- 1 -              I Kž 128/2016-19

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 128/2016-19

 

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

I

RJEŠENJE

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalista Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženih M. Z., K. B. i pravne osobe „T.“ d.o.o. R., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak; dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika te optuženih M. Z. i K. B. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 19. lipnja 2015. broj K-45/2010, u sjednici održanoj 12. veljače 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog K. B., odvjetnika H. B.,

 

 

presudio je i riješio je:

 

 

I. Na temelju članka 199. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), obustavlja se kazneni postupak protiv optužene M. Z. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., kaznenih djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.) i kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5.  ZKP/08. te nužni izdaci optužene M. Z. i nužni izdaci i nagrada njenog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Uslijed te odluke, žalba optužene M. Z. i žalba državnog odvjetnika u odnosu na tu optuženicu su bespredmetne.

 

II. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog K. B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na djela pod točkama 9. i 10. izreke na način da se, na temelju članka 452. točke 6. ZKP/08. protiv optuženog K. B.

 

ODBIJA OPTUŽBA

 

da bi:

 

9) u vremenskom razdoblju od 1. siječnja do 31.prosinca 2005.g. u K., kao direktor tvrtke „U.“ d.o.o. K., nije ažurno vodio propisane trgovačke knjige predmetne tvrtke koje je po zakonu obvezan voditi – knjigu ulaznih računa, knjigu izlaznih računa, mjesečne prijave poreza na dodatnu vrijednost, godišnju prijavu poreza na dobit, na koji način je znatno otežao preglednost poslovanja i imovinskog stanja tvrtke „U.“ d.o.o. K.,

 

- dakle, tako vodio poslovne knjige da je otežana preglednost poslovanja i imovinskog stanja,

 

10) dana 16. listopada 2005.g. u R., s nakanom pribavljanja nepripadne materijalne koristi za tvrtku „T.“ d.o.o. R., M. Đ. – članu uprave tvrtke „M.D.-A.“ d.o.o. R., neistinito se predstavio kao odgovorna osoba tvrtke „T.“ d.o.o. R., koja će izvršiti građevinske radove na gradilištu tvrtke „M.D.-A.“ d.o.o. na V. - unutarnje i vanjsko žbukanje zgrade, po povoljnoj cijeni, a što nije kanio učiniti, nakon čega je M. Đ. uvjeren u njegove tvrdnje prihvatio njegovu ponudu i zaključio Ugovor o izvođenju radova broj 10/2005 kojim se tvrtka „T.“ d.o.o. obvezuje izvršiti građevinske radove na gradilištu tvrtke „M.D.-A.“ d.o.o. na V., kojim je bilo predviđeno plaćanje avansa u iznosu od 50.000,00 kuna, koji ugovor je II opt. K. B. potpisao u ime tvrtke „T.“ d.o.o. i ovjerio pečatom navedene tvrtke, a potom 17. listopada 2005.g. izdao račun broj 17-2005 na iznos od 50.020,00 kuna, kojeg je tvrtka „M.D.-A.“ d.o.o. i platila na žiro račun tvrtke „T.“ d.o.o. R. 18.listopada 2005.g., a koje radove prema unaprijed stvorenom planu nije izvršio ni do danas, niti vratio navedeni iznos, na koji je način oštetio tvrtku „M.D.- A.“ d.o.o. R. za 50.020,00 kuna,

 

- dakle, s ciljem da drugom pribavi protupravnu imovinsku korist, doveo nekog lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga naveo da ovaj na štetu svoje imovine nešto učini,

 

- pa da bi time počinio djelom pod točkom 9) počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – povredu obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga – opisano i kažnjivo po članku 248. KZ/11., a djelom pod točkom 10) kazneno djelo protiv imovine – prijevaru – opisanu i kažnjivu po članku 224. stavku 1. KZ/97.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženog K. B. i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja u dijelu u kojem se odnose na ova kaznena djela padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Uslijed te odluke žalbe državnog odvjetnika i optuženog K. B. u odnosu na ova kaznena djela bespredmetne su.

 

III. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog K. B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela pod točkom 6. izreke te se izriče da je optuženi K. B. radnjama opisanima pod tom točkom počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

 

IV. Uslijed odluka pod točkama II. i III. izreke preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženom K. B. za kazneno djelo opisano pod točkom 6. izreke te presude, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca, a prihvaća se po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 7. izreke te presude pa se optuženi K. B., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. listopada 2014. do 19. lipnja 2015.

