- 1 -              Rev 2393/2013-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2393/2013-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. Z. pok. P. iz Z., koga zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. M., pok. L. iz Z., koga zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru, broj Gž-72/13-2 od 16. srpnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, broj P-3015/09 od 30. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da u odnosu na tuženika tužitelju pripada jače pravo – pravo vlasništva na međašnoj površini ukupne površine 29 m2 koja je označena na skici sudskog očevida od 21.5.2012. po vještaku geodetu F. V. i to čest. 7220/01 i čest. zem.7218/1 k.o. Z. vlasništvo tuženika i čest. zem. 7423/1 i čest. zem. 7423/4 k.o. Z., vlasništvo tužitelja (toč. 1./I). Ujedno je odbijen i zahtjev kojim tužitelj traži da tuženik ukloni betonski zid sa svim njegovim pripadnostima izgrađen na dijelovima čest. zem. 7423/4 i 7423/1 k.o. Z., vlasništvo tužitelja te preda tužitelju u neposredan posjed cijelu opisanu površinu u točki I izreke, slobodnu od osoba i stvari tuženika kao i naknaditi tužitelju parnični trošak. Naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak od 11.955,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Budući da je drugostupanjska presuda sadržajno donesena na temelju čl. 373.a st. 1. ZPP-a, to je revizija tuženika podnesena na temelju čl. 382. st. 1. ZPP-a dopuštena, neovisno što se sud drugog stupnja pozvao na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a i što je vrijednost predmeta spora označena sa 10.000,00 kn.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj u reviziji ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 375. st. 1. ZPP-a jer da drugostupanjski sud nije ocijenio niti odgovorio na žalbene navode tužitelja od značaja za spor. Budući da tužitelj pritom ne ističe na koje to žalbene navode drugostupanjski sud nije odgovorio, to sukladno čl. 386. ZPP-a ovaj prigovor nije ni razmatrao.

 

Tužitelj nadalje ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer da je svoju odluku utemeljio na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne, odnosno da se stranke nisu mogle izjasniti o usmenom ugovoru o odreknuću od sporne međaške površine u korist prednika tuženika. Navedeni prigovor nije osnovan jer je sud drugog stupnja sukladno ovlastima iz čl. 373.a st. 1. ZPP-a na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu izveo zaključak o postojanju usmenog ugovora. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a postoji kad sud stranci nije omogućio izjašnjenje o navodima (ili zahtjevima) protivne stranke odnosno nalazu vještaka, a ne o zaključku samog suda u pogledu postojanja određenih činjenica.

 

Prigovor tužitelja da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 220. st. 1. ZPP-a nije osnovan. Naime, drugostupanjski sud je prilikom analize dokaza jasno naznačio zašto pojedini dokazi nisu pravno odlučni kao i da sama činjenica da je tužitelj bio u sporu sa saslušanim svjedocima D. D.1 i D. D.2 nije od utjecaja jer su njihovi iskazi potkrijepljeni materijalnim dokazima (fotografijom iz 1972.).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da mu u odnosu na tuženika pripada jače pravo, pravo vlasništva na spornoj međašnoj površini između čest. zem.7423/4 i 7423/4 ukupne površine 29 m2 te da je tuženi dužan ukloniti betonski zid sa svim njegovim pripadnostima izgrađen na dijelovima navedenih čestica te predati mu u neposredan posjed.

 

Sud zaključuje da teret dokaza o eventualnom nepoštenju tuženika kao posjednika na tužitelju ali da on nije predložio adekvatna dokazna sredstva na tu okolnost, a da na temelju rezultata i ocjene dokaznog postupka proizlazi suprotno, da je nakon što je mocira srušena početkom 70-tih godina i napravljen zid sa zaobljenim zubom u dogovoru s tužiteljem, stanje na nekretninama stranaka bilo je mirno i normalno i to sve do početka uređenja međe 2007., što znači da je tuženik nesmetano od strane tužitelja posjedovao spornu površinu i izvršavao na istom vlasnička prava te ga tužitelj do 2007. u tome nije ometao niti mu je dao do znanja da smatra njegov posjed nepoštenim. Prvostupanjski sud stoga odbija tužbeni zahtjev jer da tužitelj nije dokazao pravni temelj i istinit način stjecanja sporne površine u odnosu na tuženika, već da je upravo tuženik dokazao da ima pravo i to pravo vlasništva kojega ovlašćuje na posjedovanje utuženog dijela nekretnine.

