- 1 -              I Kž 631/2019-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 631/2019-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene M. K., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 18. lipnja 2019. broj K-14/2018-32, u sjednici održanoj 12. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana žalba optužene M. K. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu optužena M. K. proglašena je krivom zbog produljenog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te je, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Na temelju članka 55. KZ/11. optuženici je izrečena kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro na način da se 1 (jedan) dan kazne zatvora zamjenjuje s 2 (dva) sata rada. Na temelju članka 55. stavka 6. KZ/11. optužena M. K. je upozorena da će ako se u roku od  8 (osam) dana od dana za koji je pozvana ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili joj poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dala sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja. Na temelju članka 55. stavka 7. KZ/11. optuženica je upozorena da će ako svojom krivnjom ne izvršava rad za opće dobro, sud odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u neizvršnom dijelu ili u cijelosti.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) oštećena F. te oštećenici A. D., A. V., A. P., M. R., M. K., A. K. i  M. C. su s postavljenim imovinskopravnim zahtjevima upućeni u parnicu.

 

Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. u vezi čl. 560. ZKP/08. utvrđeno je da novčani iznos od 91.331,00 kn (devedesetijednatisućatristotridesetjednakuna) predstavlja imovinsku korist koju je optužena M. K. ostvarila kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u svezi stavkom 1. KZ/11. te da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske pa je naloženo optuženici da Republici Hrvatskoj taj novčani iznos isplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti i izvršnosti presude.

 

Na temelju članka 148. stavaka 1. i 6. ZKP/08. optužena M. K. obvezana je na plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1., 6. i 7. ZKP/08. i to za nagradu i troškove knjigovodstveno-financijskog vještačenja i grafološkog vještačenja u iznosu od 10.284,18 kn (desettisućadvijestoosamdesetčetirikune i osamnaestlipa) te na ime paušala iznos od 1.000,00 kn (tisuću) kuna, a za nagradu i nužne troškove branitelja po službenoj dužnosti u iznosu koji će sud odrediti posebnim rješenjem u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana.

 

Protiv navedene presude žali se optužena M. K. po braniteljici, odvjetnici V. O., ,,zbog svih zakonskih razloga, a posebno zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kaznenoj sankciji, te odluke o troškovima kaznenog postupka“. Predlaže ,,preinačiti pobijanu presudu, te osloboditi optuženu krivnje za kazneno djelo za koje se tereti, kao i osloboditi plaćanja troškova kaznenog postupka u cijelosti“.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Optužena M. K. u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka koja se sastoji u tome što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, potom da je obrazloženje pobijane presude u cijelosti nejasno i nedorečeno, da su razlozi koje sud navodi u obrazloženju kontradiktorni sami sebi, a također u suprotnosti i s izrekom presude te dokazima provedenim tijekom postupka kao i tijekom postupka utvrđenim činjenicama. Istaknutim žalbenim navodima žaliteljica očito cilja na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Međutim, nasuprot takvim paušalnim žalbenim tvrdnjama, bez navođenja konkretnih argumenata u čemu bi se u pobijanoj presudi očitovali izneseni oblici istaknute postupovne povrede, obrazloženje prvostupanjske presude u svemu je jasno i razumljivo te niti u jednom dijelu nije nađena proturječnost. Naime, prvostupanjski je sud u razlozima pobijane presude u cijelosti pravilno i bez proturječja iznio bitan sadržaj svakog izvedenog dokaza te je savjesnom i sveobuhvatnom analizom, koja je iznesena izuzetno iscrpno i temeljito, dao ocjenu vjerodostojnosti istih dokaza pa pobijana odluka o dokazanosti djela i izrečenoj kazni sadrži razumljive, dostatne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama.

