1

Poslovni broj Gž-310/2019-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-310/2019-2

 

 

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

                            Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Filki Pejković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. K., OIB:… iz O., osobno i kao zakonska nasljednica iza pok. I. S. zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva P. i partneri iz Z. protiv tuženih 1. Republike Hrvatske, OIB:…, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u R., Građansko upravni odjel i 2. Općine M. D., OIB:…iz M. D., zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda P., S. F., K. P., odvjetnicima iz R., radi naknade štete, rješavajući žalbe tužiteljice i 2.-tuženika Općine M. D. izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pn-556/18 od 30. studenog 2018., ispravljene rješenjem istog suda pod poslovnim brojem Pn-556/18 od 11. siječnja 2019., 12. veljače 2020.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

                          I.Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice i 2.-tuženika Općine M. D. te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj Pn-556/18 od 30. studenog 2018. ispravljena rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj Pn-556/18 od 11. siječnja 2019. u točkama I., II., IV.,VI. izreke, i u dijelu točke V. izreke kojim je odbijen preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa od 88.386,87 kn kao i u dijelu točke III. izreke u dosuđujućem dijelu parničnog troška  u iznosu od 54.500,00 kn.

 

                           II.Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice te se preinačuje citirana presuda u preostalom dijelu točke III. izreke kojom je naloženo tužiteljici da 1.tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 76.563,43 kn i sudi:

 

             Odbija se kao neosnovan zahtjev I.tuženika Republike Hrvatske za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 76.563,43 kn.

 

                          III.Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužiteljice i 2.-tuženika Općine M.

D. za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

                            Presudom suda prvog stupnja djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice te je naloženo 2.-tuženiku Općini M. D. (dalje 2.-tuženik) da isplati tužiteljici na ime naknade štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 79.560,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa sve do isplate dok je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na 1.-tuženika Republiku Hrvatsku (dalje 1.-tuženik) da isplati tužiteljici na ime naknade štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 79.560,00 kn a zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja.

 

                           Točkom III. izreke naloženo je tužiteljici da 1.-tuženiku Republici Hrvatskoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 131.063,43 kn u roku od 15 dana dok je točkom IV. izreke naloženo 2.-tuženoj Općini M. D. da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 88.386,87 kn u roku od 15 dana.

 

                           U točki V. izreke odlučeno je da se odbija zahtjev 1.-tuženika i preostali zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška sve preko iznosa dosuđenih u točkama III., i IV. izreke presude dok je točkom VI. izreke odbijen zahtjev 2.-tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

 

            Navedena presuda ispravljena je rješenjem suda prvog stupnja 11. siječnja 2019. u oznaci poslovnog broja na način da umjesto oznake Pn-40/2016 treba ispravno stajati Pn-556/18.

 

             Protiv citirane presude žalbu podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači u pobijanom dijelu kojim je dosuđen u korist 1.-tuženika parnični trošak na način da se naloži 1.-tuženiku Republici Hrvatskoj da nadoknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 41.250,46 kn time da traži i troškove žalbenog postupka u iznosu od 3.906,25 kn.

 

            Protiv citirane presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi 2.-tuženik i to u odnosu na točku I., II., IV. i VI. izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a predlažući da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje te traži i naknadu troškova žalbenog postupka.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalba tužiteljice je djelomično osnovana dok je žalba 2.-tuženika neosnovana.

 

              Iz stanja spisa proizlazi da tužiteljica od tuženih traži da joj solidarno nadoknade štetu za tuđu pomoć i njegu koja je bila potrebna pok. ocu koji je zadobio teške tjelesne povrede 16. kolovoza 2003. godine kada se je sa pok. suprugom šetao u M. D. na šetnici kada je "pala" metalna zaštitna ograda zbog čega su roditelji tužiteljice pali sa šetnice s visine od 3,6 m na betonski dio plaže, da je majka tužiteljice od zadobivenih ozljeda preminula.

 

             

 

              Utvrđeno je da se navedena šetnica nalazi na katastarskoj čestici broj 893/75 k.o. M. D. u s time da je sporna ograda bila postavljena uz rub šetnice i nalazi se na toj nekretnini dok se betonirana plaža na kojoj su supružnici pali nalazi na katastarskoj čestici 893/62 k.o. M. D..

 

              Nadalje iz dokaznog postupka proizlazi da je katastarska čestica broj 893/75 k.o. M. D. u zemljišnim knjigama evidentirana kao pašnjak površine 8836 m2 sa statusom općenarodne imovine i primljenim prijedlogom 2.-tuženika Općine M. D. za uknjižbu prava vlasništva pod poslovnim brojem Z-836/2006 dok je katastarska čestica 893/62 evidentirana kao neplodno površine 6032 m2 sa statusom javno dobro u općoj uporabi.

 

              Provedenim vještačenjem po vještaku mjerničke struke utvrđeno je da je predmetna ograda postavljena uz rub šetnice i da se nalazi na katastarskoj čestici 893/75 k.o. M. D. te da je nekretnina upisana kao javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske i da je u tijeku postupak njenog izuzimanja iz prijedloga granica pomorskog dobra te da je 10. veljače 2003. donijeti Program rada za pripremu turističke sezone na sjednici Općinskog vijeća Općine M. D. koji je između ostalog obuhvaćao i radove bojanja ograde na dijelu S. I. do centra M. D. te popravak ograde uz koja je popustila zbog djelovanja korozije na metalni zaštitni dio ograde zbog čega je došlo do smanjenja njegove nosivosti sa 570 kg/m na 100 kg/m.

 

              Također je utvrđeno da je dana 28. ožujka 2000. bio pokrenut postupak za određivanje granice pomorskog dobra na tom području te da granica nije bila utvrđena te nadalje da navedena šetnica uz more služi kao kolni prilaz vlasnicima objekta koji se nalaze uz šetnicu kojim dijelom prometuju vozila nabave i lokalnog stanovništva te interventna vozila.

 

              Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revx-477/16 ukinuta je međupresuda suda prvog stupnja i presuda ovog suda pod poslovnim brojem Gž-2711/08 od 23. veljače 2011. u dijelu u kojem je utvrđeno da je Republika Hrvatska odgovorna za štetu i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje, time da je međupresudom utvrđeno da su tuženi solidarno odgovorni za naknadu štete tužiteljici.

 

              Stoga je u ovom postupku bilo sporno da li postoji odgovornost 1.-tuženika Republike Hrvatske za naknadu štete za tuđu pomoć i njegu za pok. I. S..

 

              Sud prvog stupnja smatra da 1.-tuženik Republika Hrvatska nije odgovorna za štetu jer da se ograda nije nalazila na pomorskom dobru i da na predmetnoj lokaciji granica pomorskog dobra nije utvrđena te cijeni odredbu čl. 5. Pravilnika o evidenciji i obilježavanju pojasa pomorskog dobra ("Narodne novine" 7/98) kojim je propisan postupak utvrđivanja granice pomorskog dobra odnosno izrade geodetskog elaborata u kojem trebaju biti sadržane sve nekretnine koje su ušle u pomorsko dobro te nakon izrade kojeg odluku o pomorskom dobru donosi Vlada Republike Hrvatske, a na temelju koje se zemljišnoknjižnom odjelu podnosi prijedlog za uknjižbu pomorskog dobra te da je iz podataka Povjerenstva za granice pomorskog dobra PGŽ-a utvrđeno da je granica predložena morskim rubom kolnog pješačkog puta uz more tako da šetnica prema prijedlogu ne bi ulazila u sastav pomorskog dobra.

 

              Sud prvog stupnja cijeni i sadržaj odredbi čl. 49. st. 1. i 2. 50. i 56. Pomorskog zakonika ("Narodne novine" 17/94, 74/94, 43/96 – dalje: PZ) u kojim odredbama je propisano što sve čini pomorsko dobro, da su to unutrašnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i pomorsko podzemlje, dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen javnoj pomorskoj upotrebi ili je proglašen takvim, zatim morska obala, luke, lukobrani, nasipi, hridi, grebeni i ušća rijeka koja se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem te u moru i morskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva a da se morska obala proteže od crte srednjih niskih voda i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena, kao i onaj dio kopna koji je po svojoj prirodi i namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u svezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte središnjih visokih voda. Pomorskim dobrom upravlja održava i zaštićuje Republika Hrvatska neposredno ili putem Županije.

 

              Stoga je zaključak suda prvog stupnja da tijekom postupka nije utvrđeno da bi predmetna šetnica bila dio pomorskog dobra, da je jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu uzročna veza koja mora postojati između štetne radnje i štete, te da je u konkretnom slučaju štetna radnja koja je dovela do nastanka štete neodržavanje zaštitne ograde koja je zbog djelovanja korozije popustila te da se odgovornost Republike Hrvatske može utvrđivati temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima koji je vrijedio u vrijeme štetnog događaja Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91) te u smislu odredbi Zakona o sustavu državne uprave a prema kojem Zakonu Republika Hrvatska odgovara za štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci svojim nezakonitim ili nepravilnim radom nanesu navedena tijela, a ne općenito svakoj osobi kojoj bi šteta mogla nastati na njezinom teritoriju na nekretninama koje se po nekoj osnovi nalaze u njezinom vlasništvu ili kojima upravlja.

 

              Tijekom postupka utvrđeno je da 1.-tuženik Republika Hrvatska nije poduzimala nikakve radnje na održavanju šetnice pa tako i ograde, da nije utvrđeno tko je i kada napravio prijepornu ogradu i šetnicu, da se radi o šetnici koja predstavlja kolni prolaz dakle javnu površinu a čije je održavanje povjereno jedinicama lokalne samouprave u okviru obavljanja komunalnih djelatnosti, te da je održavanje ograde bila obaveza Općine M. D. pa da stoga nema odgovornosti Republike Hrvatske za pretrpljenu štetu zbog čega je tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na 1.-tuženika Republiku Hrvatsku odbijen kao neosnovan.

 

              Stoga sud prvog stupnja smatra da je 2.-tuženik odgovoran za naknadu štete tužiteljici sukladno Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ 26/03 – pročišćeni tekst 82/04, 178/04 - dalje: ZKG) i to sukladno čl. 2. čl. 3. st. 8., 9. i 10. a prema kojim odredbama jedinice lokalne samouprave su dužne osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti, da komunalne djelatnosti su održavanje javnih površina, nerazvrstanih cesta, pješačkih staza, pješačkih zona, javnih prometnih površina te dijelova javnih cesta koje prolaze kroz naselje kad se ti dijelovi ne održavaju kao javne ceste, da se pod održavanjem nerazvrstanih cesta razumijeva i održavanje površina koje se koriste za promet po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika a koje nisu razvrstane ceste u smislu posebnih propisa.

              Stoga je zaključak suda prvog stupnja što je utvrđeno i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-x-477/16, da sporna šetnica služi kao kolni put vlasnicima objekta, da je namijenjena i kao pješačka zona i da je pristupačna većem broju korisnika, te da se radi o javnoj površini u okviru čl. 3. st. 8. i 9. ZKG-a te da održavanje te javne površine spada u komunalnu djelatnost. Stoga da održavanje javne površine spada u komunalnu djelatnost pa da je stoga irelevantno da li se šetnica nalazi na nekretnini koja pripada pomorskom dobru općenarodne imovine u naseljenom mjestu jer sadržaj obveza lokalnih jedinica u odnosu na djelatnost i obveza iz komunalne djelatnosti ne zavisi i od vlasništva javne površine te da je stoga jedinica lokalne samouprave a to je 2.-tuženik bio u vrijeme štetnog događaja u obvezi osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti na javnim površinama, kakva je bila i sporna, a 2.-tuženik nije održavao predmetnu ogradu na način da ona bude sigurna pri upotrebi javne površine na uobičajeni način, pa je stoga zbog propusta 2.-tuženika nastao štetni događaj slijedom čega da je dužan nadoknaditi štetu koju je pretrpila tužiteljica odnosno njezini pok. otac kojemu je bila potrebna tuđa pomoć i njega.

Sud prvog stupnja je u cijelosti prihvatio nalaze vještaka medicinske struke da je pok. I. S. u štetnom događaju zadobio serijske višestruke prijelome lijevih rebara od IV. do XII, nagnječenje lijevog pluća sa zrakom i krvarenjem u lijevo prsište i zrakom u potkožnom tkivu, prijelom četiri poprečnih nastavaka slabinskih kralježaka lijevo, prijelom lijeve tjemene kosti i srednje lubanjske jame lijevo odnosno piramide sljepoočne kosti, nagnječenje mozga sa nakupinom zraka u komorama te iščašenje drugog članka palca desne ruke sa razderotinom te da se radilo o teškim tjelesnim ozljedama koje su neke predstavljale neposrednu opasnost za život i trajne posljedice pa da mu je bila potrebna njega i pomoć u fazama po izlasku iz bolnica a i trajno po postizanju kronificiranog stanja tri godine po ozljedi u početku da je to bilo 5 do 6 sati dnevno kroz ukupno 2 mjeseca jer je praktički neprekidno bio u bolnicama a po ozljedi četiri i pol mjeseca, a zatim tri sata dnevno kroz daljnja dva mjeseca te konačno 1,5 sati dnevno trajno.

Utvrđeno je da mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega u oblačenju i slično a dijelom  u smislu nadzora na način da mu je trebalo davati obroke i općenito paziti ga što je uobičajeno kod starijih osoba, da pok. I. S. nije bio u dobi u kojoj bi to bilo uobičajeno već da je to posljedica psihoorganskog sindroma koji je iziskivao pažnju ukućana te da je pok. I. S. bio hospitaliziran  i u određenim razdobljima za koje mu ne bi pripadala naknada za tuđu pomoć. Radi se o razdoblju od 17. kolovoza do 15. rujna 2003. kada je bio u jedinici intenzivnog liječenja na S., od 15. rujna do 22. rujna 2003. u Klinici za kirurgiju R., od 22. rujna do 7. studenog 2003. u Klinici za ortopediju L. od 10. studenog do 12. prosinca 2003. u Klinici za ortopediju L., od 15. prosinca do 31. prosinca 2003. u Klinici za ortopediju L. od 15. rujna do 19. rujna 2005. u Klinici za kirurgiju R., od 14. svibnja do 21. svibnja 2008. u bolnici, od 25. lipnja do 1. srpnja 2009. u Odjelu za traumatologiju Klinike za kirurgiju u R. od 1. srpnja do 17. kolovoza 2009. u Klinici za ortopediju L. od 17. kolovoza do 3. rujna 2009. u Klinici za infektologiju KBC R. od 21. siječnja do 29. siječnja 2011. u Jedinici intenzivnog liječenja R. gdje je dana 29. siječnja 2011. nastupila smrt.

              Sud prvog stupnja je odbio prijedlog 2.-tuženika da se provede daljnje vještačenje po ustanovi na okolnosti da li je pok. I. S. bila potrebna tuđa pomoć i u kojem intenzitetu prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka D. L. kao stručan, a koji vještak je odgovorio na sve iznijete primjedbe na način koji je jasan i prihvatljiv te da 2.-tuženik Općina M. D. nije dovela u pitanje stručnost nalaza i mišljenja vještaka.

              Sud prvog stupnja navodi da tužiteljica traži za tuđu pomoć za siječanj 2004. za jedan sat 20,00 kn, za 170 sati za veljaču 2004. za 160 sati, za ožujak 2004. za 93 sata, za travanj 2004. za 90 sati i za razdoblje od svibnja 2004. do siječnja 2011. ukupno 3.465 sati odnosno ukupno 3978 sati pa utvrđuje da vrijednost jednog sata i tuđe pomoći iznosi 20,00 kn te da tužiteljici pripada ukupno 79.560,00 kn pri čemu je sud prvog stupnja uzeo u obzir razdoblja u kojima je pok. I. S. bio u bolnici za koja nije dosuđena naknada za tuđu pomoć.

              Zakonsku zateznu kamatu sud prvog stupnja dosuđuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO) od dana presuđenja pa do isplate jer da je tek u vrijeme donošenja odluke utvrđena visina štete.

 

              Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 1. i 2. ZPP-a pri čemu je sud prvog stupnja troškove ocjenjivao kvantitativno i kvalitativno kako s obzirom na visinu prihvaćenog zahtjeva tako i s obzirom na visinu odbijenog dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice uzimajući u obzir činjenicu da je 2.-tuženik tijekom cijelog postupka osporavao osnov odgovornosti za naknadu štete.

 

              Sud prvog stupnja je troškove odmjerio sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 11/96., 91/04., 37/05., 59/07. i 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa) vodeći računa  o vrijednosti predmeta spora koja se tijekom postupka mijenjala.

 

              Sud prvog stupnja smatra da 2.-tuženiku ne pripada naknada troškova s obzirom na njegov uspjeh u sporu jer da je tijekom postupka utvrđeno da je 2.-tuženik odgovoran za štetu te da bi dosuđivanjem troškova tuženiku 2.-tuženiku bilo povrijeđeno zaštićeno pravo pristup sudu odnosno pravo na dosuđivanje naknade štete, pa da je takvo shvaćanje izraženo u presudi ovog suda pod poslovnim brojem Gž-648/18. Stoga budući da tužiteljica nije uspjela u postupku u odnosu na 1.-tuženika obvezuje tužiteljicu da 1.-tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 131.063,43 kn dok obvezuje 2.-tuženika da nadoknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 88.386,87 kn.