 

V. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog K. B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se odluka o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom od optuženog K. B. u iznosu od 924.706,10 kuna ukida.

 

VI. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog K. B. odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom presudom prvostupanjskog suda proglašeni su krivima:

 

- optužena M. Z. zbog počinjenja kaznenih djela, i to kaznenog zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ/97. opisanog u točki 1. za koje joj je, na temelju odredbe članka 337. stavka 4. KZ/97., utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, utaje poreza ili carina iz članka 256. stavka 1. KZ/11., za koje joj je, na temelju tog zakonskog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine te kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. opisanog pod točkom 4. za koje joj je na temelju te odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci te je, uz primjenu odredbe članka 60. stavka 1. i 2. točke c. KZ/97., optužena M. Z. osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, i

 

- optuženi K. B. zbog počinjenja kaznenih djela i to kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ/97. opisanog pod točkom 6. za koje mu je, na temelju članka 337. stavka 4. KZ/97., utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisanog pod točkom 7. za koje mu je, na temelju tog zakonskog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, kaznenog djela povrede vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. opisanog pod točkom 9. za koje mu je, na temelju tog zakonskog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci te kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavka 1. KZ/97. opisanog pod točkom 10. za koje mu je, na temelju tog zakonskog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te je optuženi K. B., uz primjenu članka 60. stavka 1. i 2. točke c) KZ/97., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci, u koju jedinstvenu kaznu zatvora mu je, na temelju članka 63. stavaka 1. i 3. KZ/97., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. listopada 2014. do 19. lipnja 2015.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. i uz primjenu članka 145. stavka 1. i 2. točaka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13. i 152/14. dalje: ZKP/08.-14.) naloženo je optuženima M. Z. i K. B. naknaditi troškove kaznenog postupka, svakom u iznosu od po 7.962,00 kuna.

 

Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. ZKP/08.-14. oštećenom M. Đ. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 50.020,00 kuna.

 

Na temelju članka 82. stavka 1. i 3. KZ/97. odlučeno je da se oduzima imovinska korist ostvarena kaznenim djelom i to od optužene M. Z. u iznosu od 674.994,66 kuna i od optuženog K. B. u iznos od 924.706,10 kuna. 

 

Na temelju članka 452. točke 3. ZKP/08.-14. protiv optužene pravne osobe „T.“ d.o.o. R. odbijena je optužba zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 1. alineje 4. i stavka 2. KZ/97. u vezi s člankom 3. stavkom 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela („Narodne novine“ broj 151/03., 110/07., 45/11. i 143/12.).

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi M. Z. i K. B..

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi predlažući da Vrhovni sud Republike Hrvatske „preinači navedenu presudu na način da I-optuženoj M. Z. i II. optuženiku K. B. utvrdi strože pojedinačne kazne i izrekne jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju te I-optuženoj M. Z. oduzme imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelima pod točkama 1), 2) i 3) u cjelokupnom iznosu.“

 

Optužena M. Z. žali se po branitelju, odvjetniku N. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „pobijanu presudu preinači i I. opt. M. Z. oslobodi optužbe, odnosno da presudu ukine i vrati predmet na ponovno suđenje te podredno primijeni odredbe o ublažavanju kazne te I. opt. M. Z. izrekne uvjetnu kaznu zatvora, odnosno isti zamijeni radom za opće dobro“.

 

Optuženi K. B. žali se po branitelju, odvjetniku H. B. zbog povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući „da Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu uvaži žalbu te ukine pobijanu presudu.“

 

Optuženi K. B. podnio je i osobno žalbu, ne navodeći žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i „obavi novo suđenje“.

 

Obje ove žalbe razmatrane su kao jedna žalba optuženog K. B..

 

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženog K. B., predlažući njeno odbijanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti branitelja optuženog K. B., odvjetnika H. B., a, u skladu s člankom 475. stavkom 4. ZKP/08., u odsutnosti državnog odvjetnika i optuženog K. B. koji su o sjednici uredno obaviješteni.

 

Žalba državnog odvjetnika u odnosu na optuženu M. Z. je bespredmetna, dok je žalbe državnog odvjetnika i optuženog K. B. u odnosu na kaznena djela iz točaka 9. i 10. izreke prvostupanjske presude Vrhovni sud Republike Hrvatske također utvrdio bespredmetnim jer je ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08. u povodu tih žalbi po službenoj dužnosti, našao da je tim dijelom presude na štetu tog optuženika povrijeđen kazneni zakon,  dok žalbe državnog odvjetnika i optuženog K. B. u preostalom dijelu nisu osnovane.

 

U odnosu na odluku pod točkom I.:

 

U tijeku drugostupanjskog postupka ovom je sudu dostavljen smrtni list iz kojeg proizlazi da je optužena M. Z. umrla.

 

Budući da je člankom 199. ZKP/08. propisano da će se, kad se u tijeku postupka utvrdi da je okrivljenik umro, rješenjem obustaviti kazneni postupak, trebalo je, na temelju te odredbe, obustaviti kazneni postupak protiv optužene M. Z., uslijed čega je žalba državnog odvjetnika u tom dijelu bespredmetna.

 

Ujedno je odlučeno da, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08., troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. u odnosu na optuženu M. Z., nužni izdaci optuženice te nužni izdaci i nagrada njezine braniteljice padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Slijedom iznesenog, riješeno je kao pod točkom I. izreke.

 

U odnosu na žalbu optuženog K. B. zbog povrede kaznenog zakona i odluku pod točkom II.:

 

Iako je u žalbi uvodno naznačio žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, optuženi K. B. nije obrazložio koja od tih povreda iz članka 469. točaka 1. do 6. ZKP/08. bi ovdje bila ostvarena.

 

Međutim, ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbe državnog odvjetnika i optuženog K. B. u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske je našao da je za kaznena djela opisana u točkama 9. i 10., zbog čijeg počinjenja je optuženi K. B. pobijanom presudom proglašen krivim, nastupila zastara kaznenog progona, uslijed čega je u tom dijelu ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08. na štetu tog optuženika.

 

Naime, prema odredbi članka 8. stavka 1. KZ/11., kazneno djelo je počinjeno u vrijeme kad je počinitelj poduzeo radnju ili je bio dužan poduzeti radnju, bez obzira na to kad je nastupila posljedica iz zakonskog opisa kaznenog djela. Sastoji li se počiniteljeva djelatnost od više vremenski odvojenih radnji, djelo je počinjeno danom posljednje radnje, a kod kaznenih djela kod kojih radnja traje, danom prestanka radnje (članak 8. stavak 2. KZ/11.).

 

Radnja počinjenja kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz točke 9., koje je u optužnici pravno označeno po članku 248. KZ/11., za koje je propisana kazna zatvora do tri godine, poduzeta je od 1. siječnja do 31. prosinca 2005.

 

Prema odredbi članka 81. stavka 1. alineje 5. KZ/11., za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od jedne godine, kazneni progon zastarijeva nakon deset godina, time da je stavkom 3. tog članka propisano dvogodišnje produljenje zastarnog roka donošenjem prvostupanjske presude. S obzirom na iznijeto te na činjenicu da posljedica koja je obilježje kaznenog djela nije nastupila kasnije (članak 82. stavak 1. KZ/11.), zastara kaznenog progona za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. iz točke 9. optužnice nastupila je protekom 12 godine od počinjenja djela, odnosno 31. prosinca 2017. 

 

Nadalje, u odnosu na kazneno djelo opisano u točki 10. izreke, prvostupanjski je sud utvrdio da je optuženi K. B. 16. listopada 2005., postupajući s nakanom pribavljanja protupravne imovinske koristi za društvo T. d.o.o., neistinito se predstavio kao odgovorna osoba tog trgovačkog društva te uvjerio M. Đ., ovlaštenu osobu društva M. D. - A. d.o.o. R., da će društvo T. d.o.o. izvesti ugovorene građevinske radove, iako ih nije namjeravao izvršiti, time ga lažnim prikazivanjem činjenica doveo u zabludu i tako ga naveo da ovaj na štetu imenovanog društva avansno plati račun u iznosu od 50.020,00 kuna, za koji iznos je, s obzirom na to da optuženik radove nije izvršio, niti vratio navedeni iznos, oštećeno društvo M. D.- A. d.o.o.