 

Isto tako prvostupanjski je sud, protivno žalbenim prigovorima optuženice, vezano uz izmjenu činjeničnog opisa u dijelu navođenja iznosa nepripadne imovinske koristi za koje je optuženica proglašena krivom da je prisvojila, detaljnom interpretacijom sadržaja dokazne građe, poglavito rezultata financijsko-knjigovodstvenog vještačenja i grafološkog vještačenja kako pojedinačno tako i u njihovom međusobnom odnosu, dao detaljne razloge o ocjeni dokaznog materijala, a potom i podrobne argumente za prihvaćanje tako izmijenjenog opisa kaznenog djela (stranice 24 do 27 presude). S obzirom na to da su ti razlozi razumni, logični i uvjerljivi, takvima ih prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa se na iste, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje i žaliteljica.

 

Stoga pobijanom presudom nije ostvarena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 486. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. nije utvrđeno niti da bi bila počinjena koja druga bitna postupovna povreda na koju je drugostupanjski sud, dužan paziti po službenoj dužnosti.

 

Osporavajući pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, žaliteljica prije svega upire na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o postojanju potrebnog svojstva optuženice da bi mogla biti počinitelj kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju. Kao potkrijepu svojih tvrdnji, optuženica u žalbi čak upire na zaključke iz ukinute presude, donesene u prethodnom postupku, da optuženica nema potrebno svojstvo da bi bila počinitelj kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

 

Pri tome se optuženica u žalbi, ustrajući i dalje na obrani danoj u više navrata tijekom kaznenog postupka, poziva i na stručan članak objavljen u Hrvatskom ljetopisu za kaznene znanosti i praksu broj 2, 2017., te navodi da ,,obveza zaštite tuđih imovinskih interesa ne nastaje ugovorom o djelu, a niti ugovorom o radu. Iako je radnik dužan voditi računa o interesima poslodavca, njegova primarna dužnost nije zaštita imovinskih interesa poslodavca, nego prema poslodavčevim uputama obavljanje posla u okvirima koje određuje ugovor o radu“. Povezujući izneseni dio sadržaja navedenog stručnog rada s činjenicom da optuženica nije bila samostalna niti u jednom segmentu svog rada već je za svaku radnju trebala odobrenje predsjednika odnosno nadzornog odbora, žaliteljica ističe da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da je bila dužna skrbiti o imovinskim interesima druge osobe u gospodarskom poslovanju, što je posljedično dovelo i do pogrešnog zaključka prvostupanjskog suda da takva dužnost nedvojbeno proizlazi iz pravnog posla.

 

Međutim, ustrajući na takvim žalbenim prigovorima, žaliteljica u cijelosti propušta imati na umu da počinitelj kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. može biti svaka osoba koja se na temelju zakona, odluke upravne ili sudbene vlasti, pravnog posla ili odnosa povjerenja dužna skrbiti o interesima druge osobe u gospodarskom poslovanju. Stoga, s obzirom na to da je optužena M. K. kao knjigovođa, administrator i kontrolor-blagajnik u G. v. z. V. (dalje: GVZ V.), gdje je radila na temelju ugovora o radu od 29. ožujka 1996., te kao voditelj materijalno-financijskog poslovanja u V. z. T. B. (dalje: VZ T. B.), u kojem svojstvu je radila na temelju Sporazuma od 18. studenog 1999., dakle, na temelju pravnih poslova, nedvojbeno bila dužna voditi materijalno poslovanje navedenih zajednica i vatrogasnih društava u sastavu istih, a time i brinuti o njihovim interesima, imala je potrebno svojstvo da bi bila počinitelj tog kaznenog djela.

 

Također, što se tiče tvrdnji u žalbi optuženice da je ,,sama konstrukcija činjeničnog opisa djela iz optužnice u potpunosti nepodobna za odlučivanje“ jer se prvenstveno navodi da ,,nije bila ovlaštena bez odluke nadležnih tijela obavljati poslove vezane za gotovinska plaćanja i podizanje novca sa računa zajednice i vatrogasnih društava“, da bi se u nastavku tvrdilo da je ,,povrijedila dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na pravnom poslu“, treba reći da žaliteljica očito kod takvog stajališta u cijelosti zanemaruje da se kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, zbog kojeg je pobijanom presudom proglašena krivom, ostvaruje povredom dužnosti zaštite tuđih imovinskih interesa, a koja povreda se, pored ostalih oblika, svakako može očitovati i u poduzimanju radnji izvan danih ovlaštenja, kao što je to ovdje slučaj.

