

 

              Odluku o naknadi parničnih troškova temelji na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih postupovnih povreda.

 

              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj dana 21. veljače 2017. godine kao zaposlenik (radnik) poslodavca D. d. o. o. iz P. pretrpio ozljedu na radu za vrijeme dok je obavljao zadatke na svojem radnom mjestu, tj. dok je kao automehaničar vršio kontrolu mogućeg propuštanja ulja na čepu kartera vozila, kojom prilikom se to vozilo iz nepoznatih razloga pomaknulo i priklještilo mu ruku, pa da za tako nastali slučaj tužiteljev poslodavac odgovara istome po načelu objektivne odgovornosti.

 

              Isto tako, a protivno žalbenim navodima, pravilno je i utvrđenje suda da je predmetna neimovinska i imovinska šteta obuhvaćena ugovorom o osiguranju od izvanugovorne (javne) odgovornosti zaključenim između navedenog tužiteljevog poslodavca kao osiguranika i tuženika kao osiguratelja, te da je u tom smislu neosnovano pozivanje tuženika na odredbu članka 4. stavak 4. i 23. njegovih Uvjeta, sve to iz razloga koje kao jasne, detaljne i pravno utemeljene u cijelosti prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika.

 

              Stoga su neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima tuženik opetovano osporava svoju obvezu naknade štete iz predmetnog štetnog događaja, jer se temelje na pogrešnom tumačenju naznačenih odredaba Uvjeta.

 

              Naime, kada bi se spomenute odredbe Uvjeta tumačile na način kako to čini tuženik, to bi značilo da isti kao osiguratelj trgovačkog društva D. d. o. o. iz P., koje je prema sadržaju privitka polici br. 041161008202 (list 29 spisa) osigurano od odgovornosti prema djelatnicima koja se odnosi na djelatnost održavanja i popravka motornih vozila, ne bi nikada odgovarao za štetu koja bi djelatnicima navedenog trgovačkog društva nastala iz obavljanja tako osigurane djelatnosti, a koju djelatnost je u konkretnom slučaju obavljao i tužitelj kao automehaničar, što je u suprotnosti s odredbom članka 2. stavak 2. Uvjeta, prema kojoj je osiguranjem od odgovornosti pokrivena isključivo izvanugovorna (javna) odgovornost osiguranika koja proiziđe iz obavljanja njegove registrirane djelatnosti, vlasništva, posjedovanja ili određenog svojstva stvari, te pravnog odnosa.

 

              Pri tome valja navesti da se tužitelj kao djelatnik spomenutog poslodavca (osiguranika tuženika) ne smatra u smislu odredbe članka 3. stavak 1. alineja 2. Uvjeta trećom osobom.

 

              Stoga je pravilnom primjenom odredbe članka 2. Uvjeta, kao i odredaba članaka 1068. stavak 3., 29. stavak 2., 1086. i 1103. ZOO-a, usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu opisanom u izreci pobijane presude, tj. za nesporni iznos (ne)imovinske štete od ukupno 23.000,00 kuna i pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice od dospjelosti do isplate.

 

              Pravilna i zakonita je i odluka o troškovima predmetnog postupka, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, te odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17).

 

              Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

              Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to mu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troškova tog postupka, pa je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

 

              Presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

 

U Rijeci, 14. veljače 2020. godine.

 

 

S U D A C 

 

                                                                                                                                                   Alen Perhat,

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu