Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 302/2015-8
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića, Dražena Tripala, Žarka Dundovića i dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. I., zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 4. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 2. travnja 2015. broj K-26/14., u sjednici održanoj 12. veljače 2020.,
r i j e š i o j e:
Prihvaćaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog Ž. I., ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno vijeće.
Obrazloženje
Pobijanom presudom je optuženi Ž. I. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. Na temelju citirane zakonske odredbe, uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11., osuđen je na kaznu zatvora u trajanju dvije godine te mu je, na temelju članka 57. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se od kazne na koju je osuđen izvršava jedna godina, dok se dio kazne u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme provjeravanja. Primjenom članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. lipnja 2014. do 25. rujna 2014. Na temelju članka 79. stavka 1. KZ/11. od optuženika je oduzeta metalna cijev dužine 60 cm, promjera 2 cm, na kojoj se nalazi 37 zašiljenih čavala duljine 2,5 cm u tri reda. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6., 7. i 8. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. – dalje: ZKP/08.) optuženiku je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu 41.795,00 kuna. Primjenom članka 158. ZKP/08. oštećenik je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.
Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik Ž. I.
Državni odvjetnik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, odnosno djelomičnoj uvjetnoj osudi, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno optuženiku izreći isključivo kaznu zatvora bez djelomične uvjetne osude.
Optuženik Ž. I. je žalbu podnio putem branitelja, M. Z., odvjetnika iz Odvjetničkog društva Z. i dr. iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o "kaznenim sankcijama". Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ili pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi optužbe.
Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom odbiti žalbu optuženog Ž. I. kao neosnovanu.
Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), prije dostave sucu izvjestitelju, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Postupajući prema zahtjevu branitelja optuženog Ž. I., odvjetnika M. Z. u žalbi, u smislu članka 475. stavka 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženi Ž. I. i njegov branitelj, kao i državni odvjetnik. Sjednici vijeća nije pristupio branitelj optuženika, kao niti zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, iako su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni, dok se u odnosu na optuženog Ž. I. obavijest o sjednici u dva navrata vratila s naznakom "nije tražio", pa je u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08. sjednica održana u njihovoj odsutnosti.
Žalbe su osnovane.
Nisu u pravu državni odvjetnik i optuženik kada tvrde da su ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu žalitelji iznose razloge za pogrešno utvrđeno činjenično stanje, osporavajući pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o pravnoj kvalifikaciji inkriminiranog ponašanja. Suprotno žalbenim navodima oboje žalitelja, u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Sud prvog stupnja je, u pogledu odlučnih činjenica, dao svoje razloge na kojima se zasniva izreka presude, a izneseni razlozi nisu međusobno proturječni. Isto tako, iznio je dokaze na temelju kojih je izvodio zaključke o počinjenju kaznenog djela.
Nije u pravu optuženi Ž. I. niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona, koju ističe kao tzv. posrednu povredu. Žalitelj ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da je prvostupanjski sud, na temelju provedenih dokaza, izveo pogrešan zaključak o optuženikovoj kaznenoj odgovornosti. To što smatra da svojim postupanjem nije počinio kazneno djelo za koje je osuđen, već nalazi da bi se moglo raditi o "kaznenom djelu tjelesne ozljede ... drugom manje teškom djelu ili nepodobnom pokušaju", a pritom pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava istaknutu žalbenu osnovu. Pobijana presuda je ispitana i po službenoj dužnosti, u smislu članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., te nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.
Međutim, u pravu su državni odvjetnik i optuženik kada navode da za sada činjenično stanje nije u potpunosti, a niti pravilno utvrđeno.
U postupku nije bilo sporno da je oštećenik u inkriminiranom događaju zadobio tjelesne ozljede u vidu ubodnih rana i rana razderotina lijeve šake i stopala, lijeve nadlaktice, podlaktice i potkoljenice, te lijevog ručnog zgloba i lijeve natkoljenice. Nije bilo sporno niti da je navedene ozljede oštećeniku nanio optuženik, udarajući oštećenika u smjeru glave i gornjeg dijela tijela, metalnom cijevi duljine 60 cm, promjera 2 cm, na kojoj je na jednom kraju bilo navareno 37 zašiljenih čavala duljine 2,5 cm u tri reda, a na drugom kraju rukohvat.
Prvostupanjski sud je povjerovao obrani optuženika te zaključio kako se u dinamici postupanja optuženika, unatoč ljubomori koju je trpio, nedvojbeno stječu obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., počinjenog u neizravnoj namjeri, a da nema dokaza da bi optuženik izravnom namjerom počinio kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 4. u vezi s člankom 34. KZ/11., kako je to bilo opisano optužnicom.