 

Žaleći se nadalje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženica u žalbi ponavlja navode iz obrane da je sve isplate sa žiro-računa provodila po nalogu gospodina B. te da je njemu i predavala podignuti novac, ističući da je strah za radno mjesto bio veći od straha da se nezakonito postupanje u konačnici otkrije. Također, naglašava da je cjelokupno financijsko poslovanje kontrolirao nadzorni odbor koji nije primijetio nikakve nepravilnosti u radu. Optuženica u žalbi, prigovara i vrednovanju dokazne građe, poglavito rezultata grafoloških vještačenja, ali i prihvaćanju iskaza svjedokinje M. M., čiji iskaz, po mišljenju žaliteljice, u dijelu u kojem tvrdi da je dignuti novac predavala optuženici ili J. K., nije potvrđen iskazom svjedokinje J. K.

 

Međutim, prvostupanjski je sud vrlo temeljito i s potrebom kritičnošću pristupio ocjeni obrane optuženice te, uzimajući u obzir životnost i logičnost njezinog sadržaja, osobito (ne)potkrijepljenost njezinih navoda u ostalim izvedenim dokazima, s pravom takvu obranu nije prihvatio kao istinitu.

 

Naime, iz iskaza u provedenom dokaznom postupku ispitanih svjedoka i to iskaza zaposlenika GVZ V., VZ T. B. i vatrogasnih društava u sastavu tih zajednica, koje je, prvostupanjski sud s pravom ocijenio uvjerljivim i vjerodostojnim, uz valjano obrazloženje da isti čine logičnu i životnu cjelinu, međusobno se nadopunjuju te uz ostale provedene dokaze stvaraju točnu sliku o predmetnim događajima, proizlazi da je nakon utvrđenih nepravilnosti u njihovom financijskom poslovanju, provedena interna kontrola i revizija te sačinjeno revizorsko izvješće, koje je, zajedno s prikupljenom financijskom i knjigovodstvenom dokumentacijom te dopisima pojedinih vatrogasnih društava o utvrđenim nepravilnostima bilo podloga za izradu nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Iz tog vještačenja proizlazi da za pojedine isplate sa žiro računa nisu rađeni dokumenti uplata u blagajnu što znači da nije izvršeno knjiženje uplate niti utroška novca temeljem originalnog dokumenta kojeg prate uplatnice te da je sa žiro računa navedenih vatrogasnih zajednica i vatrogasnih društava u sastavu tih zajednica, na štetu istih, podignuto sveukupno 213.25,00 kuna, koja novčana sredstva nisu položena u blagajnu. Pritom iz nalaza i mišljenja vještakinje V. S.-O. proizlazi da je, prema pravilima o blagajničkom poslovanju, prilikom dizanja novca sa žiro računa potrebno ispuniti uplatnicu, provesti ju kroz blagajnički dnevnik i prilikom isplate novca ispuniti isplatnicu, što ovdje nije učinjeno.

 

