- 1 -              Rev 1445/2015-7

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1445/2015-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja N. K. (OIB: ... ) iz Z., kojeg zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Kliničke bolnice M. (OIB: ... ) Z., I., koju zastupa punomoćnik V. P., odvjetnik u Z. te umješača na strani tuženika Z. d.d. (OIB: ... ) Z., koju zastupa J. M., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1099/14 od 11. studenoga 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-207/11-98 od 31. siječnja 2014., u sjednici održanoj 12. veljače 2020.

 

p r e s u d i o  j e:

 

I. Odbija se revizija tužitelja u odnosu na glavnu stvar kao neosnovana.

 

II. Odbija se revizija tuženice u odnosu na glavnu stvar kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuju se revizije tužitelja i tuženice u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime materijalne štete zbog izgubljene zarade neto iznos od 119.295,99 kn zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana. Pod točkom II. naloženo je tuženici isplatiti počevši od 1. siječnja 2014. pa nadalje sve do ostvarenja prava tužitelja na starosnu mirovinu iznose od 1.460,47 kn najkasnije do svakog 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na svaki dospjeli obrok od dospijeća pa sve do isplate. Točkom III. naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime nematerijalne štete iznos od 25.750,00 kn zajedno sa zateznom kamatom od 31. siječnja 2014. pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Pod točkom IV. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu na ime materijalne štete zbog izgubljene zarade s neto iznosom od 119.909,88 kn zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, za mjesečnu rentu u iznosu od 1.528,68 kn počevši od 1. siječnja 2014. do isplate pa nadalje, te za nematerijalnu štetu u iznosu od 25.750,00 kn, kao i sa zahtjevom za zateznu kamatu tekuću na dosuđeni iznos nematerijalne štete od 25.750,00 kn za razdoblje od 19. rujna 2008. do 30. siječnja 2014. U točki V. naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 4.272,00 kn  sa zateznom kamatom od 31. siječnja 2014. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

Drugostupanjskom presudom pod točkom I. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-207/11-98 od 31. siječnja 2014. u stavku IV. izreke. U točki II. odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda u stavcima I., II., III. i V. izreke. Točkom III. odbijen je zahtjev tužitelja i zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude u stavcima I. i III. reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP-a) je podnio tužitelj zbog razloga iz članka 385. stavka 1. točke 3. ZPP-a odnosno zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti drugostupanjsku presudu u stavku I. i III. na način da usvoji žalbu tužitelja i preinači prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima. Tužitelj je podnio i reviziju iz članka 382. stavka 2. ZPP-a. Traži trošak za sastav revizije.

 

Protiv drugostupanjske presude u stavcima II. i III. reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. je podnijela tuženica zbog razloga iz članka 385. stavka 1. točke. 1. i 3. ZPP-a, te predlaže pobijanu drugostupanjsku presudu preinačiti odnosno ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tuženik je podnio i reviziju iz članka 382. stavka 2. ZPP-a. Traži trošak za sastav revizije.

 

Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

Revizija tužitelja u odnosu na glavnu stvar je neosnovana.

 

Revizija tuženice u odnosu na glavnu stvar je neosnovana.

 

Revizije tužitelja i tuženice u odnosu na troškove postupka su nedopuštene.

 

S obzirom da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ispunjen je uvjet za podnošenje tzv. redovne revizije iz članka 382. stavka 1. točke 1. ZPP-a. U takvom slučaju, nema pretpostavki, a time ni mogućnosti protiv pobijane presude podnositi reviziju iz članka 382. stavka 2. ZPP-a, zbog čega je o revizijama tužitelja i tuženice podnesenima protiv pobijanog dijela drugostupanjske presude, postupljeno kao sa revizijama iz članka 382. stavka 1. točke 1. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog izgubljene zarade i rente do stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu, naknade neimovinske štete te tuđe pomoći i njege koja šteta mu je nastala uslijed štetnog događaja, oružane pljačke na radnom mjestu kod tuženika, 22. rujna 2005. Nakon štetnog događaja tužitelj je bio na bolovanju, do ostvarenja uvjeta za invalidsku mirovinu uslijed opće nesposobnosti za rad, kao posljedice tog štetnog događaja.

 

Neosnovani su navodi tužitelja i tuženice da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer je drugostupanjska presuda posve jasna i razumljiva te obrazloženje sadrži sve razloge koji nisu u međusobnoj proturječnosti.

 

Neosnovani su navodi tuženice da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člancima 7. i 8. ZPP-a. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP-a).

 

Drugostupanjski sud je analizirajući sve provedene dokaze pravilno izveo zaključak iz utvrđenih činjenica, odlučnim za donošenje odluke u ovom sporu.

 

Nižestupanjski sudovi su utvrdili propuste u postupanju i na strani tužitelja i tuženice i to kod tuženice (poslodavca tužitelja) da nakon postavljanja bankomata u bolnicu nije poduzela nikakve posebne mjere radi zaštite zaposlenika, tužitelj i drugi zaposlenici nisu bili upozoreni na povećanu opasnost, a nisu prošli dodatno osposobljavanje zbog povećane opasnosti, niti je izvršena nova procjena u skladu s Pravilnikom o izradi procjene opasnosti zaštite na radu imajući u vidu raniji pokušaj odnošenja bankomata. Kod tužitelja je utvrđen doprinos nastanku štete jer je imao monitor na kojem je imao pregled ulaska vozila na parkiralište te pregled parkirališta i ulaza u bolnicu, a sa osobama ispred ulaza u bolnicu mogao je komunicirati putem portafona, a nije se pridržavao niti Pravilnika o kućnom redu kojim je određeno da se glavni ulaz u bolnicu zatvara ljeti u 21 h, a zimi u 20h. Za vrijeme štetnog događaja vrata na ulazu u bolnicu nisu bila zaključana. Utvrđen doprinos prema nižestupanjskim sudovima iznosi na strani poslodavca 50% i na strani tužitelja 50%.

 

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu članka 7. stavka 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04, dalje u tekstu: ZR-a) kojim je propisano da je poslodavac dužan radniku osigurati uvjete za siguran rad u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima te članka 109. stavka 1. ZR-a ako je radnik pretrpio štetu na radu ili u svezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Člankom 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 59/96) propisano je da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.

 

U odnosu na reviziju tužitelja:

 

Tužitelj podnosi reviziju te u bitnome ističe kako su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili njegov doprinos nastanku štete što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava. Pri tome se poziva na činjenice koje prema njemu utječu na ocjenu doprinosa za nastalu povredu na radu te raniju ukidnu odluku Županijskog suda u Zlataru poslovni broj Gž-469/2011 u ovom predmetu. Tužitelj u reviziji tvrdi da predmetni bankomat predstavlja opasnu stvar i smatra da tuženikova odgovornost proizlazi iz predmjevane uzročnosti.

 

Stoga tužitelj smatra kako ne zaključavanjem ulaznih vrata nije mogao doprinijeti u visini od 50% nastanku štete, pogotovo imajući u vidu da samo zaključavanje ulaznih vrata nije bila zaštitna mjera u odnosu na postavljeni bankomat, već se radilo o općim mjerama zaštite bolnice kao ustanove.

 

U odnosu na revizijske navode tužitelja valja ukazati da obveza tužitelja na radnom mjestu zaštitara kod tuženika nije bila čuvanje bankomata, već čuvanje zaposlenika i imovine tuženice, što se između ostalog čini i zaključavanjem ulaznih vrata, na što tužitelja obvezuje važeći Pravilnik o kućnom redu, kao i praćenje prostora koje čuva putem nadzornih kamera i monitora sa videoportafonom s ciljem uočavanja izvanrednih situacija poput ove iz predmetnog štetnog događaja, a koje predstavljaju opasnost za sve zaposlenika tuženika. Nižestupanjski sudovi su te okolnosti ocjenjivali kod utvrđivanja doprinosa tužitelja nastanku štete. Postavljanje navedenog bankomata predstavlja povećanu opasnost na radnom mjestu, radi koje je tuženik bio u obvezi poduzeti zaštitne mjere, a što su nižestupanjski sudovi pravilno cijenili kod utvrđivanja odgovornosti tuženika.

 

Tužitelj problematizira i nabraja propuste koji bi utjecali na postojanje odgovornosti tuženika i doprinosa tužitelja kvantitativno ih nabrajajući, te smatra da isti nikako ne mogu biti u identičnom odnosu. Nižestupanjski sudovi su pravilno utvrdili da propusti u okviru radnih obveza tužitelja i tuženice u provođenju zaštitnih mjera u svojoj ukupnosti doveli su do toga da je štetni događaj nastupio. Dakle, propusti se ne mogu razmatrati na način kako to čini tužitelj, jer se ne radi samo o ne zaključavanju vrata već i nadzoru prostora putem odgovarajućih za to postavljenih kamera i monitora sa videoportafonom.

 

U odnosu na reviziju tuženika:

 

Tuženik u reviziji u bitnome čini spornom svoju odgovornost kao poslodavca za nastalu štetu te smatra da je poduzeo sve zakonom propisane mjere zaštite na radu, kao i tehničku zaštitu kako bi se tužitelju osigurao rad na siguran način, pri tome se pozivajući i na Pravilnik o kućnom redu tuženika. Revident smatra kako su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

 

Tuženik opetovano u reviziji ističe prigovor promašene pasivne legitimacije na koji mu valja odgovoriti slijedeće. U ovoj pravnoj stvari tužitelj zahtijeva naknadu štete po osnovi povrede na radu za vrijeme radnog vremena, na poslovima zaštitara, te mu je poslodavac trebao osigurati uvjete za siguran rad, odnosno nakon sklapanja ugovora sa bankom, poduzeti dodatne mjere da zaštiti svoje zaposlenike, pa tako i tužitelja od novih opasnosti u poslovnom prostoru, kojih dotada nije bilo, pa se njegovi revizijski navodi ukazuju neosnovanim. Zato što je odgovornost tuženika propisana člankom 7. stavkom 3. Zakona o radu i člankom 15. Zakona o zaštiti na radu.

 

Tuženica u reviziji problematizira svoju odgovornost za predmetni štetni događaj i visinu štete, jer smatra da je tužitelj isključivo doprinio nastanku štete te ustraje kod svojih tvrdnji da su tužitelju bili osigurani sigurni uvjeti rada u obavljanju njegovih dužnosti, da je proveden cijeli niz konkretnih mjera tehničke zaštite da bi se opasnost otklonila (postavljanjem dvoja sigurnosnih vrata na ulazu u bolnicu, koja se otključavaju i zaključavaju iz same portirnice, postavljanjem video portafona, te video nadzora, postavljanjem devet kamera koje nadziru sam ulaz u bolnicu i cijelo parkiralište radi mogućnosti praćenja situacije na monitoru u samoj portirnici), odnosno tužitelju i svojim zaposlenicima omogućio rad na siguran način i nakon postavljanja bankomata, kao i da je tužitelj bio upoznat sa svojim obvezama i ovlastima na poslovima čuvara.

 

Kraj utvrđenja da tuženik nije izvršio novu procjenu opasnosti, a što je bio dužan učiniti zbog postavljanja bankomata u hodnik bolnice te nije tužitelja i druge zaštitare upozorio na povećanu opasnost od razbojništva u novim okolnostima, nije vršio kontrolu je li se zaključavaju ulazna vrata prema Pravilniku o kućnom redu, revizijski navodi tuženika o tome koje su to konkretne zaštitne mjere trebale biti poduzete od strane tuženika, povrh provedenih, te koje upute o postupanju su trebale biti dane tužitelju potpuno neosnovani.

 

U odnosu na navode tuženika valja mu naznačiti da je upravo štetni događaj bio razlogom odlaska u tu invalidsku mirovinu tužitelja zbog opće nesposobnosti za rad. S obzirom na navedeno revizijski navodi o potrebi izvođenja novog vještačenja po vještaku medicine rada radi ocjene preostale radne sposobnosti ukazuju se neosnovanima.

 

Slijedom navedenoga u pobijanoj je presudi u cijelosti pravilno primijenjeno materijalno pravo, nisu počinjene bitne povrede odredba parničnog postupka na koje su u revizijama ukazivali tužitelj i tuženica, pravilno je utvrđena odgovornost tuženice i doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja, pa je temeljem članka 393. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci.

 

U odnosu na troškove postupka, podnesene revizije valjalo je odbaciti, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda broj Su-IV-19/2015-15 zauzeto na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015., na temelju kojeg pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

 

Zagreb, 12. veljače 2020.