 

Predmetno kazneno djelo u optužnici je pravno označeno prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, odnosno kao kazneno djelo prijevare iz članka 224. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97.

 

Međutim, prvostupanjski je sud, pogrešno smatrajući da je za ostvarenje težeg oblika tog kaznenog djela iz članka 224. KZ/97. visina pribavljene imovinske koristi, odnosno štete, mora prelaziti 60.000,00 kuna, ovo kazneno djelo označio kao osnovni oblik kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavku 1. KZ/97., za čije počinjenje je propisana kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine.

 

Naime, iznos veći od 60.000,00 kuna predstavlja zakonsko obilježje znatne imovinske koristi, odnosno znatne štete potreban za ostvarenje težeg oblika kaznenog djela prijevare iz članka 236. KZ/11., kako je i propisano odredbom članka 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 56/15.) koji je stupio na snagu 30. svibnja 2015. Stoga, je, u skladu s odredbom članka 3. stavka 3. KZ/11., pravilnom primjenom zakona koji je blaži za počinitelja, predmetno kazneno djelo prijevare, kojim je za društvo T. d.o.o. ostvarena protupravna imovinska korist u iznosu od 50.020,00 kuna, a za taj iznos društvu M. D. - A. d.o.o. R. prouzročena šteta, trebalo pravilno pravno označiti kao kazneno djelo prijevare iz članka 236. stavka 1. KZ/11.

 

Stoga je prvostupanjski sud, pravno označivši to djelo kao kazneno djelo iz članka 224. stavka 1. KZ/97., povrijedio kazneni zakon u korist optuženika, a Vrhovni sud Republike Hrvatske, budući da državni odvjetnik u tom dijelu ne pobija presudu prvostupanjskog suda zbog povrede kaznenog zakona, ovu povredu nije ovlašten otkloniti već je, postupajući u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., pitanje postojanja okolnosti koje isključuju kazneni progon mogao razmotriti samo prema onoj pravnoj oznaci ovog kaznenog djela kako je ona navedena u pobijanoj presudi, dakle, prema odredbi članka 224. stavka 1. KZ/97.

 

Odredbom članka 26. tada važećeg KZ/97. bilo je propisano da je kazneno djelo počinjeno u vrijeme kad je počinitelj radio ili bio dužan raditi, bez obzira na to kada je nastupila posljedica iz zakonskog opisa kaznenog djela. Prema činjeničnom opisu kaznenog djela iz točke 10., radnja počinjenja ovog kaznenog djela poduzeta je 16. listopada 2005. pa, s obzirom na propisanu kaznu za kazneno djelo prijevare iz članka 224. stavka 1. KZ/97. u trajanju od tri mjeseca do tri godine, proizlazi da je zastara kaznenog progona nastupila 16. listopada 2017.

 

Naime, prema odredbi članka 81. stavka 1. alineje 3. KZ/11., na čiju primjenu upućuje odredba članka 86. tog Zakona, za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od jedne godina kazneni progon zastarijeva nakon deset godina, time da je stavkom 3. članka 81. KZ/11. propisano dvogodišnje produljenje zastarnog roka donošenjem prvostupanjske presude, a to ovdje znači da je zastara kaznenog progona za kazneno djelo iz članka 224. stavka 1. KZ/97. iz točke 10. optužnice, s obzirom na to da posljedica koja je obilježje kaznenog djela nije nastupila kasnije (članak 82. stavak 1. KZ/11.), nastupila je protekom 12 godine od počinjenja djela, odnosno 16. listopada 2017.

 

S obzirom na to da se nakon nastupa zastare kazneni progon ne može poduzeti, zbog toga je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog K. B., a po službenoj dužnosti, trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu i, na temelju članka 452. točke 6. ZKP/08., odbiti optužbu protiv tog optuženika za počinjenje kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. iz točke 9. i kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavka 1. KZ/97. iz točke 10., zbog čega su u tom dijelu žalbe državnog odvjetnika i optuženog K. B. bespredmetne.