Na pravilnu ocjenu vjerodostojnosti iskaza M. M. iz čijeg iskaza proizlazi da je upravo po nalogu optuženice odlazila u banku iz koje je ponekad donosila novac podignut sa žiro računa koji je uvijek i bez iznimke predavala optuženici, upućuju ne samo suglasni iskazi ispitanih svjedoka zaposlenica banke da je do isplaćivanja novčanih iznosa na temelju neispravnih virmana, došlo uslijed propuštanja provođenja potpune kontrole iz razloga što su imale povjerenje u M. M. koja je dugo vremena kao punomoćnik GVZ V. dolazila podizati novac sa žiro računa vatrogasnih zajednica i društava, već i obrana optuženice kojom ne poriče da bi poduzimala nezakonite radnje te da joj je M. M. predavala novac već samo tvrdi da je isti potom davala Z. B., a kako to pravilno uočava prvostupanjski sud. Pritom, žaliteljici treba ukazati da iz iskaza svjedokinje J. K. jasno proizlazi da se njezin način rada kao blagajnice D. v. d. V. (dalje: DVD V.) sastojao u tome što bi, nakon danog joj naloga za podizanje novca od predsjednika DVD V., sastavila virman koji bi potom potpisao predsjednik i još jedna osoba ovlaštena za potpisivanje, nakon čega bi optuženica (kod koje su se nalazili žigovi svih dobrovoljnih vatrogasnih društava) taj virman ovjerila žigom  te je potom isti predavan kuriru M. M. koja je odlazila u FINA-u podizati novac. Za sve virmane koje je na taj način sastavila je primila novac, potvrdila prijem, sastavila dokument za blagajnu te blagajnički izvještaj iz kojeg je bilo vidljivo kada, koliko i za koju svrhu je podignut novac. Stoga, takav iskaz svjedokinje J. K. ni u najmanjoj mjeri ne dovodi u pitanje istinitost iskaza M. M., kako se to nastoji prikazati u žalbi.

 

Prvostupanjski sud s pravom ne prihvaća ni obranu optuženice u dijelu u kojem tvrdi da su nepravilnosti poduzete po nalogu Z. B. i da se od podignutog novca nije okoristila jer ga nije uzela za sebe, budući da ni taj dio obrane optuženice nema potkrijepu niti u jednom provedenom dokazu.

 

Upravo suprotno, tijekom provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je optuženica osobno podigla 11.000,00 kuna sa žiro računa VZO T. B. kao i da je s računa iste zajednice na tekući račun optuženice isplaćen iznos od 5.000,00 kuna, za koja utvrđenja nije imala nikakva objašnjenja.

 

Štoviše, tijekom dokaznog postupka je izvršen uvid u spis Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj K-352/09 te je pročitana pravomoćna presuda donesena 18. listopada 2010. u tom kaznenom predmetu koji se vodio u povodu privatne tužbe Z. B. Naime, tom je presudom optuženica proglašena krivom zbog kaznenog djela klevete, a vezano uz tvrdnje iznesene u žalbi koju je podnijela protiv odluke predsjedništva GVZ V. kojom joj je izvanredno otkazan ugovor o radu. Iznesene tvrdnje su, između ostalog, u sebi sadržavale navode da je sve radnje financijskog poslovanja (podizanje gotovine, pozajmice, transakcije, prebacivanja i dr.) počinjene eventualno mimo zakona i pravila struke, počinila isključivo po nalogu i sugestiji tajnika, a kasnije predsjednika GVZ V., Z. B., da su popunjavanje virmanskih naloga, dizanje gotovine sa žiro računa, učinjena po nalogu i uputstvima gospodina Z. B. pri čemu se podignuta gotovina predavala gospodinu Z. B., kao i to da joj je gospodin Z. B. rekao da ispuni virmanski nalog, da ga dadne na potpis predsjedniku DVD G. K., da na virmanski nalog stavi pečate uz obrazloženje da u banci ionako ne gledaju te sitnice.

 

Prema tome, pritom imajući na umu da je jedino optuženica kao knjigovođa, administrator i kontrolor-blagajnik u GVZ V. te kao voditeljica materijalno-financijskog poslovanja u VZ T. B., imala sva saznanja i raspolagala svim podacima potrebnim za financijske malverzacije sredstvima na računima društava u sastavu tih zajednica, zajedno s rezultatima grafološkog vještačenja iz kojih proizlazi da je optuženica skriptor ispune sadržaja naloga za plaćanje ili čekova dok se kao skriptor potpisa na istima ne mogu isključiti optuženica odnosno njezin suprug V. K., prvostupanjski sud s pravom zaključuje da je optuženica popunjavala sporne virmane podacima o platitelju, primatelju, svrsi uplate, brojevima računa i novčanim iznosima te je osobno potpisivala određeni dio virmana za isplatu, a za dio virmana odobravala da naloge potpiše i njezin suprug te potom osobno podizala novac ili nalagala M. M. da ona podigne novac te joj isti preda, pri čemu je novac zadržala za sebe.

