Broj: Gž-2182/2014

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. M. iz R., …, OIB: …, zastupane po punomoćniku Ž. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika 1. R. M. iz R., …, OIB: …, 2. H. A.-A. B. d.d. Z., …, OIB: …i 3. J. C. iz R., …, OIB: …, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tužiteljice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4774/11 od 30. prosinca 2013. godine, u sjednici vijeća održanoj 3. svibnja 2016. godine,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i   p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4774/11 od 30. prosinca 2013. godine.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi istog suda poslovni broj Ovr-1707/08 na ½ nekretnine u naravi ½ idealnog dijela dvosobnog stana broj 1 koji se nalazi u prizemlju zgrade sagrađene na k.č.br. 1430/27 k.o. P., upisane u zk.ul. 2900 k.o. P., u podulošku broj 3522. Odbijen je i zahtjev da se naloži brisanje zabilježbe ovrhe na istoj nekretnini te zahtjev za nadoknadu parničnog troška te je tužiteljici naloženo nadoknaditi 2.-tuženiku parnični trošak u iznosu od 200,00 kn te 3.-tuženici u iznosu od 6.093,75 kn, sve u roku od 15 dana.

              Rješenjem suda prvog stupnja je tužiteljica oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.

              Protiv presude žalbu podnosi tužiteljica te se poziva na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP).

              U žalbi navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni, što predstavlja bitnu postupovnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Tako da sud zaključuje da je iskaz tužiteljice neistinit, iako je ona izričito navela da nije znala za postojanje kupoprodajnog ugovora od 21. studenog 1996. godine. Navodi da su tendenciozni kriteriji kojima je sud ocjenjivao dokaze, kada povjerenje poklanja iskazu J. C., osobe čija se tražbina temelji na zelenaštvu i njezinoj kćeri koja je iskazivala o događajima kada je imala 14 godina. Utvrđenjem da je stan prvi put opterećen 2004. godine, a da je tužiteljica ustala tužbom radi utvrđenja ništetnosti ugovora 2011. godine, da se stvara privid kako je tužiteljica (u žalbi pogrešno tuženica) sigurno znala za ugovor, iako su prve ovrhe tužiteljici počele stizati tijekom 2006. godine, kada se i susrela sa 3.-tuženicom. Čak i pod pretpostavkom da je saznala za kupoprodaju prije 2006. godine, tvrdi da nikad nije dala svoju suglasnost za raspolaganje svojim dijelom suvlasništva. Smatra da je sud propustio odgovoriti na niz bitnih pitanja pa tako pitanje svrhe i značaja pravomoćnosti i ovršnosti presude tog suda poslovni broj P-380/11 kojom je utvrđen ništavim ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen između M. M. i 1.-tuženice R. M.. Pritom naglašava da pravomoćnost i ovršnost presude kojom je utvrđena ništetnost pravnog posla djeluje unatrag i prema svima, kao da takav pravni posao nikad nije ni postojao. Ističe da postoji zakonska presumpcija bračne stečevine iz čl. 277. i čl. 283. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ br. 11/78, 45/89, 59/90, 25/94 i 162/98; dalje ZOBP) i čl. 363. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11; dalje ObZ) da imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine predstavlja njihovu zajedničku imovinu kojom raspolažu sporazumno, kao i opće načelo da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima, pri čemu sudska praksa daje prednost tom načelu u odnosu na načelo povjerenja u zemljišne knjige. Pored toga da je načelo istinitosti i potpunosti zemljišnih knjiga u nekoliko navrata odgađano. Ukazuje na odredbu čl. 57. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) o zajedničkom vlasništvu dvaju ili više zajedničara te navodi da nije imala mogućnost zaštititi svoje pravo zajedničkog vlasništva na prijepornoj nekretnini, jer nije niti znala za raspolaganja njezinim udjelom. Ističe da je Ustavni sud Republike Hrvatske kroz niz odluka zauzeo stajalište da se u pogledu valjanosti raspolaganja imovinom koja predstavlja zajedničko vlasništvo primjenjuju opći propisi, a to bi bile odredbe Zakona o obveznim odnosima o apsolutnoj ili djelomičnoj ništavosti pravnih poslova te ZV-a o zajedničkom vlasništvu.