 

Ujedno je, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08., odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. tog Zakona te nužni izdaci optuženog K. B., nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja, u dijelu u kojem se odnose na ova kaznena djela za koja se optužba odbija, padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Zbog iznesenog, odlučeno je na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08. kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

U odnosu na žalbu optuženog K. B. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke pod točkom III.:

 

Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ/97., opisano pod točkom 6. izreke, optuženi K. B. u žalbi tvrdi da su društva T. d.o.o. i U. d.o.o. poslovno surađivala na izgradnji poslovnog objekta G. u R. jer je društvo T. d.o.o., nakon nastupanja insolventnosti društva U. d.o.o., u cijelosti preuzelo izvođenje građevinskih radova na spomenutom objektu te da je, zbog iznijetog, pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju dužničko – vjerovničkog odnosa između navedenih trgovačkih društava i neosnovanom ustupu potraživanja društva U. d.o.o. prema društvu S. d.o.o. u korist društva T. d.o.o.

 

Naime, prema činjeničnom opisu kaznenog djela opisanog pod točkom 6., optuženi K. B. je, od 13. siječnja do 10. ožujka 2005., kao direktor društva U. d.o.o., u nakani da M. Z. i društvu T. d.o.o. pribavi nepripadnu imovinsku korist, sklopio 15 ugovora o cesiji kojima je ovlastio cesusa – društvo S. d.o.o. da dugovane iznose, umjesto društvu U. d.o.o., uplati u korist društva T. d.o.o., iako za navedene uplate nije postojala nikakva pravna osnova te time omogućio da društvo S. d.o.o. na račun društva T. d.o.o. uplati ukupno 863.766,10 kuna, od kojeg iznosa je potom M. Z. podigla s računa društva T. d.o.o. za sebe i na ime pozajmica za to društvo iznos od 821.040,00 kuna, čime je društvo U. d.o.o. oštetio za iznos od 863.766,10 kuna.

 

Osim utvrđenja o sklapanju 15 spornih ugovora o cesiji, kojima je optuženi K. B., kao direktor društva U. d.o.o., ovlastio dužnika tog trgovačkog društva – društvo S. d.o.o. da dugovane iznose, umjesto društvu U. d.o.o., plati u korist društva T. d.o.o. i nesporne činjenice da je, na temelju navedenih ugovora, od strane društva S. d.o.o., odnosno njegovog pravnog slijednika, uplaćeno na žiro račun društva T. d.o.o. ukupno 863.766,10 kuna (koja činjenica je utvrđena na temelju izvadaka o stanju i prometu po računu tog trgovačkog društva), prvostupanjski je sud, prihvaćajući nalaz i mišljenje sudskog vještaka za računovodstvo i financije mr. sc. A. S., utvrdio da nije postojao nikakav dužničko – vjerovnički odnos između društava U. d.o.o. i T. d.o.o., pa tako ni dug društva U. d.o.o. prema društvu T. d.o.o. Na temelju iznijetih utvrđenja, uz činjenicu da je od ukupno uplaćenog iznosa s računa društva T. d.o.o. M. Z. gotovinskim nalozima za sebe te na ime pozajmica za društvo T. d.o.o. podigla iznos od 821.040,00 kuna, prvostupanjski je sud zaključio da je ustup potraživanja društva U. d.o.o. prema društvu S. d.o.o. u korist društva T. d.o.o. bio neosnovan, jer za takav ustup nije bilo pravne osnove pa da je stoga optuženi K. B., sklapajući ugovore o cesijama na temelju kojih je ukupan iznos od 863.766,10 kuna umjesto društvu U. d.o.o. uplaćen u korist društva T. d.o.o., oštetio društvo U. d.o.o. za navedeni novčani iznos.

 

Uz takvo stanje stvari, žalbena tvrdnja optuženog K. B. da je društvo T. d.o.o., nakon što je društvo U. d.o.o. zbog nastupa blokade prestalo s poslovanjem, nastavilo s izvođenjem građevinskih radova na istom objektu ne dovodi u sumnju iznijeta utvrđenja prvostupanjskog suda. Rezultati financijskog vještačenja, koje je provedeno na temelju analize cjelokupne raspoložive dokumentacije iz spisa, nedvojbeno upućuju na zaključak da između društava U. d.o.o. i T. d.o.o. prethodno nije postojao pravni odnos iz kojeg bi proizašla obveza društva U. d.o.o. prema društvu T. d.o.o. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da za ustup potraživanja društva U. d.o.o. prema društvu S. d.o.o. u korist društva T. d.o.o. nije bilo osnove te da je 15 ugovora o cesiji optuženi K. B., kao direktor društva U. d.o.o., sklopio s nakanom da društvu T. d.o.o.i M. Z. (koja je iznose uplaćene na račun društva T. d.o.o. dijelom i podigla za sebe) pribavi nepripadnu imovinsku korist, sve na štetu društva U. d.o.o. koje je u to vrijeme, prema navodima optuženika, zapalo u financijske probleme. 