 

              Nisu osnovani žalbeni navodi 2.-tuženika Općine M. D. da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ne postoji proturječnost između onoga što u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika i isprava u odnosu na sadržaj samih tih isprava i zapisnika. U presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i navedeni razlozi su jasni i nisu proturječni.

 

              Nisu osnivani žalbeni navodi da je visina dosuđene tuđe pomoći previsoko dosuđena i da postoji proturječnost u obračunu tuđe pomoći jer sud prvog stupnja je visinu naknade utvrdio primjerenom u visini od 20,00 kn za jedan sat te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu tuđe pomoći za pok. oca a koja tuđa pomoć je u siječnju 2004. trajala 170 sati, u veljači 2004. - 160 sati, u ožujku 2004. - 93 sata u travnju 2004. - 90. sati te od 1. svibnja 2004. do 20. siječnja 2011. – 3465 sati te za četiri mjeseca 2004. ukupno 513 sati što ukupno iznosi 3975 sati tuđe pomoći, te sud prvog stupnja pravilno dosuđuje, suprotno žalbenim navodima 2.-tuženika, za siječanj 2004. 3.400,00 kn, za veljaču 2004., 3.200,00 kn, za ožujak i travnja 2004. – 1.860,00 i 1.800,00 kn je za te mjesece tuđa pomoć bila potrebna 93 i 90 sati, iako su u obrazloženju propušta navesti ova dva iznosa, za osam mjeseci 2005. -7.350,00 kn, za 2006., 2007. i 2010. po 10.950,00 kn, za 2008. - 10.740,00 kn i 2009. – 8.820,00 i za 28 dana 2011. – 600,00 kn,a ako se uzme da je vrijednost jednog sata tuđe pomoći 20,00 kn tužiteljici pripada 81.420,00 kn a budući da je tužiteljica tražila 79.560,00 kn taj iznos joj je i dosuđen. Stoga je u tom dijelu i pravilno primijenjeno materijalno pravo u okviru odredbe čl. 1095. Zakona o obveznim odnosima s time što je dosuđena kamata sukladno čl. 29. ZOO-a od dana presuđenja jer je visina štete u odnosu na tuđu pomoć utvrđena u vrijeme donošenja odluke.

 

              Nisu osnovani žalbeni navodi 2.-tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da ne postoji odgovornost 1.-tuženika Republike Hrvatske za nastanak štetnog događaja smatrajući da se sporna ograda ne nalazi na pomorskom dobru a sve sukladno čl. 49., 50. i 56. PZ-a jer da je primjenom odredbe čl. 49. PZ-a nekretnina postaje pomorsko dobro ex lege tj., na temelju samog zakona budući da je riječ o kamenom zidu koji je udaljen 3,2 metra od mora a koji kameni zid je dio morske obale. Smatra nadalje 2.-tuženik da se može zaključiti da postoji solidarna odgovornost tuženih za naknadu štete jer da sukladno odredbama Pomorskog zakonika pomorskim dobrom skrbi Republika Hrvatska i odgovara po općim pravilima odgovornosti za štetu po pravilima obveznog prava te da je 2.-tuženik te da se kao jedinica lokalne samouprave brine o uređenju područja uz šetnicu i da je logično da je predvidio i odredio održavanje iste te da navedena površina nije javna površina i nije u nadležnosti održavanja 2.-tuženika.

 

              Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe čl. 49., 50. i 56. Pomorskog zakonika kada utvrđuje da sporna čestica nije pomorsko dobro jer nije okončan postupak utvrđivanja granica pomorskog dobra, uzimajući u obzir sadržaj članka 5. Pravilnika o evidenciji i obilježavanju pojasa pomorskog dobra u kojemu je propisan postupak utvrđivanja granice pomorskog dobra odnosno izrade geodetskog elaborata u kojem trebaju biti sadržane sve nekretnine koje su ušle u pomorsko dobro a nakon izrade kojeg odluku o pomorskom dobru donosi Vlada Republike Hrvatske na temelju koje se u zemljišnoknjižnom odjelu podnosi prijedlog za uknjižbu pomorskog dobra.

