Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              I 551/2017-7

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: I 551/2017-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. G. i drugih, zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97 i 27/98 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 25. svibnja 2017. broj K-6/2017, u sjednici održanoj 13. veljače 2020., kojoj je, u njezinom javnom dijelu, nazočio optuženi Z. G.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom presudom, na temelju čl. 453. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), oslobođeni su optužbe opt. Z. G. i opt. D. K. da bi počinili kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ/97, činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

 

              Temeljem čl. 149. st. 1. ZKP/08, troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.

 

              Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu podnio je opt. D. K. po svom branitelju N. S., odvjetniku iz R., u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, temeljem čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

 

              Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je opt. Z. G., dok je uredno pozvani branitelj opt. D. K. pisanim putem ispričao svoj nedolazak na sjednicu. Uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, kao i opt. D. K. nisu pristupili pa je sjednica, temeljem čl. 495. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I), održana u njihovoj nenazočnosti.

 

              Uvodno treba reći da su optuženici bili osuđeni presudom Županijskog suda u  Rijeci broj K-73/01 od 4. studenog 2005. koja je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I -877/06 od 10. lipnja 2009. zbog ostvarenih apsolutno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka. Potom je Županijski sud u Rijeci donio novu osuđujuću presudu broj K-54/09 od 19. prosinca 2014. koja je, prihvaćanjem žalbi optuženika, ponovno ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I -312/15 od 9. ožujka 2017. zbog apsolutno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i to, između ostalih, zbog povrede načela zabrane reformatio in peius te je predmet upućen na ponovno suđenje. U trećem, ponovljenom suđenju, prvostupanjski sud je otklonio nedostatke na koje mu je prethodno ukazano te je optuženike oslobodio optužbe za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ/97 počinjeno na način kako ih se tereti optužbom.

 

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

Iako se u razlozima žalbe paušalno navodi da su razlozi prvostupanjske presude nerazumljivi što bi, po stajalištu žalitelja, "moglo ukazivati na počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP", žalitelj u uvodu te u nastavku žalbe ističe žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te ga obrazlaže. Stoga je žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka ispitana tek po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-I.

 

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da se oslobađajuća presuda protiv optuženika temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

              Žalitelj, naime, tvrdi da su optuženici, kao odgovorne osobe u pravnim osobama, zlouporabili svoju ovlast pri sklapanju ugovora o ustupu poslovnih udjela od 12. svibnja 1998. između trgovačkih društava I.-l. d.o.o. i I.S.M.G. d.o.o. jer da nisu postupali s pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika. Posebno odgovoran položaj opt. Z. G. očituje se, prema žalitelju, u njegovom svojstvu predsjednika NO P. š. R. koja je bila osnivačem društva I.S.M.G. d.o.o., a on da je svoj položaj iskoristio u vlastitu u korist. Ukazuje se na revizorsko izvješće o poslovanju tvrtke "I.S.M. G." od 15. studenog 1999. prema kojem direktor te tvrtke, opt. D. K., nije mogao potpisati ugovor o ustupu poslovnih udjela bez suglasnosti skupštine P. š. Budući da je opt. K. postupao po uputama opt. G., koji je osigurao i kreditna sredstva temeljem kojih je društvo I.S.M.G. izvršilo uplatu na njegov tekući račun kod Š. I. R. i to za cijenu koja uvelike premašuje stvarnu vrijednost poslovnih udjela tvrtke I.-l., to su, tvrdi žalitelj, obojica iskoristili svoje položaje i ovlasti kako bi opt. Z. G. pribavili znatnu imovinsku korist u iznosu od 427.109,60 kn.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud, na temelju zakonito provedenog dokaznog postupka, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da predmetno kazneno djelo, barem onako kako je činjenično opisano u optužnici državnog odvjetnika, nije dokazano.