 

Stoga je, uz činjenicu da je svjedok M. S. potvrdio da su radovi izvedeni jer ih on u protivnom ne bi platio, opravdano prvostupanjski sud odbio kao nevažan prijedlog optuženog K. B. da se, radi utvrđenja vrijednosti izvedenih građevinskih radova, provede građevinsko vještačenje jer takvo utvrđenje ne bi ni na koji način, suprotno žalbenim tvrdnjama optuženog B., moglo utjecati na zaključak prvostupanjskog suda o njegovoj kaznenoj odgovornosti za počinjenje kaznenog djela opisanog u točki 6. izreke.

 

Nije u pravu optuženi K. B. kada, tvrdnjama da nije bio u poslovnom odnosu s D. C., vlasnikom obrta „Iskopi u graditeljstvu D. C.“, da imenovanog ni ne poznaje i da stoga „nije obračunavao ni svoje usluge niti bi bio obvezan obračunavati i platiti PDV za usluge koje nisu ugovorene i obavljene“, pokušava osporiti zaključak prvostupanjskog suda o njegovoj kaznenoj odgovornosti za kazneno djelo utaje poreza uli carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., činjenično opisano pod točkom 7. izreke pobijane presude.

 

Naime, iako je iste tvrdnje u svom iskazu iznosio i svjedok D. C., navodeći da je njegov pokojni otac bez njegovog znanja na ime svjedoka osnovao obrt te da je on, na traženje oca, ponekad na silu potpisivao neke dokumente, ali da nije ispostavljao fakture, prvostupanjski je sud iskaz svjedoka C. s pravom ocijenio neuvjerljivim. Naime, razmatrajući koje su sve radnje bile poduzete prilikom osnivanja obrta, činjenicu da je, osim preslika osobne iskaznice D. C., uz prijavu obrta koji glasi na njegovo ime priložena i svjedodžba o njegovoj zdravstvenoj sposobnosti, koja okolnost podrazumijeva da je D. C. obavio liječnički pregled, prvostupanjski je sud s pravom ocijenio neistinitom tvrdnju imenovanog svjedoka da s osnivanjem, pa tako i s poslovanjem tog obrta, on nije imao nikakve veze.

 

Na neuvjerljivost iskaza svjedoka D. C. i neosnovanost žalbenih tvrdnji optuženog K. B. ukazuje i činjenica da je za izvođenje građevinskih radova između D. C., vlasnika obrta „Iskopi u graditeljstvu“ kao naručitelja, i društva U. d.o.o. kao izvoditelja radova, 25. listopada 2005. sklopljen pisani ugovor na temelju kojeg su izdana dva sporna računa s iskazanim porezom na dodanu vrijednost. Stoga je s pravom prvostupanjski sud tvrdnje optuženika i svjedoka C. da se ne poznaju i da nisu poslovno surađivali ocijenio neuvjerljivima i nije ih prihvatio kao istinite. Naime, nelogično je i neuvjerljivo da bi bila uspostavljena poslovna suradnja, da je sklopljen ugovor o izvođenju radova i da su izdana dva računa obrtu D. C., a sve to bez znanja i bez sudjelovanja kako vlasnika obrta, tako i optuženika kao odgovorne osobe društva U. d.o.o.

 

Ujedno je prvostupanjski sud, iznoseći razloge za svoja utvrđenja vezana uz druga kaznena djela koja su predmet ovog kaznenog postupka, jasnim i određenim razlozima obrazložio zbog čega ne prihvaća iskaz optuženog K. B. u dijelu u kojem on tvrdi da je poslovnom dokumentacijom i pečatom društva U. d.o.o. raspolagao M. S., da je S. i vodio dokumentaciju imenovanog trgovačkog društva te surađivao s knjigovodstvenim uredom. Naime, osim što je iznijete navode optuženika u svom iskazu osporio svjedok M. S., neuvjerljivo je da bi optuženik, iako je kao direktor odgovoran za zakonito poslovanje društva, bez da sam ima uvid u to poslove vođenja društva prepustio drugome.