Međutim, takvo je utvrđenje suda prvog stupnja, barem za sada, preuranjeno.
Naime, prvostupanjski sud je prihvatio obranu optuženika kako je prerađena metalna cijev slučajno, od prethodnog dana, ostala u bratovom automobilu kojim je optuženik upravljao u inkriminiranom događaju. Međutim, zanemario je prethodni dio njegove obrane kako je metalnu cijev "ponio sa sobom jer je oštećenik jači od njega i htio je nauditi oštećeniku", na što s pravom upire žalba državnog odvjetnika citirajući tekst obrane optuženika "Ja sam sjeo u auto i u rikverc, znači jedna kuća u rikverc, znači tam do svoje kuće i uzeo sam tu cijev".
Ocjenjujući postupke optuženika "traženjem razumnog izlaza", prvostupanjski sud neosnovano zanemaruje i karakter radnji koje optuženik u vožnji automobilom poduzima neposredno prije ključnog dijela događaja (nagovještaj frontalnog sudara s automobilom oštećenika, naglo kočenje neposredno nakon pretjecanja oštećenikovog automobila, prisiljavanje slijetanja s kolnika), koje same po sebi, očito, predstavljaju opasne manevre. Također, prvostupanjski sud je propustio navedeno staviti u kontekst prethodno izrečenih prijetnji optuženika, upućenih oštećeniku nekoliko mjeseci prije događaja ("da će odsjeći glavu i njemu i njoj", prema iskazu oštećenika; "da će inače snositi posljedice", prema iskazu supruge optuženika; "da će oboje zatući", prema obrani optuženika), kao i na dan koji prethodi događaju ("da mora to riješiti", prema iskazu supruge optuženika; "da to riješim već jedanput", prema obrani optuženika). Isto tako, sud prvog stupnja ispušta iz vida kako je oštećenik naveo da mu je optuženik, nakon što je po dolasku svjedoka M. M. prestao s udarcima, u dva navrata rekao "ovo ti je samo početak".
Unatoč navedenim okolnostima, koje u postupku nisu bile sporne, sud prvog stupnja nekritički prihvaća obranu optuženika kako je s oštećenikom htio (samo) razgovarati. Potkrepljujući takvu konstataciju, prvostupanjski sud posve proizvoljno zaključuje kako optuženik prilikom potrage za oštećenikom večer prije inkriminiranog događaja nije imao nikakvo sredstvo za obračun. Navedena okolnost, barem zasad, nije u postupku sa sigurnošću utvrđena, a niti proizlazi iz provedenog dokaznog postupka. Ovo osobito imajući u vidu utvrđenu činjenicu, koju sud također zanemaruje, da se optuženik vratio s mora 25. lipnja, da bi u neuspješnu potragu za oštećenikom krenuo navečer i u noći 26. lipnja, dakle upravo na dan kada je prerađena metalna šipka, navodno "slučajno", ostala u automobilu optuženikova brata.
Opravdavajući zaključak o optuženikovom traženju "razumnog izlaza", prvostupanjski sud smatra utvrđenim kako je oštećenik, unatoč zahtjevu optuženika za prestanak uznemiravanja, uporno nastavljao kontaktirati optuženikovu suprugu i trubiti prilikom prolaska uz njihovu kuću. Pravilno, međutim, uočava državni odvjetnik da je sud prvog stupnja takav zaključak nekritički utemeljio isključivo na obrani optuženika i iskazu optuženikove supruge. Oštećenik na navedenu okolnost nije detaljnije ispitan, a sud prvog stupnja je pritom propustio uočiti kako je oštećenik iskazao da nakon sastanka oko Uskrsa 2014. nije imao nikakve veze niti kontakte sa suprugom optuženika.
Pored svega navedenog, zaključujući kako u postupcima optuženika nisu dokazani elementi izravne namjere, sud prvog stupnja nedovoljno cijeni i značaj prerađene metalne cijevi kao sredstva zadavanja ozljeda, brojnost upućenih udaraca i lokaciju na koju su udarci bili usmjereni. Utvrđene okolnosti zadavanja udaraca metalnom cijevi na koju je navareno 37 zašiljenih čavala, pri čemu su udarci bili usmjereni na dijelove tijela gdje se nalaze vitalni organi, ukazuju da su samo splet sretnih okolnosti, pribranost oštećenika i njegova snalažljivost te dolazak svjedoka M. M., doveli do toga da posljedice ne budu teže. Stoga je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik postupao s neizravnom namjerom, barem za sada, preuranjen.