 

              Nakon već prvobitno manjkavo i nerazumljivo sročenog činjeničnog opisa kaznenog djela iz optužnice, koju je državni odvjetnik naknadno, pa i usprkos načelu zabrane reformatio in peius, pokušao izmijeniti i dopuniti, u ponovljenom, trećem suđenju pred sudom se našla optužnica koja i dalje ne sadrži naznaku okolnosti temeljem koji bi opt. Z. G. imao svojstvo odgovorne osobe u društvu I.S.M.G. niti sadrži jasan opis kriminalnih radnji optuženika koje bi opt. Z. G. omogućile stjecanje nepripadne imovinske koristi. Navedene nedostatke uočava i sam žalitelj kada konstatira da "istine radi, činjenični opis kaznenog djela za koje se terete nije najprecizniji", koja ocjena prema stajaltu ovog žalbenog suda, predstavlja eufemizam u odnosu na stvarno stanje. Usprkos tim nedostacima, državni odvjetnik smatra da i takav, ne baš precizan činjenični opis "u sebi sadrži ono što je potrebno za predmetno kazneno djelo, ako se utvrđene činjenice realno sagledaju i ocijene".

 

              Međutim, prvostupanjski sud pravilno uočava da se predmetnim poslovnim događajem, onako kako je to opisano u izmijenjenoj optužnici od 10. svibnja 2017., u stvari inkriminira kupoprodajni odnos sadržan u prijenosu poslovnih udjela i temeljnog kapitala između dva subjekta, a to, samo po sebi, ne sadrži obilježje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti.

 

Prije svega, iako se to u optužnici navodi nejasnom formulacijom, konkretno se radi o dopuštenom pravnom poslu između fizičke osobe tj. opt. Z. G., kao ustupioca svojih vlasničkih udjela tvrtke I.-l., te pravne osobe I.S.M.G. koju kao direktor zastupa opt. D. K. Takav zaključak nedvojbeno slijedi i iz ugovora o ustupu i preuzimanju poslovnog udjela i temeljnog uloga od 12. svibnja 1998., ovjerenog kod javnog bilježnika, gdje se opt. Z. G. navodi kao ustupioc, a društvo I.S.M.G. kao primalac poslovnog udjela, pa pokušaj žalitelja da ovu situaciju prikaže kao poslovnu transakciju između dvije pravne (u žalbi očito omaškom "prave") osobe ostaje bez uspjeha. Tim ugovorom, opt. Z. G. kao fizička osoba i imatelj jedinog poslovnog udjela u društvu I.-l. prenosi u cijelosti svoje vlasništvo na tvrtku I.S.M.G. koja postaje novi jedini član društva s poslovnim udjelom 100%. Prema mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka, to je legalan pravni posao kojim se ne prenosi imovina društva, već poslovni udio, a sklapanjem tog ugovora društvo I.-l. ostaje i dalje samostalni pravni subjekt koji ne gubi pravo prodavati svoju imovinu, konkretno stan u ulici ...

 

Međutim, ono što bi po stajalištu optužbe takvom pravnom poslu trebalo dati kriminalni značaj jest navod činjeničnog opisa da su optuženici takav ugovor sklopili "samovoljno". Iako se u činjeničnom opisu kaznenog djela ne navodi u čemu bi se ta "samovoljnost" očitovala, prvostupanjski je sud, tumačeći činjenični opis djela ekstenzivnije, brižljivo i detaljno ispitao više mogućih oblika iskorištavanja položaja od strane optuženika i osnovano zaključio da niti jedan od njih nije dokazan.

 

U žalbi se tvrdi da opt. D. K., kao direktor društva I.S.M.G. nije bio ovlašten potpisati ugovor o ustupu poslovnih udjela od 12. svibnja 1998. bez suglasnosti skupštine P. š. kao osnivača tog društva. Time bi opt. K. prekoračio svoje ovlasti s ciljem da opt. G. pribavi protupravnu imovinsku korist. Međutim, takav navod u činjeničnom opisu djela iz optužnice nije sadržan, a prvostupanjski osnovano zaključuje da samo postupanje opt. D. K. suprotno čl. 13. Izjave o osnivanju društva I.S.M.G. još ne sadrži obilježje predmetnog kaznenog djela za koje je nužno da upravo kršenjem sporne odredbe nastane šteta za društvo o čijim se interesima dužan brinuti, a to u konkretnom slučaju nije ostvareno.