 

Stoga se žalbene tvrdnje kojima optuženi K. B. nastoji osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda i u odnosu na kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., ukazuju neosnovanima.

 

Zbog iznesenog, nije osnovana žalba optuženog K. B. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.) u odnosu na kaznena djela opisana pod točkama 6. i 7. prvostupanjske presude, dok je, kako je već navedeno, u odnosu na kaznena djela opisana po točkama 9. i 10., žalba tog optuženika, bespredmetna.

 

Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbe državnog odvjetnika i optuženog K. B., u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., našao da je pravnim označavanjem kaznenog djela iz točke 6. kao zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 3. i 1. KZ/97., na štetu tog optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

Naime, prije donošenja prvostupanjske presude na snagu je stupio novi KZ/11. čijom odredbom članka 3. stavka 2. i 3. je propisano da će, izmijeni li se naziv ili opis kaznenog djela, sud ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona pa ako utvrdi da postoji, primijenit će zakon koji je najblaži za počinitelja.

 

Radnje optuženog K. B., činjenično opisane u točki 6. izreke, mogu se podvesti pod biće kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., jer je optuženik, kao direktor društva U. d.o.o., koji je u tom svojstvu dužan brinuti o imovinskim interesima tog trgovačkog društva, a njegova se dužnost temelji na zakonu, sklopio 15 ugovora o cesijama na temelju kojih je omogućio da društvo S. d.o.o. iznose koje je bilo dužno podmiriti tom društvu, bez pravne osnove, uplati na račun društva T. d.o.o., čime je povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i time društvu U. d.o.o., o čijim je interesima bio dužan brinuti, prouzročio štetu u iznosu od 863.766,10 kuna.

 

Za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, i to za kvalificirani oblik tog kaznenog djela koji je ostvaren pribavljanjem drugome znatne protupravne imovinske koristi, je odredbom članka 337. stavka 4. KZ/97. bila propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, jednako kao i za odgovarajući oblik kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

 

Međutim, prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. , zakonsko obilježje znatne imovinske štete, odnosno znatne imovinske koristi ostvareno je kada vrijednost imovinske koristi odnosno štete prelazi 60.000,00 kuna (a jednako je propisano i sada važećom odredbom članka 89. stavkom 29. kasnije noveliranog KZ/11.), a to ovo kazneno djelo, unatoč jednakoj propisanoj kazni od jedne do deset godina zatvora, čini blažim od kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., kod kojeg je, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997. kvalificirani oblik tog kaznenog djela bio ostvaren kada je vrijednost imovinske koristi prelazila 30.000,00 kuna pa je sada za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. potrebna veća kriminalna količina.

 

Slijedom iznijetog trebalo je, u povodu žalbe državnog odvjetnika i optuženika, a po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 486. stavka 1. ZKP/08., preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela pod točkom 6. i izreći da je optuženi K. B. radnjama opisanim pod tom točkom počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

U odnosu na žalbe  zbog odluke o kazni i u odnosu na odluku pod točkom IV.:

 

Pobijajući presudu prvostupanjskog suda u odnosu na optuženog K. B. zbog odluke o kazni, državni odvjetnik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud, utvrđujući pojedinačne kazne za kaznena djela za koja je ovaj optuženik proglašen krivim, nedostatno cijenio značaj utvrđenih otegotnih okolnosti, prije svega činjenicu njegove ranije osuđivanosti za istovrsna kaznena djela, kao i da kazne koje su do sad izricane ovom optuženiku nisu ostvarile očekivanu svrhu kažnjavanja i odvratile ga od činjenja kaznenih djela.

 

Optuženi K. B. ne žali se izrijekom zbog odluke o kazni, ali njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, prema odredbi članka 478. ZKP/08., sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.

 

Suprotno ovim žalbama, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i ispravno vrednovao okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne optuženom K. B.. Naime, prvostupanjski je sud olakotnom na strani ovog optuženika cijenio činjenicu njegovog roditeljstva, jer je otac troje malodobne djece o kojoj je dužan brinuti i uzdržavati ih, dok je otegotnom okolnošću prvostupanjski sud cijenio raniju višestruku osuđivanost optuženog K. B. za istovrsna kaznena djela.