 

              Uzeto je u obzir da iz podataka povjerenstva za granice pomorskog dobra PGŽ proizlazi da je granica predložena morskim rubom kolnog pješačkog puta uz more tako da šetnica ne bi ulazila u sastav pomorskog dobra. Nadalje tijekom postupka nije utvrđeno da je 1.-tuženik poduzimao radnje na održavanju sporne šetnice i ograde, već je utvrđeno da je održavanje ograde bila obveza 2.-tuženika Općine M. D. pa stoga ne postoji odgovornost Republike Hrvatske ni prema odredbama ZOO/91, jer ne postoji uzročna veza između štetne radnje i štete. Ne postoji odgovornost 1.-tuženika ni prema odredbama Zakona o sustavu državne uprave jer tijekom postupka nije utvrđeno da postoji nezakoniti ili nepravilan rad tijela RH.

 

              Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da za štetu odgovara 2.-tuženik sukladno čl. 2. i 3. st. 1. toč. 8., 9. i 10. Zakona o komunalnom gospodarstvu prema kojem su jedinice lokalne samouprave a to je 2.-tuženik koji je dužan osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti osigurati održavanje komunalnih objekata i uređaja u stanju funkcionalne sposobnosti, da pod održavanjem javnih površina se razumijeva i održavanje javnih prometnih površina te dijelova javnih cesta koja prolaze kroz naselje te održavanje nerazvrstanih te je pravilno zaključio da sporna šetnica je namijenjena za kretanje pješaka dakle radi se o pješačkoj zoni koja je pristupačna većem broju korisnika na kojem i prometuju vozila, pa da se stoga radi o javnoj površini čije održavanje spada u komunalnu djelatnost jer je utvrđeno da se šetnica ne nalazi na nekretnini kojoj pripada pomorskom dobru općenarodnoj imovini ili nekom trećem jer se šetnica sukladno čl. 2. i 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu kada određuje javnu površinu naseljenom mjestu i sadržaj komunalne djelatnosti u tom mjestu ne propisuje da jedinica lokalne samouprave i njezine obaveze ovise o vlasništvu javne površine (identično pravno shvaćanje izraženo je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženih podnesene protiv presude ovog suda pod poslovnim brojem Gž-271/08 a koja odluka je također donesena u ovoj pravnoj stvari).

 

              I odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP-a u odnosu na troškove koji su dosuđeni tužiteljici jer nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice da je sud prvog stupnja počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a kada tvrdi da je u postupku sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, jer je tužiteljica u svoje ime tijekom postupka tražila naknadu štete kao i pok. I. S. u svoje ime, a kada je pok. I. S. preminuo postupak je kao njegov pravni slijednik preuzela tužiteljica u odnosu na zatraženu naknadu materijalne štete.

 

              Djelomično  su osnovani žalbeni navodi tužiteljice o tome da su troškovi parničnog postupka 1.-tuženiku previsoko dosuđeni jer je visina predmeta spora za dosuđivanje parničnih troškova 1.-tuženiku pogrešno utvrđena te je 1.-tuženiku trebalo dosuditi troškove s obzirom na vrijednost predmeta spora u iznosu od 380.194,17 kn a koji iznos se odnosi na visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice i visinu tužbenog zahtjeva pok. I. S. koji je tražio naknadu za tuđu pomoć a koji postupak je preuzela tužiteljica kao njegov pravni slijednik.

 

              Stoga 1.-tuženiku pripada za sastavak odgovora na tužbu 5.000,00 kn za osam rasprava 9. lipnja 2006, 14. srpnja 2006., 3. listopada 2007., 21. siječnja 2008., 11. travnja 2011., 8. srpnja 2011., 25. travnja 2012. i 6. svibnja 2012. po 5.000,00 kn, za dvije rasprave 11. travnja 2016. i 17. listopada 2018. po 1.000,00 kn, za sastav revizije 7.500,00 kn što je ukupno 54.500,00 kn, dok ostali troškovi koji se odnose na sastav podnesaka nisu dosuđeni jer je ocijenjeno da nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka.

 

              Slijedom obrazloženog žalbu tužiteljice je trebalo djelomično prihvatiti a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu pa je stoga primjenom čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. i 2. izreke ove presude.

 

              Tužiteljici i 2.-tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nisu uspjeli u žalbenom postupku, osim što je tužiteljica djelomično uspjela u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka koja je sporedni zahtjev u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

 

              Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu točke V. izreke kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev 1.-tuženika za naknadu troškova parničnog postupka ostaje neizmijenjena.

 

 

U Rijeci 12. veljače 2020.

 

 

 

                                                                                                                                      Sutkinja

 

                                                                                                                           Filka Pejković

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

 

Vraćamo vam spis sa pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.