Sud prvog stupnja nije se bavio niti pitanjem snage udaraca, iako to svakako može biti značajno pri zaključivanju je li kritične zgode kod optuženika postojala namjera i u kojem obliku (izravna ili neizravna). Naime, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka dr. D. J. nije vidljivo kakvog je intenziteta bila sila koju je primijenio optuženik zadajući udarce oštećeniku.
Nadalje, osjećaj ljubomore, sam po sebi, kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud, ne mora se nužno, po nekom automatizmu, smatrati niskom pobudom u pravnom smislu. Ljubomora nije takva pobuda ako je do ubojstva (odnosno ubojstva u pokušaju) došlo uslijed, situacijski nepredviđenog, iznenadnog afekta izazvanog slučajnim spletom okolnosti. Međutim, imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, koje prvostupanjski sud neopravdano ispušta iz vida kada ne prihvaća pravnu kvalifikaciju kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju, iz drugih niskih pobuda, a uzevši u obzir i psihijatrijsko vještačenje optuženika, ostalo je, barem zasad, nedovoljno razjašnjeno je li optuženikov osjećaj ljubomore uzrok hladnokrvnih, ustrajnih i prethodno planiranih radnji optuženika, na što s pravom upire žalba državnog odvjetnika.
Naime, nije sporno da je provedenim psihijatrijskim vještačenjem optuženika utvrđeno kako ljubomora, koja se javila kod optuženika, nema karakter patološke ljubomore i nije produkt psihopatologije, nego realiteta, te se može okarakterizirati kao normalna i razumljiva reakcija koja bi se razvila kod svake prosječne osobe. Isto tako, način reagiranja optuženika ne temelji se na patološkom afektu, nego proizlazi iz osobnosti. Međutim, iako prvostupanjski sud prihvaća takav nalaz i mišljenje sudske vještakinje dr. S. H., zanemaruje kako iz provedenog vještačenja proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o impulzivnom reagiranju optuženika, jer je radnja koju je optuženik poduzimao složena. Naime, radnja je počela na dan kada je optuženik bio na moru i kada je u telefonskom razgovoru sa suprugom izjavio da će situaciju riješiti, a nastavljena je 26. lipnja 2017., kada je oštećenika tražio u kući njegovih roditelja i zatim ga pokušavao naći u N., da bi se konačni događaj zbio 27. lipnja 2017.
Uslijed navedenog, činjenično stanje tijekom provedenog prvostupanjskog postupka zasada nije na nesumnjiv način utvrđeno, odnosno nije dovoljno i sveobuhvatno razjašnjen karakter postupaka koje je optuženik poduzimao prethodno inkriminiranom događaju, odnosno na čemu je utemeljeno utvrđenje da optuženik ne bi postupao promišljeno i planirano, kao i koje su značajke optuženikovog ponašanja prilikom zadavanja udaraca oštećeniku. Ovo su bitne okolnosti, s obzirom na to da je prvostupanjski sud intervenirao u činjenični supstrat iz izreke pobijane presude, a posljedično i u zakonski opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela.
Stoga je trebalo, prihvaćanjem žalbi državnog odvjetnika i optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će ponovno izvesti provedene dokaze. Izvesti će i dokaze za koje ocijeni da ih je potrebno provesti, kao i one na koje je ukazano ovim rješenjem. Izvedene dokaze sud će kritički analizirati i svestrano ocijeniti, kako pojedinačno tako i u njihovom međusobnom odnosu. Treba sa više pozornosti valorizirati iskaz oštećenika i obranu optuženika koju je prvostupanjski sud, zasad, nekritički ocijenio uvjerljivom. Isto tako, prvostupanjski sud će pažljivo razmotriti dinamiku odvijanja inkriminiranog događaja u kontekstu ranijeg postupanja optuženika, kao i ponašanja oštećenika prethodno događaju. Utvrditi će sve odlučne činjenice značajne i za utvrđenje subjektivnog elementa kaznenog djela, u okviru čega će biti potrebno dodatno rasvijetliti okolnosti pod kojima se prerađena metalna cijev nalazila u automobilu kojim je inkriminirane zgode upravljao optuženik. Pri tomu će brižljivo razmotriti i značaj upotrijebljenog predmeta, kao i karakter i lokaciju ozljeda oštećenika. Zatim će na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijeniti odgovarajuće odredbe materijalnog prava, te će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.
S obzirom na izloženo, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., trebalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i optuženog Ž. I., ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet uputiti na ponovno suđenje i odluku i to, na temelju članka 484. stavka 1. ZKP/08., pred potpuno izmijenjenim vijećem.
Zagreb, 12. veljače 2020.
Vesna Vrbetić, v.r.