 

Takav zaključak nije doveden u sumnju žalbenim navodima optuženice kojima prigovarajući provedenim grafološkim vještačenjima ističe da je gotova sva raspoloživa materijalna dokumentacija koja je bila podloga za to vještačenje u preslikama i to vrlo loše kvalitete. Prije svega, treba istaknuti da iako je vještakinja A. L. svoj nalaz i mišljenje temeljila isključivo na originalnoj dokumentaciji, dok je vještak M. K. vještačenje provodio na temelju preslika, oba vještaka grafološke struke su se u svojim iskazima usuglasili da su pravila struke takva da se vještačenje može provesti i na temelju preslika, međutim, da tada mišljenje ne može biti dano sa sigurnošću već isključivo u nekom od stupnjeva vjerojatnosti.

 

Uostalom, kod takvih prigovora vezanih uz pitanje vjerodostojnosti provedenog grafološkog vještačenja, žaliteljica u cijelosti zanemaruje i da su u ponovljenom postupku izmijenjenim činjeničnim opisom predmet terećenja bile samo one isplate s računa onih vatrogasnih društava odnosno vatrogasnih zajednica za koje postoji dokumentacija bilo u vidu originala bilo u vidu preslika naloga za plaćanje ili čekova, a u odnosu na koje je od strane oba grafološka vještaka utvrđeno da je skriptor ispune sadržaja na istima optuženica, dok se kao skriptor potpisa na istima ili ne mogu isključiti optuženica odnosno njezin suprug (vještak M. K.) ili optuženica dolazi u obzir kao skriptor potpisa (vještakinja A. L.). Dakle, izmijenjenim činjeničnim opisom ispuštene su one isplate u kojima nijedan od grafoloških vještaka ni s najmanjom mjerom vjerojatnosti nije mogao potvrditi da bi skriptori potpisa na istima bili optuženica ili njezin suprug. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud s pravom nalaz i mišljenje grafoloških vještaka ocijenio stručnim, uvjerljivim i vjerodostojnim.

 

Prema tome, očito je da je obrana optužene M. K. u svim segmentima suprotna izvedenim dokazima pa ju je prvostupanjski sud opravdano otklonio te pravilno zaključio da je optuženica postupajući na inkriminirani način ostvarila sva bitna subjektivna i objektivna obilježja terećenog kaznenog djela, a pravilnost takvog zaključka ni u najmanjoj mjeri nije dovedena u pitanje nedorečenim žalbenim navodima optuženice da je prvostupanjski sud ,,propustio utvrditi zašto nema originalne knjigovodstvene dokumentacije, te kojoj je strani odgovaralo da ista nedostaje“. Ovo osobito s obzirom na duljinu inkriminiranog razdoblja i brojnost protupravnih radnji poduzetih prije udaljenja optuženice s radnog mjesta odnosno upućivanja na godišnji odmor, a  potom i izvanrednog otkazivanja ugovora o radu.

 

Slijedom svega navedenog, i za ovaj drugostupanjski sud u dokaznom materijalu nema dvojbe da je optuženica kaznenopravno odgovorna za djelo opisano u izreci presude pa je, s obzirom na to da optužena M. K. žalbenim prigovorima nije dovela u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja ni izvedene zaključke prvostupanjskog suda, njezina žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.             

