- 1 -              Rev 1728/2016-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1728/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice Z. D., II-tužitelja M. D., III-tužitelja P. D. iz Republike Srbije, S. P., G., IV-tužiteljice J. K. iz Republike Srbije, S. P., V-tužiteljice R. D. iz Republike Srbije, N. S., i VI-tužitelja D. D. iz Republike Srbije, S. P., G., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu Zagreb, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7885/15-2 od 15. prosinca 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4096/10-24 od 10. srpnja 2015., u sjednici održanoj 12.veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja  odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tužitelja u dijelu koji se odnosi na parnični trošak odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužiteljima D. Z., D. M., D. P., J. K. rođ. D., D. R., D. D., svi na adresi ..., G., S. P., R. Srbija, zastupani po L. Š., odvjetniku iz Z., ...

 

1. Isplati s osnova naknade nematerijalne štete slijedeće iznose:

a) D. Z. iznos od 660.000,00 kn;

b) D. M. iznos od 660.000,00 kn;

c) D. P. iznos od 660.000,00 kn;

d) K. J. iznos od 660.000,00 kn;

e) D. R. iznos od 660.000,00 kn;

f) D. D. iznos od 660.000,00 kn;

ili ukupno 3.960.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos u visini od 15% godišnje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate i to počev od dana podnošenja prijedloga za mirno rješenje spora pa do isplate, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

              2. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužiteljima solidarno isplati s osnova naknade materijalne štete iznos od 20.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema čl. 277. ZOO -a i to od 20.09.1991.g. pa do 12.04.1996.g. a od 12.04.1996.g. po kamatnoj stopi do 24% godišnje prema Zakonu o zakonskoj zateznoj kamati, pa do 11.09.1996.g. a od 11.09.1996.g. po kamatnoj stopi od 18% godišnje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate i to od 01.07.2002.g. a odatle pa nadalje do isplate po kamatnoj stopi do 15% godišnje, a sve to u roku do 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

              3. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužiteljima naknadi prouzročeni parnični trošak sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

II. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženoj parnične troškove u iznosu od 160.000,00 kuna, u roku od 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelji su pravodobno podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da revizijski sud prihvati reviziju tužene i ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

Tužena nije podnijela odgovor na reviziju.

 

              Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom nematerijalne i materijalne štete pretrpljene smrću njihova supruga i oca te sinova i braće ... Tužitelji svoj zahtjev temelje na tvrdnji da su njihove smrti uzrokovali pripadnici redarstvenih snaga Republike Hrvatske, odnosno, da je ista posljedica terorističkog akta. Sporno je postoji li odgovornost tuženika, sukladno odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom domovinskog rata („Narodne novine“ broj 117/03 - dalje: ZORH) i odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“ broj 117/03).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da uvidom u rodne listove I, II i III-tužitelja te vjenčani list I-tužiteljice utvrđeno je da je I-tužiteljica supruga N. D. i majka Č. i V. D., dok su II do VI-tužitelji djeca, odnosno, braća pok. N., Č. i V. D.,

 

- da iz preslike smrtnih listova pokojnih V. i Č. D. proizlazi da je kao datum njihove smrti naveden ... u G.-O., dok je kao datum smrti pokojnog N. D. naveden ... u G.,

 

- da je iz dopisa Ministarstva od 22. svibnja 2015. utvrđeno da u arhivskom gradivu nije pronađena dokumentacija koja bi se odnosila na stradavanja civila za vrijeme akcije „Oluja“ u zaseoku O.,

 

- da je uvidom u isti dopis utvrđeno je da je grad K. oslobođen 5. kolovoza 1995., a mjesto G. oslobođeni su istog dana oko 8,50 sati. dok za mjesto R. Ministarstvo nije raspolagalo podacima o točnom vremenu oslobađanja,

 

- da je povlačenje vojske Republike Srpske krajine iz K. i okolnih mjesta započelo 4. kolovoza i trajalo je do 7. kolovoza 1997. (ovisno o konkretnom mjestu). Tzv. vojska Republike Srpske Krajine povukla se u potpunosti iz samog grada K. 5. kolovoza 1995.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da nije mogao utvrditi da su upravo pripadnici hrvatske vojske na dan ..., odnosno, ... kada su u smrtnim listovima utvrđeni datumi smrti, ubili sada pokojnog oca i supruga, odnosno, sinove i braću tužitelja. Sud je ocijenio da tužitelji nisu dokazali pretpostavke za dosuđenje naknade štete u ovom predmetu i to da su štetu upravo tijekom vojno redarstvene akcije „Oluja“ od 5. kolovoza 1995. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom, pa je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Prvostupanjski sud je zaključio da tužitelji nisu dokazali niti da se radi o kaznenom djelu u odnosu na koje je donesena pravomoćna kaznena presuda (čl. 377. ZOO), pa nema uvjeta za primjenu dužeg zastarnog roka, a nisu dokazali niti da radi nesavladivih prepreka nisu mogli na vrijeme podnijeti tužbu sudu (čl. 383. ZOO) što i prigovor zastare čini osnovanim (čl. 376. ZOO).

 

S obzirom na navedena utvrđenja te da ničim nije dokazano da je upravo hrvatska vojska usmrtila prednike tužitelja, sud ocjenjuje da ne proizlazi niti da se radi o terorističkom aktu, jer kako je ranije obrazloženo, nije utvrđeno na koji je način uopće došlo do smrti prednika tužitelja. Činjenice da je u smrtnim listovima kao datum smrti određen ..., odnosno, ... nikako same za sebe ne potvrđuju da je uzrok njihove smrti nasilje pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga. Prvostupanjski sud zaključuje da se naime moglo raditi i o ratnoj šteti, tj. da su prednici tužitelja poginuli prilikom vojne akcije uslijed eksplozije ili o sasvim drugačijem, nepoznatom razvoju događaja. Samo pak ubojstvo, ukoliko je i nastalo, bez da se utvrdi pod kojim je okolnostima do ubojstva došlo i zbog kojih je pobuda učinjeno, ne predstavlja teroristički akt koji bi davao pravo na naknadu štete.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio sva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo čl. 1., 2., i 3. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“ broj 117/03 – dalje: ZORH) i čl. 1. i 2. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“ broj 117/03 – dalje: ZOŠT) kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

U skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da u pobijanoj presudi o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih iskaza ili zapisnika pri čemu presuda nema nedostataka i može se ispitati. Također nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, jer je sud pravilno primijenio odredbe ZPP.

 

              Revizijski prigovor tužitelja da je dovedena u pitanje slobodna ocjena provedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP, te da nije prihvatio dokazni prijedlog, ovaj sud ocjenjuje neosnovanim. Naime, prema odredbi čl. 8. ZPP koje će se činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Pa kako je sud upravo postupajući u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a ocjenom izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka utvrdio dokazanim činjenice na temelju kojih je odlučio kao u izreci prvostupanjske presude, to se neosnovano prigovara sadržajno u reviziji opisanoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 8. u svezi s odredbom čl. 354. st. 1 ZPP-a.

 

              Tužitelji u reviziji navode da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, revident prigovara da je iz stanja spisa jasno vidljivo da je do štete tužitelja došlo upravo počinjenjem protupravnog djelovanja od strane hrvatske vojske i da nije potrebno individualno utvrđenje počinitelja kaznenog djela već da tužena odgovara prema objektivnim kriterijima-dakle da je dovoljno da je do stradavanja došlo uslijed protupravnog djelovanja i to počinjenog od strane vojske.

 

              Dio revizijskih navoda svodi se na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga revizija se prema odredbi čl. 385. ZPP ne može s uspjehom podnijeti.

 

              Navode revidenta ovaj sud ocjenjuje neosnovanim i ocjenjuje da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev u cijelosti. Naime, ocjenom provedenih dokaza sud nije mogao utvrditi da su upravo pripadnici hrvatske vojske na dan .., odnosno, ... kada su u smrtnim listovima utvrđeni datumi smrti, ubili pokojnog oca i supruga, odnosno, sinove i braću tužitelja a iz razloga da tužitelji uopće nemaju saznanja o njihovu stradavanju niti su vidjeli pripadnike hrvatske vojske da su ubili njihove sada pokojne pravne prednike, već taj zaključak izvode iz činjenice, koju također tužitelji nisu dokazali tijekom postupka, da su pripadnici hrvatske vojske navedenog datuma bili na području K. u sklopu vojno redarstvene akcije „Oluja“. Tužitelji samo tvrde da su samo čuli kako su njihovi prednici nađeni oko 30 km od sela gdje uopće nisu vođene borbe, o kojoj tvrdnji nema nikakvih podataka u spisu te se stoga niti ne može isključiti da su prednici tužitelja stradali u kakvoj vojnoj akciji. Slijedom navedenog pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da ne postoji uzročno posljedična veza pripadnika hrvatske vojske sa konkretnim činom navodnog ubojstva, a niti je dokazana pretpostavka za dosuđenje naknade da je navodno ubojstvo, ako je i počinjeno, počinjeno u obavljanju službe (čl. 1. ZORH).

 

U odnosu na revizijski prigovor koji se odnosi na trošak parničnog postupka, revizija tužitelja nije dopuštena pa je temeljem odredbe čl. 392.b st. 1. u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP riješeno kao u izreci.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku protiv kojega bi bila dopuštena revizija.“

 

Zagreb, 12. veljače 2020.