- 1 -              Rev-x 1245/2015-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1245/2015-5

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Š. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu H. p. d.o.o., Z., protiv tuženika A. M. iz B. M., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu D., T. B., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-317/14-4 od 2. lipnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3123/2013-67 od 18. studenoga 2013., na sjednici održanoj 12. veljače 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-317/14-4 od 2. lipnja 2015. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3123/2013-67 od 18. studenoga 2013. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž - 317/14-4 od 2. lipnja 2015. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3123/2013-67 od 18. studenoga 2013. kojom je odbijen tužbeni zahtjev da je tuženik dužan platiti tužitelju 211.035,55 € sa zatraženim zateznim kamatama i ujedno je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 408.050,00 kn.

 

              Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP) sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Učinjena je bitna povreda odredaba čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju je određeno ukazano u reviziji. Naime, presude sudova nižeg stupnja imaju nedostataka uslijed kojih se ne mogu ispitati.

 

              U obrazloženju pobijane presude, između ostalog, je navedeno da tužitelj nije istakao drugi zahtjev po čl. 188. st. 2. ZPP za naknadu troškova i vrijednosti ulaganja.

 

Osnovano se u reviziji navodi da je time učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je tužitelj u podnesku od 4. srpnja 2013. (list 246), pozivajući se na obrazloženje iz ranije odluke ovog suda naveo „iz čega slijedi tužiteljevo pravo na naknadu uloženoga u adaptaciju spornog stana, kao i na izgubljenu dobit iznajmljivanjem stana u dogovorenom periodu“. U istom podnesku tužitelj je iznio svoje argumente za tu tvrdnju, tj. da iz ugovora o zakupu poslovnog dijela stana sklopljenim s društvom B. d.o.o. proizlazi da je ugovorena zakupnina od 5.000,00 DEM mjesečno, a ugovor je sklopljen za razdoblje od pet godina. U istom je podnesku naveo i da je tuženik u narednom razdoblju od 10 godina (nakon isteka zakupa od pet godina) prema ugovoru kojeg je (zajedno s pok. majkom N. M.) sklopio s tužiteljem bio u obvezi tužitelju plaćati 1.000,00 DEM mjesečno u kunskoj protuvrijednosti.

 

Pritom se drugostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 188. st. 2. ZPP koja uređuje supsidijarnu kumulaciju tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi stavljajući na teret tužitelju da nije istakao zahtjev za naknadu po ugovoru o djelu kao slijedeći (supsidijarni) zahtjev tako da ga sud prihvati ako nađe da nije osnovan zahtjev za naknadu štete po osnovi izgubljene koristi (dobiti). Naime, stranke su ugovorile da će tuženik na ime naknade po ugovoru o djelu umjesto isplate svote novca prepustiti tužitelju poslovni dio stana, prema navodima samog tuženika (i njegove sada pok. majke) u dopisu od 13. siječnja 1992. o raskidu ugovora o djelu (list 16), „za svakih 1.000 DM utrošenih sredstava jedan mjesec korištenja poslovnog prostora bez naknade“. Ovako ugovorena naknada po ugovoru o djelu ne isključuje mogućnost da tužitelj ostvari i korist (tako da poslovni dio stana dade u podzakup uz ugovorenu zakupninu koja je veća od 1.000 DEM mjesečno). Imajući navedeno na umu, je li u pitanju preinaka tužbe u smislu čl. 191. ZPP više nije relevantno, jer iz spisa predmeta proizlazi da se tuženik nije protivio preinaci pa se presumira da postoji njegov pristanak na preinaku (čl. 190. st. 3. ZPP).

 

Pritom treba imati na umu da je u pitanju zahtjev za isplatu svote novca kojeg tužitelj temelji na ugovoru 13. siječnja 1990., a iz kojeg proizlazi da se tužitelj obvezao adaptirati stan u vlasništvu tuženika (tada u suvlasništvu njega i pok. N. M.) u Z., tako da se dobiju dvije građevinske cjeline od kojih će jedna činiti poslovni prostor, a druga stan. Ugovoreno je da na ime uloženih sredstava tuženik (i njegova pok. majka N. M.) daju tužitelju „na korištenje poslovni dio stana za vrijeme od 15 godina računajući od 1. srpnja 1990. do 30. lipnja 2005.“. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da bi isticanje zahtjeva za naknadu svote novca za ono što je uloženo u adaptaciju stana (previđajući da je takav zahtjev istaknut) predstavljalo prema shvaćanju drugostupanjskog suda preinaku tužbe – „isticanje drugog zahtjeva uz postojeći“ u smislu čl. 191. st. 1. ZPP (pri čemu sud smatra da je ovakav zahtjev mogao biti istaknut samo kao supsidijarni).