 

Žalbom optuženica ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, koju posebno ne obrazlaže već ju izvodi iz pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, budući da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za ocjenu ostvarenja objektivnih i subjektivnih obilježja terećenog kaznenog djela, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, pobijanom presudom nije ostvarena ni povreda kaznenog zakona koju ističe kao tzv. posrednu povredu. Ni ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) nije utvrđeno da bi na štetu optuženice bio povrijeđen kazneni zakon, na što je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

 

Osporavajući pravilnost pobijane presude u dijelu odluke o kaznenoj sankciji, optuženica nalazi izrečenu kaznenu sankciju previsokom smatrajući da je prvostupanjski sud trebao, uz sve olakotne okolnosti istaknute u obrazloženju pobijane presude, posebno cijeniti činjenicu da je od pojedinih djela prošlo više od 15 godina da se optuženica izuzetno primjereno držala tijekom čitavog kaznenog postupka premda je dugogodišnji kazneni postupak znatno utjecao na njezino zdravstveno stanje i zdravstveno stanje njezinog supruga.

 

Nasuprot istaknutim žalbenim tvrdnjama optuženice, prvostupanjski je sud u cijelosti pravilno utvrdio te potom ocijenio okolnosti važne za izbor vrste i mjere kazne.

 

Tako je osnovano optuženoj M. K. olakotnom cijenjena činjenica neosuđivanosti prije počinjenja predmetnog kaznenog djela, budući da su oba kaznena djela zbog kojih je u međuvremenu pravomoćna osuđena vezana uz radnje za koje je pobijanom presudom proglašena krivom. Također je olakotnim cijenjeno primjereno držanje optuženice pred sudom i veliki protek vremena od počinjenja djela, ali i teške osobne te imovinske prilike optuženice koje se ogledaju u lošijem zdravstvenom stanju optuženice, lošem zdravstvenom stanju njezinog supruga te činjenici da je optuženica korisnica mirovine u iznosu od 1.600,00 kuna.

 

Budući da otegotnih okolnosti nije našao, osnovano je prvostupanjski sud, pravilnim odmjeravanjem kazne, optuženicu osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Istovremeno je i osnovano zaključio da je optuženici, uvažavajući sve izložene olakotne okolnosti, opravdano izrečenu kaznu zatvora zamijeniti radom za opće dobro.

 

Naime, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je ovako odmjerena i radom za opće dobro zamijenjena kazna zatvora u cijelosti primjerena težini i posljedicama počinjenog djela te stupnju krivnje optuženice te podobna ostvariti, u odnosu na optuženicu, individualnu, a u odnosu na sve druge, generalnu svrhu kažnjavanja, te nadalje izraziti društvenu osudu zbog počinjenog djela.

 

Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 478. ZKP/08. u dijelu koji se odnosi na odluku o oduzimanju imovinske koristi, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je prvostupanjski sud na temelju ispravno utvrđenih činjenica pravilno i na zakonu osnovano utvrdio da iznos od 91.331,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optužena M. K. ostvarila kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te da je taj iznos imovina Republike Hrvatske, a potom s pravom naložio optuženici da taj iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske jer nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

 

Nije osnovana žalba optuženice niti zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Naime, žaliteljica u tom dijelu žalbe ističe da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu da prima mirovinu u iznosu od 1.600,00 kuna te da pored mirovine, nema nikakvih drugih primanja. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud upravo rukovodeći se lošijim imovinskim prilikama optuženice te obvezama koje za nju proistječu iz pobijane presude, pravilno ocijenio da bi plaćanjem troškova kaznenog postupka u sveukupnom iznosu od 20.568,36 kune bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženice, slijedom čega ju je s pravom obvezao na podmirenje samo ½ dijela troškova postupka odnosno polovice tog iznosa. Pored navedenog, žaliteljici treba napomenuti da, ukoliko se tijekom naplate tih troškova utvrdi da bi optuženica plaćanjem troškova postupka i u tom iznosu ugrozila svoju egzistenciju ili egzistenciju osoba koje je po zakonu dužna uzdržavati, predsjednik prvostupanjskog vijeća može ju naknadno u cijelosti ili djelomično osloboditi od dužnosti snašanja i tog dijela troškova, sve u smislu članka 148. stavka 6. ZKP/08.

 

Slijedom svega iznesenoga, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 12. veljače 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v. r.