 

Naime, prema prihvaćenom nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka B. P., kupnjom poslovnih udjela za društvo I.S.M.G. nije nastupila nikakva šteta jer se radi o legalnom pravnom poslu temeljenom na poslovnoj procjeni. Takav zaključak vještaka žalitelj nije osporavao na raspravi niti je predlagao provođenje novog vještačenja, nego tek sada u žalbi paušalno tvrdi da je isti "protivan izvedenim dokazima". U prilog toj tvrdnji ukazuje da se, neovisno o razlikovanju temeljnog kapitala i poslovnog udjela u društvu, ovdje konkretno radi o prodaji stana u vlasništvu I.-l. čija je vrijednost 664.600,00 kn, dok isplaćena cijena poslovnih udjela iznosi 1.090.000,00 kn pa je ostvarena razlika, u stvari, nepripadna imovinska korist od 427.109,60 kn za opt. Z. G. Time se, u stvari, žalbom aludira da je tvrtka "I.S.M. G." preplatila vrijednost poslovnih udjela tvrtke I.-l., a da je u razlici te cijene ostvarena korist za opt. Z. G.

 

Međutim, ovdje se navodima žalbe optuženicima ponovno inkriminira nešto što nije sadržano u optužnici, ali je bilo predmetnom razmatranja u obrazloženju presude prvostupanjskog suda. Teza optužbe o prodaji poslovnih udjela I.-l. za previsoku cijenu opravdava se time što to društvo u svom temeljnom kapitalu, osim spornog stana na adresi ..., nije imalo drugih vrijednosti osim početno unesenog kapitala od 1.769,52 kn. Stoga da razlika između stvarne vrijednosti poslovnih udjela i isplaćene kupovnine predstavlja nepripadnu korist za opt. Z. G.

 

Nasuprot tome, financijsko-knjigovodstveni vještak u svom nalazu i mišljenju nije mogao izraziti realnu tržišnu vrijednost poslovnih udjela društva I.-l. jer ona ne ovisi samo o vrijednosti njezinog temeljnog kapitala. već i o drugim parametrima koji se tiču uspješnosti poslovanja i očekivane dobiti te tadašnjeg stanja na tržištu dionica. Vezano za uspješnost poslovanja, međutim, nije nevažno reći da je tvrtka I.-l. završila 1997. godinu s dobiti od 604.175,23 kn, a u ugovoru o ustupu poslovnih udjela navodi se da ta tvrtka "ima razgranatu mrežu dobavljača i stalnih klijenata", što sve utječe na tržišnu cijenu njezinih poslovnih udjela. Stoga pokušaj žalbe da se vrijednost temeljnog kapitala društva izjednači s tržišnom cijenom njezinih poslovnih udjela, i prema mišljenju financijskog vještaka, ostaje bez uspjeha.

 

Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nema sigurnih dokaza o tome da bi sklapanjem navedenog ugovora o prijenosu poslovnih udjela za društvo "I.S.M. G." nastupila kakva šteta, a time niti nepripadna imovinska korist za opt. Z. G., već se radilo o poslovnom odnosu kupoprodaje pri čemu "samovoljno" postupanje optuženika, onako kako se to opisuje u optužnici, također nije dokazano pa su optuženici osnovano oslobođeni optužbe za predmetno kazneno djelo.

 

Kako se ovim navodima žalbe pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda ne dovodi s uspjehom u sumnju, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-I, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu odbiti i temeljem čl. 482. ZKP/08-I odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 13. veljače 2020.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu