- 1 -              Rev 2390/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2390/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz V., kojeg zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik iz Z., protiv tuženica 1. B. Z. iz B., 2. L. V. iz V. i 3. B. V. iz V. koje zastupa punomoćnica I. B. A., odvjetnica iz G., radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2910/2012-2 od 23. siječnja 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Garešnici poslovni broj P-698/11-12 od 29. studenog 2011., u sjednici održanoj 12. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija revizija tuženica 1. B. Z., 2. L. V. i 3. B. V., kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Garešnici poslovni broj P-698/11-12 od 29. studenog 2011., odbijen je tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2910/2012-2 od 23. siječnja 2014. suđeno je:

 

"Uvažava se žalba tužitelja pa se presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Garešnici broj P-698/11-12 od 29. studenog 2011. godine preinačava i sudi:

 

"Nalaže se tuženicima  B. Z. iz B., ..., L. V. iz V. i B. V. iz V., da u ispunjenju Ugovora o doživotnom uzdržavanju, zaključenim između M. M. i I. B. kao primatelja uzdržavanja i S. V. i B. V. kao davatelja uzdržavanja, predaju tužitelju I. B. u posjed stan koji se sastoji od tri sobe i sporednim prostorija ukupne površine 61,89 m2 koji se nalazi u zgradi u B., ..., sagrađenoj na čkbr. ..., a koji je upisan u poduložak ..., zk.ul.br. ... k.o. G. B., slobodan od osoba i svojih stvari, u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženicama da tužitelju nadoknade trošak parničnog postupka u iznosu od 1.845,00 kuna, u roku od 15 dana."

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili tuženici zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlažu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsku odluku.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP) koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženici osporavaju drugostupanjsku odluku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje su počinjene time što drugostupanjski sud (…) nije naveo razloge o odlučnim činjenicama, razlozi su proturječni i nejasni (…).

 

Prije svega, potrebno je naglasiti kako u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno tvrdnjama tuženika, pobijana drugostupanjska presuda sadrži jasne razloge iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o (ne)osnovanosti žalbe koju su tuženici podnijeli protiv prvostupanjske presude. Kako je drugostupanjski sud pri tome odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, to je drugostupanjska presuda valjano obrazložena (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP), pa u toj odluci nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Nije ostvaren ni revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmetni spor vođen je povodom zahtjeva tužitelja za predaju u posjed nekretnine – stana upisanog u poduložak ... zk.ul.br. ..., koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čkbr. ... k.o. G. B. i koji je bio predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg su zaključili tužitelj i M. M. kao primatelji uzdržavanja i S. V. i B. V. kao davatelji uzdržavanja.

 

Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud uvidom u Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 1. rujna 2010. (dalje: Ugovor), sklopljen između M. M. i I. B., kao primatelja uzdržavanja i B. V. i S. V., kao davatelja uzdržavanja, utvrdio da je primateljica uzdržavanja M. M. ostavila u vlasništvo tuženicima svoju imovinu kako se to navodi u čl. 1. Ugovora, a davatelji uzdržavanja su preuzeli obveze pobrojane u čl. 2. tog Ugovora.

 

Nadalje, u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je da je primateljica uzdržavanja M. M. umrla prije drugog primatelja uzdržavanja I. B. te da iz čl. 3. Ugovora proizlazi kako drugi primatelj uzdržavanja (I. B.) pored prava na uzdržavanje ima pravo stanovanja u stanu u B., ..., u slučaju da primateljica uzdržavanja M. M. umre prije njega.

 

Na temelju ovih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev smatrajući da tužitelj ima pravo uporabe stana sukladno njegovim potrebama stanovanja u smislu odredbe čl. 214. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZV)i to samostalno korištenje posebne sobe ( tzv. Male sobe) i zajedničko korištenje prostora kuhinje i kupaonice.

 

Drugostupanjski sud, preinačavajući prvostupanjsku odluku, pravilno zaključuje kako iz sadržaja Ugovora proizlazi da tužitelj ima pravo stanovanja na stanu koji je pobliže opisan u toč. 1. tog Ugovora i sastoji se od tri sobe i sporednih prostorija ukupne površine 61,89 m2, upisan u poduložak ... k.o. G. B. te da tužitelj ima pravo služnosti stanovanja u smislu odredbe čl. 217. st. 1. ZVDSP koja ga ovlašćuje da se služi tim stanom u skladu  s tom namjenom, a čuvajući njezino kućanstvo.

 

Naime, odredbom čl. 166. st. 2 ZVDSP određeno je da će predmnijevanom vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svojega prednika ili može samo sumnjivoga, ili što je stekao posjed stvari besplatno a onaj koji zahtijeva posjed bio ga je stekao naplatno; no neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on.

 

I po ocjeni ovoga suda, davatelji uzdržavanja su, kao vlasnici i posjednici predmetne nekretnine (stana), imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed čitavog stana, naročito imajući u vidu činjenicu zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju s prednikom tuženica 1. i 2. i tuženicom 3. B. V. u kojem je izričito navedeno da ako "(…) primateljica uzdržavanja M. M. umre prije drugog primatelja uzdržavanja I. B., da tada on pored prava na uzdržavanje ima pravo stanovanja u stanu u B., (…)".

 

Dakle, tužitelj, kao predmnijevani ovlaštenik prava služnosti ima pravo tražiti predaju u posjed nekretnine na kojoj ima pravo služnosti od vlasnika nekretnine dok su tuženici kao vlasnici stana dužni ispunjavati svoju dužnosti trpljenja korištenjem prava služnosti, pa tako i predmnijevanog prava služnosti stanovanja predajom stana u posjed ovlašteniku navedene služnosti.

 

Budući da je tužitelj u konkretnom slučaju dokazao pravni temelj (ugovor o doživotnom uzdržavanju) i istinit način stjecanja predmnijevanog prava služnosti stanovanja (čl. 235 st. 1 ZVDSP), to je drugostupanjski sud valjano odlučio kada je usvojio tužbeni zahtjev i naložio tuženicima predaju predmetnog stana u posjed tužitelju.

 

Revizijski prigovori tome da sudovi nisu vrednovali činjenice (tužitelj nije imao prijavljeno prebivalište na adresi stana te nikada nije živio u predmetnom stanu) iz kojih bi, prema tuženikovim tvrdnjama proizlazio zaključak o tome da je tužitelj samostalno odustao od prava korištenja stana, predstavljaju prigovore činjenične naravi koji nemaju utjecaja na pravilnost nižestupanjskih odluka (čl. 385. ZPP).

 

Slijedom izloženog, drugostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava preinačio prvostupanjsku odluku, pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP, valjalo odbiti kao neosnovanu reviziju tuženih.

 

Zagreb, 12. veljače 2020.