Poslovni broj: Gž-916/2019-2

 

 

     Poslovni broj: Gž-916/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja I. V. d.o.o., OIB …. iz B., ….zastupanog po punomoćniku G. O., odvjetniku u P., protiv tuženika D. B., OIB: ….iz P., …radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja  podnesenoj protiv presude Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo  posl. br. 28 P-433/2019-8 od 12. ožujka 2019., dana 13. veljače 2020., 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo  posl. br. 28 P-433/2019-8 od 12. ožujka 2019. ispravljena rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo  posl. br. 28 P-433/2019-8 od 12. ožujka 2019.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

«I.Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 319,43 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 01. prosinca 2016., pa do isplate."

 

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troškova.

 

 

 

III. Dužan je tužitelj naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 625,00 kn, u roku od 8 dana.»

 

              Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka,   pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. točl. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; ZPP) nalazi u proturječnosti između odlučnih činjenica i onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava i samih tih isprava.

 

              U žalbi u bitnom navodi kako nije pravilan zaključak suda prvog stupnja da je predmetna tražbina zastarjela prije podnošenja tužbe iz razloga što početak zastarnog roka nije moguće, a niti ispravno računati različito od datuma dospjeća navedenog u ispostavljenom računu, odnosno prije tog datuma. Navodi da nije mogao zahtijevati ispunjenje obveze prije nego što je utvrdio potrošnju i ispostavio račun, nego je ispunjenje obveze od strane dužnika, mogao zahtijevati tek kada je očitao potrošnju i uputio dužnicima račun sa svim propisanim elementima, među kojima je i datum dospjeća predmetne obveze, odnosno u konkretnom slučaju 30. studenoga 2016. godine.

 

              Tužitelj ističe kako u konkretnom slučaju se radi o skupnom računu koji je ispostavljen za cijelu zgradu iz razloga što su svi dijelovi priključeni na jedan zajednički vodomjer, i za razdoblje od 12 mjeseci zajedno, pa obzirom na tu činjenicu zastarni rok je samo jedan, a ne njih 12. Tužitelj navodi da naznaka datuma dospjeća na računu služi kako bi se korisnici usluga tužitelja mogli upoznati s krajnjim rokom do kojeg mogu ispuniti svoji obvezu. Navodi da je potrošnju za potrošno mjesto na adresi M. 1. i 2. u Č.-portu za razdoblje od listopada do 2015. do rujna 2016. utvrdio 30. rujna 2016., te da je sukladno tome kao datum dospjeća predmetnog računa odredio 30. studenoga 2016., pa slijedom navedenog tužitelj nije mogao nikako od tuženika tražiti isplatu iznosa za isporučenu uslugu i bilo kojem trenutku u kojem potrošnja mjernog mjesta nije bila niti očitana, jer tužitelj nije niti mogao raspolagati informacijama koji iznos je ovlašten zahtijevati od suvlasnika predmetne zgrade među kojima je i predmetni tuženik. Tužitelj također ističe da obvezni odnos između tužitelja i tuženika nije nastao izdavanjem računa od strane tužitelja, već zaključenjem ugovora o isporuci vodnih usluga, da tuženik nije ni na koji način ispunio svoju ugovornu obvezu prema isporučitelju vodnih usluga, ovdje tužitelju u utuženom razdoblju, odnosno nije izvršio nikakvu uplatu po računu broj 4860263-609 niti bilo kakvu drugu uplatu na bilo koji drugi poziv na broj.      

 

              Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka.

             

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

 

U ovom sporu radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a,  jer se tužbeni zahtjev tužitelja odnosi na novčano potraživanje koje ne prelazi iznos od 10.000,00 kn. Stoga se sukladno odredbi čl. 457. ZPP-a u ovom postupku primjenjuju ostale odredbe ZPP-a ukoliko u njegovim odredbama u postupku u sporovima male vrijednosti ne postoje posebne odredbe.