 

Drugostupanjski sud zaključuje da je sporni betonski zid izgrađen još 1971. što ukazuje da je do vremena pokretanja prvog parničnog postupka 1994. tužitelj u cijelosti svojim ponašanjem očitovao slaganje s takvim stanjem lica mjesta te da iz spisa predmeta ne bi proizlazilo da se protivio dogovoru u svezi puta, pa je za zaključiti da je takvim svojim ponašanjem tužitelj pristao na formiranje puta. Sud stoga zaključuje da bez obzira što je riječ o usmenom odricanju od svog dijela vlasništva, riječ je o realiziranom pravnom poslu pa je zato tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Pravo korištenja koje je tužitelj stekao na predmetu spora te koje se nakon toga pretvorilo u vlasničko pravo, prestalo je odreknućem 1971. (paragraf 1444. Općeg građanskog zakonika) pa stoga tužitelj ne može tražiti utvrđenje da mu pripada jače pravo kao i da je tuženik dužan ukloniti sporni betonski zid.

 

Upravno zbog navedenog zaključka drugostupanjskog suda, pravno se irelevantnim ukazuje prigovor tužitelja koji se odnosi na nepoštenje i zakonitost posjeda predmetne nekretnine od strane tuženika.

 

Tužitelj ističe prigovor pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da tuženik ne raspolaže ispravom koja bi mogla zadovoljiti minimalne uvjete Izjave tužitelja o odreknuću od prava u korist tužitelja ili pak kakvog ugovora o odreknuću kojim bi tužitelju prestalo pravo na prijepornoj međaškoj površini u korist druge strane, a sve kao isprave koja bi zadovoljavala minimalne uvjete propisane odredbom čl. 365. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 - dalje: ZVDSP).

 

U odnosu na ovaj prigovor za istaknuti je da je u pobijanoj presudi drugostupanjski sud zaključio da je u predmetnom slučaju riječ o realiziranom pravnom poslu. Stoga je sukladno čl. 365. st. 6. ZVDSP tuženik mogao pred sudom dokazivati da je pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom, odnosno pravo vlasništva u koje se ono pretvorilo, prestalo.

 

Tužitelj se u reviziji poziva na odredbe Zakona o prometu zemljišta i zgrada (Sl. list 24/54, 19/55, 30/62, 53/62, 15/65, 57/65, 17/67), Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Sl. list 52/58 i 3/59), Zakona o prostornom uređenju i korištenju građevinskog zemljišta ("Narodne novine", broj 14/73) i Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine", broj 54/80, 48/88, 16/90 i 53/90), navodeći da u vrijeme kad je sklopio ugovor (1969.), mogućnost prijenosa prava korištenja od strane prijašnjeg vlasnika bila je sužena na zakonom određen krug osoba u koje tužitelj nije ulazio. Stoga da su pravni poslovi bili ništavi i da nitko nije mogao prenijeti na drugog više prava nego on ga sam ima, pa da ni tužitelj nije mogao s tuženikom sklopiti ugovor o odreknuću prava vlasništva.

 

Prema tim navodima tužitelj osporava da je i sam uopće mogao steći pravo korištenja odnosno pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Budući da je na tužitelju teret dokaza (čl. 219. st. 1. ZPP-a) da mu pripada jače pravo nego tuženiku na spornoj međašnoj površini, to navođenje propisa na temelju kojih mu nije moglo biti preneseno pravo vlasništva koje se pretvorilo o pravo korištenja (pa da se stoga posljedično nije ni mogao odreći u korist tuženika), nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude jer je na tužitelju teret dokaza da ima jače pravo od tuženika na predmetnoj nekretnini.

 

Revizijskim navodima kojima tužitelj, iznoseći svoju ocjenu dokaza i pojedinih iskaza, osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, nisu od značaja jer, s obzirom na odredbe čl. 385. ZPP-a, pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja ne može biti predmet revizijskog ispitivanja, pa te revizijske navode ovaj sud ne treba ocjenjivati.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju na temelju čl. 393. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 14. veljače 2020.