Poslovni broj Gž-1196/2019-2

 

 

Poslovni broj Gž-1196/2019-2

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli – Pola, i to sutkinja Nataša Babić, u pravnoj stvari tužitelja V. i O. d.o.o. Z., OIB:.., iz Z., zastupan po punomoćniku H. L., odvjetniku iz Z., protiv tuženice A. L., OIB:.., iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 125 Povrv-18718/15-12 od 31. listopada 2019., 14.veljače 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se žalba tuženika, te se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 125 Povrv-18718/15-12 od 31. listopada 2019. na način da se sudi:

 

"Održava se na snazi platni nalog sadržan u  rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Z. J. iz Z. poslovni broj Ovrv-1533/15 od 27.07.2015. kojim se nalaže ovršenici L. A. da isplati ovrhovoditelju V. i O. d.o.o. iz Z. 451,14 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose od 103,34 kune od 15.08.2014., 98,34 kune od 15.09.2014., 55,84 kune od 15.10.2014., 84,48 kuna od 15.11.2014. i 109,14 kuna od 15.12.2014. pa sve do isplate, te naknadi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 90,00 kuna, kao i parnični trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 725,00 kuna, te trošak žalbe od 590.60 kuna, sve u roku od 15 dana."

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Z. J. iz Z. poslovni broj Ovrv-1533/15 od 27. srpnja 2015. te je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao i zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

 

Protiv navedene prvostupanjske presude tužitelj je podnio pravovremenu žalbu iz svih zakonom dopuštenih razloga. U žalbi u bitnome navodi da je dokazao dostavljenom dokumentacijom osnov i visinu svog tužbenog zahtjeva. Naime, iz poslovne dokumentacije tužitelja utvrđeno je da je tuženica u utuženom razdoblju bila evidentirana kao korisnik i obveznik plaćanja usluga tužitelja. I sama tuženice na ročištu od 03.10.2017. priznala je da je bila vlasnica predmetnog stana, te da su joj kao takvoj stizali računi za uslugu tužitelja. Također je tuženica u svom prigovoru navela da je 25 godina uredno plaćala račune tužitelju te da se ponašala vlasnički. Dakle, tuženica je bila upoznata s činjenicom da je evidentirana kao korisnica usluga tužitelja ali nije prijavila promjenu korisnika usluga, a što je bila dužna temeljem čl. 11. st. 3. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga. Ukoliko korisnik ne obavijesti tužitelja o promjeni korisnika usluga, raniji i novi korisnik solidarno odgovaraju za plaćanje vodnih usluga do trenutka dostavljanja vjerodostojne dokumentacije o promjeni korisnika sukladno čl. 11. st. 4. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga. Tuženica nikada nije dostavila tužitelje dokaz da bi obavijestila tužitelja o nastaloj promjeni. Iz navedenog razloga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo te počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zbog čega je žalbeni prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe.

 

Sa žalbom tužitelja postupljeno je po čl. 359. Zakona o parničnom postupku.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužitelja je osnovana.

 

Prvostupanjski sud ukinuo je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Z. J. iz Z. poslovni broj O-1533/15 od 27. srpnja 2015., te odbio tužbeni zahtjev tužitelja s obrazloženjem u bitnome da tuženica nije pasivno legitimirana za sporno potraživanje tužitelja jer je pregledom izvatka iz zemljišnih knjiga utvrđeno da je na dan 2. studeni 2014. predmetna nekretnina bila uknjižena kao društveno vlasništvo 1/1 sa pravom korištenja u korist I. i nema upisa koji bi se odnosili na tuženu.

 

Nadalje iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu P-2657/04, Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-4627/09 i Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-1159/99 utvrđen je ništav ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine sklopljen između G. s.p.o. kao  prodavatelja i tužene kao kupca te je naloženo R. Š. da iseli iz predmetnog stana i preda ga u posjed J. L., a odbijen je tužbeni zahtjev tužene kojim je tražila predaju njoj te nekretnine slobodne od osoba i stvari, te  je utvrđeno da tužena nikada nije bila nositelj prava vlasništva, ni kakvog drugog stvarnog prava te nekretnine niti je bila u posjed iste.

 

Iz navedenog razloga kako po stavu prvostupanjskog suda dokumentacija tužitelja nije nikakav dokaz o ugovornom odnosu između stranaka, niti pasivnoj legitimaciji tuženice, platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi je u cijelosti ukinut.

 

Takvu odluku osnovano tužitelj osporava u žalbi.