              Predlaže preinačiti presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu parničnog troška.

              Žalba nije osnovana.

              Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje tužiteljica u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

              Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće činjenice:

              -da je u zemljišnim knjigama kao vlasnica prijeporne nekretnine upisana 1.-tuženica R. M.,

              -da je upis prava vlasništva 1.-tuženice u zemljišnim knjigama proveden 12. prosinca 1996. godine na temelju ugovora o kupoprodaji od 21. studenog 1996. godine između prodavatelja M. M., supruga tužiteljice i oca 1.-tuženice i 1.-tuženice R. M. kao kupca,

              -da je M. M. vlasništvo stekao uknjižbom 24. siječnja 1994. godine na temelju ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 22. prosinca 1993. godine, da je 12. prosinca 1996. godine na stanu upisana hipoteka u korist R. banke d.d. za iznos od 23.770,00 USD,

              -da je 13. listopada 2004. godine izvršen upis prava zaloga za iznos od 68.400,00 CHF u korist 2.-tuženika H. A.-A. bank d.d. Z.,

              -da je 6. prosinca 2004. godine uknjiženo brisanje prava zaloga u korist R. banke d.d. na temelju brisovnog očitovanja od 20. listopada 2004. godine,

              -da je 2.-tuženik H. A.-A. bank d.d. Z. protiv 1.-tuženice R. M. podnio prijedlog za ovrhu na istoj nekretnini 14. svibnja 2008. godine te je doneseno rješenje o ovrsi na nekretnini poslovni broj Ovr-1707/08 od 27. svibnja 2008. godine,

              -da je tužiteljica u tom postupku podnijela prigovor treće osobe 13. listopada 2011. godine tvrdeći da stan predstavlja bračnu stečevinu te je predložila da se ovrha proglasi nedopuštenom,

              -da je u već pokrenutom ovršnom postupku radi ovrhe na nekretnini pristupila kao novi ovrhovoditelj 3.-tuženica J. C., o čemu je ovrhovoditelj obaviješten 19. listopada 2011. godine,

              -da je rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Ovr-1707/08 od 16. studenog 2011. godine tužiteljica upućena na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,

              -da je pravomoćnom presudom zbog ogluhe suda prvog stupnja poslovni broj P-3801/11 od 7. rujna 2012. godine utvrđen ništavim ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen 21. studenog 1996. godine između M. M. i 1.-tuženice,

              -da u prijepornom stanu žive tužiteljica i njezin suprug M. M..

              Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica bila upoznata sa činjenicom sklapanja kupoprodajnog ugovora između njezinog supruga i kćeri 21. studenog 1996. godine, budući da su tada članovi njihove tročlane obitelji bili u dobrim odnosima, pa s obzirom na blisku rodbinsku povezanost te dobre odnose, ocjenjuje neuvjerljivim iskaz svjedoka M. M. koji je naveo da je na sklapanje ugovora bio potaknut činjenicom da je bio teško bolestan te je mislio da će umrijeti, kao i iskaz tužiteljice koja tvrdi da nije znala za sklapanje takvog pravnog posla te raspolaganjem njezinim udjelom u bračnoj stečevini. Ovo tim više što je 1.-tuženica R. M. odmah nakon stjecanja prava vlasništva stan založila, iz čega izvodi zaključak da je očito stan prenesen u vlasništvo radi ishođenja kredita. U prilog zaključku da je tužiteljica znala za činjenicu sklapanja ugovora, da ukazuje i iskaz 3.-tuženice te svjedokinje S. H., koje je tužiteljica posjetila u stanu 2006. godine kako bi se raspitala o visini duga njezine kćeri prema tuženici J. C., a kojom prilikom je tužiteljica rekla da je stan prepisan kćeri te da se boji da će ostati bez krova nad glavom.

              Glede domašaja pravomoćne presude istog suda poslovni broj P-3801/11 kojom je utvrđen ništetnim kupoprodajni ugovor od 21. studenog 1996. godine, sud prvog stupnja zauzima stajalište da ta okolnost sama za sebe ne može osujetiti prava 2. i 3.-tuženika na namirenje njihovih tražbina koje su nastale prije nego što je tužiteljica ustala tužbom radi utvrđenja ništavosti ugovora te je prije toga upisano i založno pravo u korist 2.-tuženika i zabilježba ovrhe.

              Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tužiteljica znala za raspolaganje svog supruga nekretninom u korist 1.-tuženice, da je to raspolaganje bilo suglasno, zbog čega ovrha nije nedopuštena, a podredno tužbeni zahtjev da nije osnovan zbog primjene načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige, budući da bi zanemarivanje tog načela značilo osujećenje prava vjerovnika, nasuprot pravu tužiteljice, koje, i kada bi postojalo, nije bilo upisano u zemljišne knjige.

              Stoga odbija tužbeni zahtjev, a odluku o parničnom trošku donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12; dalje Tarifa).

              Ovaj sud prihvaća kao pravilna činjenična utvrđenja suda prvog stupnja te pravno stajalište da je tužiteljica znala za raspolaganje prijepornom nekretninom te da se sa takvim raspolaganjem svog supruga u korist kćeri suglasila, zbog čega 2. i 3.-tuženici kao ovrhovoditelji imaju pravo na namirenje svojih tražbina iz te nekretnine u ovršnom postupku.

              Tužiteljica u osnovi na drugačiji način ocjenjuje provedene dokaze, smatra da nije bilo osnove ocijeniti istinitim iskaz 3.-tuženice i svjedoka S. H. te ocijeniti neistinitim iskaze svjedoka M. M. i tužiteljice o tome da tužiteljica nije imala saznanja o raspolaganju supruga prijepornom nekretninom u korist njihove kćeri. Međutim, sud prvog stupnja je dao brižljivu ocjenu svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a te je argumentirano obrazložio zbog čega na temelju ocjene provedenih dokaza utvrđuje da je tužiteljica bila suglasna sa takvim raspolaganjem supruga, a ovaj sud u cijelosti prihvaća takvu ocjenu provedenih dokaza.

              Međutim, i pod pretpostavkom da tužiteljica nije imala saznanja o takvom raspolaganju, 2.-tuženika štiti i načelo povjerenja u zemljišne knjige, jer je u vrijeme stjecanja založnog prava 2.-tuženika (13. listopada 2004. godine) u zemljišnim knjigama kao vlasnica narečene nekretnine bila upisana upravo 1.-tuženica R. M.. U odnosu na navode tužiteljice o odgodi načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige, valja istaći da je u vrijeme stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prijeporni stan bio upisan u knjizi položenih ugovora kao vlasništvo 1.-tuženice, a prije nje je kao vlasnik bio upisan njezin otac M. M., pa se u nazočnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 388. st. 5. ZV-a o odgodi zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga.

              Glede domašaja pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3801/11 od 7. rujna 2009. godine, valja istaći da činjenica što je presudom utvrđen ništavim ugovor o kupoprodaji nekretnina prijepornog stana od 21. studenog 1996. godine ne utječe na ranije stečeno pravo zaloga 2.-tuženika koje je upisano prije donošenja narečene presude, pri čemu valja ukazati na odredbu čl. 318. ZV-a, prema kojem propisu se na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige glede založnih prava na nekretninama na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 122.-125. ZV-a, ako nisu suprotne pravnoj naravi tih prava. Stoga valja zaključiti da 2.-tuženik uživa zaštitu sukladno odredbi čl. 122. ZV-a jer nije znao da ono što je upisano nije potpuno, odnosno da je različito od izvanknjižnog stanja. Pored toga, valja istaći da 2.-tuženik nije bio stranka u tom postupku pa pravomoćna presuda donesena u tom postupku ne može biti valjana pravna osnova za brisanje založnog prava te brisanje pravnih učinaka koji su nastali upisom tog stvarnog prava u zemljišne knjige.

              Budući da je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da tužiteljica nije dokazala da ima takvo pravo koje bi sprječavalo ovrhu u smislu odredbe čl. 55. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) ni u odnosu na 2.-tuženika niti u odnosu na 3.-tuženicu, osnovano je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tuženici su uspjeli u parnici pa im primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška, koji je pravilno obračunat, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03-pročišćeni tekst, 125/11, 112/12) te važećoj Tarifi.

              Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

              Rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci, 3. svibnja 2016. godine