 

Budući je prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a propisano da se presuda ili rješenje kojima se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, valja zaključiti da se presuda u sporu male vrijednosti ne može pobijati zbog drugih bitnih povreda postupka iz čl. 354. ZPP-a, a niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. 

 

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

 

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. i 10. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da je tužitelj isporučitelj vodnih usluga za predmetne nekretnine, da za te nekretnine postoji zajednički vodomjer, da je dug za isporučene vodne usluge za te nekretnine za razdoblje od listopada 2015. do rujna 2016. prema računu broj 4950263-609 od 30. rujna 2016. iznosio 15.171,64 kn, s tim da je računu kao dan dospijeća naveden 30. studenoga 2016.,

 

- da ukupan broj posebnih dijelova na predmetnim nekretninama njih 31 ima zajednički vodomjer,

 

- da obzirom na broj posebnih dijelova na predmetnim nekretninama za koje postoji zajednički vodomjer (31), te da veličina suvlasničkih dijelova nije utvrđena, a imajući u vidu iznos predmetnog računa, obveza suvlasnika po svakom od posebnih dijelova, pa tako i tuženika, po navedenom računu, iznosi 489,40 kn,

 

- da prema kartici potrošača preostali dio utuženog računa iznosi 5.480,10 kn, pa kada se taj iznos podijeli između posebnih dijelova u vlasništvu tuženika i navedenih osoba dobije se iznos od 391,43 kn, koliko onda iznosi obveza tuženika.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da svaki mjesečni iznos koji čini tužiteljevu  tražbinu tužitelj je stekao pravo zahtijevati plaćanje prvog dana nakon isteka mjeseca na koji se taj iznos odnosi. Utvrđuje da se tužiteljeva tražbina odnosi na razdoblje od listopada 2015. do rujna 2016., a spor u ovom predmetu pokrenut tužbom podnesenom 30. studenog 2017., zaključuje da je prije podnošenja tužbe protekao jednogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 232. st. 1. toč. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15;  ZOO/05).

 

              Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              U odnosu na prigovor zastare, sud prvog stupnja je pravilno ocjenio da je mjerodavna odredba čl. 215. st. 1. i čl. 232. st. 1. toč. 1. ZOO-a.

 

Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

 

Prema odredbi čl. 232. st. 1. t. 1. ZOO-a, zastarijevaju za jednu godinu tražbine naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka, odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva.

 

Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da potraživanje tužitelja predstavlja tražbinu naknade za isporučenu vodu, a koja usluga je obavljena za potrebe kućanstva.

 

Naime, prema odredbi čl. 215. Zakona o vodama (Narodne novine br. 153/09, 130711, 56/13 i 14/14)  isporučitelj vodnih usluga, ovdje tužitelj, dužan je donijeti opće i tehničke uvjete isporuke vodnih usluga. Opći i tehnički uvjeti sadržavaju odredbe o: postupku izdavanja suglasnosti i osiguranju uvjeta za priključenje na komunalne vodne građevine, tehničko-tehnološkim uvjetima priključenja (posebni uvjeti priključenja), kvaliteti opskrbe vodnim uslugama, pravima i obvezama isporučitelja vodnih usluga i korisnika vodnih usluga, uvjetima mjerenja, obračuna i naplate vodnih usluga, uvjetima za primjenu postupka ograničenja ili obustave isporuke vodnih usluga, postupanju u slučaju neovlaštenog korištenja vodnih usluga i tehničko-tehnološkim uvjetima za ugradnju vodomjera i mjerača protoka.

 

Prema odredbi čl. 46. st. 1. Općih i tehničkih uvjeta za isporuku vodnih usluga, a koje je donio I. vodovod d.o.o. za proizvodnju i distribuciju vode od 2. prosinca 2013. (dalje Uvjeti) propisano je da po očitanju vodomjera javni isporučitelj korisniku ispostavlja račun za utrošenu vodu. Račun se dostavlja jednom mjesečno, a ukoliko je mjesečna potrošnja vode korisnika usluga manja od 15 m3, račun se ispostavlja jednom u dva mjeseca (st. 1.), račun se korisniku usluge dostavlja putem pošte osobnom dostavom ili u elektroničkom obliku (st. 2.).

 

Prema  odredbi čl. 3. Odluke o cijeni vodne usluge koju je donio Istarski vodovod d,o,o,. a koja se primjenjuje od 1. travnja 2011. propisano je da korisnicima vodne usluge javne vodoopskrbe obračun utroška vode vrši se mjesečno, a način fakturiranja za izvršenu uslugu isporuke vode provodi se zavisno od kategorije korisnika, i to; mjesečno - za kategoriju “ ostali potrošači ”, “ u domaćinstvu ", “ navodnjavanje ”, te “ korisnici socijalne cijene ” ; dvomjesečni - za kategoriju “ domaćinstvo ”, “ navodnjavanje ” te “ korisnici socijalne cijene ”s mjesečnim utroškom vode manjim od 15 m3. Potrošači su  za isporučenu vodu i usluge svoje obveze dužni podmiriti u utvrđenim rokovima i to: do 15,-tog u mjesecu za utrošenu vodu u prethodnom mjesecu odnosno obračunskom razdoblju za kategoriju “ ostali potrošači ”, do 25.-tog iu mjesecu - za utrošenu vodu u prethodnom mjesecu za kategoriju  “ domaćinstvo ”,  “ navodnjavanje ” i “ korisnik socijalne cijene ”.

 

 

 

 

Stoga, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je zastara naknade za isporučenu vodu za svaki mjesečni iznos počela teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, dakle prvog dana nakon isteka mjeseca na koji se taj iznos odnosi. Naime, za početak zastarnog roka nije odlučno kada je tužitelj samoinicijativno  odredio u računu datum dospjeća i pozvao tuženika na ispunjenje njegove novčane obveze, već kada je tužitelj sukladno odredbi čl. 215. st. 1. u svezi s čl. 173. st. 3. ZOO-a mogao od tuženika zahtijevati ispunjenje te obveze, a to je tužitelj mogao  učiniti već prvog dana nakon isteka mjeseca na koji se taj iznos odnosi, odnosno u slučaju potrošnje manje od 15 m3 mjesečno, nakon isteka dva mjeseca na koji se iznos odnosi.

 

Naime, pravno shvaćanje tužitelja da zastara počinje tek od datuma dospjeća određenog u računu kojim je tužitelj pozvao tuženika na ispunjenje preuzete novčane obveze je protivno samoj svrsi instituta zastare jer bi vjerovnik novčane obveze mogao i nakon pet ili deset godina od kada je ispunio svoju obvezu dostaviti dužniku račun i time otkloniti nastupanje zastare. Upravo zbog toga što potraživanje tužitelja zastarijeva u jednogodišnjem zastarnom roku koji je protekao prije pokretanje ovog spora, to je potraživanje tužitelja zastarjelo.

 

U ovom slučaju potraživanje tužitelja odnosi se na razdoblje od listopada 2015. do rujna 2016., pa u trenutku podnošenja tužbe sudu 30. studenog 2017. protekao je zastarni rok od jedne godine računajući od posljednjeg mjeseca na koji se isporuka odnosi, u kojem roku prema odredbi čl. 232. st.1. ZOO-a zastarijevaju tražbine za isporučenu vodu za potrebe kućanstva.

 

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

 

 

U Rijeci, 13. veljače 2020.

 

 

 

                                                                                                         SUDAC

                                                                                                               Helena Vlahov Kozomara

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

       OPĆINSKOM SUDU

              U  PAZINU

   Stalna služba u Poreču-Parenzo

 

                           

Vraćamo vam spis zajedno sa pet istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.