 

Naime, u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je u matičnoj evidenciji tužitelja kao obveznik plaćanja vodnih usluga bila naznačena tuženica od 16.07.1998. do 19.11.2014., a od 19.11.2014. kao obveznik je upisan novi vlasnik L. J.. Na ročištu 3. listopada 2019. tuženica je iskazala da nikada nije bila u posjedu predmetnog stana već je isti bespravno koristila treća osoba ali da je ona uredno podmirivala sve račune pa tako i račune tužitelja do 2014. godine, kada je uspjela sa tužbom za iseljenje bespravnog korisnika. S obzirom na navedenu činjenicu, da je tuženica priznala da je sve dosadašnje račune uredno podmirivala do 2014. godine, jer je bila  evidentirana kao korisnik usluge tužitelja u njihovoj matičnoj evidenciji (list 37 spisa) stav prvostupanjskog suda o tome da ne postoji obveza tuženice da tužitelju podmiri trošak za isporuku vodne usluge je neosnovan.

 

Naime prvostupanjski sud se prilikom donošenja odluke poziva na odluke Trgovačkog suda i Općinskog građanskog suda u Zagrebu kao i izvadak iz zemljišnih knjiga iz kojih bi proizlazilo da tuženica nije nikada bila vlasnica predmetnog stana, međutim navedeno nije relevantno iz razloga što vodne usluge ne plaćaju samo vlasnici nego i korisnici odnosno sve osobe koje su kao takve evidentirane u evidenciji tužitelja. Naime nije za očekivati da će tužitelj provjeravati za svaki objekt u kojem vrši isporuku svojih usluga vlasničko stanje u zemljišnim knjigama, a još manje može znati za postojanje sudskih odluka kojima se odlučuje o vlasništvu i korištenju nekretnina,  već je na  korisniku obveza da prijavi korištenje ili nekorištenje usluga tužitelja.

 

Naime čl. 205. st. 2. Zakona o vodama (NN 153/09, 63/11, 130/11, 56/13) propisano je da se cijena vodne usluge plaća isporučitelju usluge, a obveznik plaćanja je vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine u kojoj se usluga koristi (korisnik). Odredbom čl. 11. toč. 2. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 7/13) propisano je da korisnik usluge može otkazati korištenje vodnih usluga zbog preseljenja, odnosno trajnog prestanka korištenja stana, odnosno poslovnog prostora, dok je st. 3. istog članka propisano da za slučaj promjene korisnika usluge (zbog promjene vlasništva, zakupa, najma ili drugog razloga) korisnik ostaje u statusu korisnika i obveznika plaćanja vodnih usluga sve do početka novog obračunskog razdoblja u kojem je kopijom ugovora, odnosno drugim vjerodostojnim dokumentom obavijestio isporučitelja o promjeni korisnika.

S obzirom da iz poslovnih knjiga tužitelja i matične evidencije proizlazi da je tuženica tijekom utuženog razdoblja bila evidentirana kao korisnik usluge, a ista nije dokazala da bi podnijela pismenu zamolbu da ju se briše kao obveznika plaćanja, a teret dokaza te činjenice ležao je na tuženici temeljem čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku,  to je prvostupanjski sud neosnovano utvrdio da tuženica nije obveznica plaćanja predmetne usluge, jer nije bila niti vlasnica niti korisnica predmetnog stana.

Pritom se žalitelj osnovano poziva na Opće i tehničke uvjete isporuke vodnih usluga i to čl. 11. st. 3. po kojem je korisnik dužan obavijestiti tužitelja o promjeni korisnika usluge te st. 4. istih uvjeta da u slučaju promjene korisnika raniji i novi korisnik solidarno odgovaraju za plaćanje vodne usluge do trenutka dostavljanja vjerodostojne dokumentacije o promjeni korisnika sukladno čl. 11. st. 4. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga.

Visina potraživanja tužitelja nije sporna i proizlazi iz izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja.

 

Iz navedenog razloga kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali pogrešno zaključio da tuženica nije dužna platiti tužitelju predmetnu uslugu jer nije bila korisnica stana, a pritom nije primijenio ranije citirane odredbe Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga niti Zakon o vodama, to je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda po čl. 373. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku, tako da je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u cijelosti održan na snazi kako za glavno potraživanje u iznosu od 451,14 kuna, tako i zakonske zatezne kamate na pojedine iznose od njihovog dospijeća pa do isplate.

S obzirom da je ovom presudom preinačena prvostupanjska presuda odlučeno je o cjelokupnom trošku postupka pa je tako tužitelju priznat trošak javnobilježničke nagrade za izdavanje rješenja o ovrsi i trošak dostave plaćen bilježniku od ukupno 90,00, trošak prvostupanjskog postupka u iznosu jednokratne nagrade prema Tbr. 7.8 Tarife od 500,00 kuna, sa PDV-om na taj iznos od 125,00 kuna, sudske pristojbe na presudu od 100,00 kuna ili sveukupno 725,00 kuna, te trošak žalbe u iznosu od 312,50 kuna za sastav žalbe, PDV na taj iznos 78,12 kuna, te sudska pristojba na žalbu u iznosu od 200,00 kuna ili sveukupno 590,60 kuna

 

Iz navedenog razloga presuđeno je kao u izreci ove presude.

 

 

U Puli-Pola, 14.veljače 2020.

 

Sutkinja

 

Nataša Babić,v.r.