 

Zbog toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, uslijed odluka pod točkama II. i III. izreke ove drugostupanjske presude, optuženom K. B. za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. opisano pod točkom 6. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca te prihvatio po prvostupanjskom sudu utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 7. izreke te je, primjenom odredbe članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., optuženi K. B. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od  dvije godine.

 

Mišljenje je Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je izrečena jedinstvena kazna u trajanju od dvije godine primjerena ličnosti počinitelja i težini počinjenih kaznenih djela te prikladna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., jer izražava društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počinitelja i na sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućava počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

U izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora optuženiku je, u skladu s odredbom članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. listopada 2014. do 19. lipnja 2015.

 

Stoga je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

 

U odnosu na odluke pod točkama V. i VI.:

 

Ispitujući u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog K. B. probijanu presudu u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. Vrhovni sud Republike Hrvatske našao je da je na štetu tog optuženika povrijeđen kazneni zakon jer je odlukom o oduzimanju imovinske koristi prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu.

 

Naime, pobijanom presudom je, pod točkom 6. izreke, optuženi K. B. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ/97. – ovom odlukom preinačenog u kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. – počinjenog na način da je, na štetu trgovačkog društva „U.“ d.o.o. K., kao direktor tog društva, „u nakani da I opt. M. Z. i III opt. tvrtki `T.´ d.o.o. R. pribavi nepripadnu materijalnu dobit“, sklapanjem cesija „omogućio da na žiro račun tvrtke `T.´ d.o.o. R.“, umjesto društvu „U.“ d.o.o. čiji je bila dužnik, „tvrtka `S. ´ d.o.o. R. uplati ukupno 863,766,10 kuna (…) od kojeg iznosa je potom I opt. M. Z. gotovinskim nalozima za sebe i na ime pozajmica tvrtki `T.´ d.o.o. R. podigla iznos od 821.040,00 kuna, na koji način je oštetio tvrtku `U.´ d.o.o. K. za ukupan iznos od 863.766,10 kuna“. Iz iznesenog jasno slijedi da optuženi B. nije sebi nego drugom (prvenstveno društvu „T.“ d.o.o., a posredno i optuženoj M. Z.) pribavio protupravnu imovinsku korist na štetu društva „U.“ d.o.o.

 

Kaznenim djelom utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. kako je ono opisano pod točkom 7. izreke prvostupanjske presude optuženi K. B. je „kao direktor tvrtke `U.´ d.o.o. K., s nakanom pribavljanja nepripadne materijalne dobiti za narečenu tvrtku (…) nije prikazao, obračunao i uplatio s osnova poreza na dodanu vrijednost po osnovi neevidentiranih izlaznih računa (…) u ukupnom iznosu od 60.940,00 kuna, za koji iznos je uskratio plaćanje obveza prema državnom proračunu Republike Hrvatske“. Dakle, niti iz ovog činjeničnog opisa radnje kaznenog djela ne proizlazi da je optuženik tim djelom pribavio sebi protupravnu imovinsku korist, već da je, izbjegavši plaćanje poreza, takvu korist pribavio upravo društvu „U.“ d.o.o.

 

Budući da iz navedenog proizlazi da optuženi K. B. nije proglašen krivim za kaznena djela kojima bi sebi pribavio imovinsku korist, nije bilo uvjeta za oduzimanje te koristi od njega u smislu članaka 5. i 77. KZ/11. pa je odlukom o oduzimanju od optuženog K. B. imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u ukupnom iznosu od 924.706,10 kuna (koji predstavlja zbir navedenih iznosa iz točaka 6. i 7. izreke prvostupanjske presude, odnosno zbroj iznosa od 863,766,10 kuna i 60.940,00 kuna) prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu, čime je na štetu tog optuženika počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP/08., zbog koje je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., presuđeno kao pod točkom V. izreke.

 

Budući da, kako je ranije obrazloženo, ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženi K. B. pobijaju prvostupanjsku presudu, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odbiti njihove žalbe kao neosnovane i presuditi kao pod točkom VI. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

Zagreb, 12. veljače 2020.