 

Međutim, ugovor od 13. siječnja 1990. tuženik (i njegova sada pok. majka) je raskinuo izjavom sadržanom u dopisu od 13. siječnja 1992. (list 16), pa su nastupile posljedice raskida ugovora iz čl. 132. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05). Tužitelj stoga više nije mogao tražiti ono što je ugovoreno (jer ugovora više nema) nego da mu se vrati ono što je dao (čl. 132. st. 2. ZOO). Po prirodi stvari, tužitelj više nije mogao tražiti da mu se vrati uloženi rad i materijal nego samo „naknada“ u novcu.

 

Sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva (čl. 186. st. 3. ZPP) pa nije odlučno je li tužitelj tražeći „naknadu“ u novcu naveo da se radi o naknadi za uloženo ili o naknadi štete. Tužiteljeva imovina je umanjena za onoliko koliko je uložio pa se zahtjev za vraćanje onoga što je dao u obliku naknade u novcu može podvesti pod pojam štete u smislu čl. 155. ZOO, samo što nema potrebe utvrđivati pretpostavke odgovornosti za štetu jer je posebnom odredbom iz čl. 132. st. 2. ZOO propisana obveza vraćanja onoga što je dano. Nisu stoga u pitanju bitno drukčije činjenično stanje, različita povijesna zbivanja, drukčiji kompleks činjenica od onih koje su bile tužbena osnova. Tužiteljev novčani tužbeni zahtjev ili zahtjevi temelje se na istim činjenicama, prije svega na sadržaju ugovora o djelu kojeg su stranke sklopile 13. siječnja 1990.

 

Nejasan je i ne može se ispitati i dio obrazloženja presuda sudova nižeg stupnja koji se tiče primjene pravila o teretu dokaza iz čl. 221.a ZPP, tj. da je na tužitelju bio teret dokaza da svoju ugovornu obvezu nije ispunio samo u neznatnom dijelu.

 

Ako su u pitanju nedostaci radova, onda je teret dokaza na tuženiku koji je trebao određeno navesti (opisati) nedostatke i predložiti dokaze pomoću kojih se oni mogu utvrditi te da je nedostatke pravodobno reklamirao. Tek nakon toga bi bilo moguće raspravljati o tome jesu li ti nedostaci takve naravi (oni iz čl. 618. st. 3. i čl. 619. ZOO) uslijed kojih se ugovor o djelu može raskinuti ili nisu. Zapravo iz obrazloženja nije jasno vidljivo koje obveze tužitelj nije ispuno. Treba reći da je u dopisu od 13. siječnja 1992. (tuženika i sada pok. N. M.), između ostalog, navedeno „a o obeštećenju sredstava koje ste uložili dogovoriti ćemo se čim nam to prilike dopuste“, pa proizlazi da je tužbeni zahtjev odbijen unatoč tome što tuženik priznaje svoju obvezu plaćanja onoga što je uloženo. Pritom treba reći da je i tuženik naveo da se radi o „obeštećenju“, a ne o naknadi (cijeni) iz ugovora o djelu pa tim više nije prihvatljiv stav drugostupanjskog suda da tužbeni zahtjev nije osnovan zbog toga što tužbeni zahtjev nije postavljen kao zahtjev za „naknadu“ iz ugovora o djelu, nego kao zahtjev za „naknadu“ štete.

 

Sudovi nižeg stupnja pravilno polaze od toga da su stranke 13. siječnja 1990. sklopile ugovor o djelu, ali su pritom propustili primijeniti odredbe kojima se uređuje taj ugovor (čl. 600. do 629. ZOO) na što se osnovano ukazuje u reviziji.

 

U konkretnom slučaju ne radi se o raskidu ugovora od strane naručitelja prema odredbi čl. 600. ZOO, jer je prema toj odredbi raskid moguć „sve dok naručeni posao nije dovršen“, a 13. siječnja 1992. kada je uslijedio raskid ugovora posao je očito bio dovršen. Sam tuženik je u dopisu od 13. siječnja 1992. (kojeg je potpisala i sada pok. N. M.) naveo da je „poslovni dio“ stana završen, a u tom dopisu je također navedeno: „Zbog novonastale situacije i vašeg odlaska iz zemlje, morali smo iz opreza kao vlasnici stana ponovo preuzeti brigu o njemu“. Iz toga proizlazi da je na opisani način izvršena predaja izvršenih radova. Tuženik je prema odredbi čl. 614. st. 1. ZOO bio dužan bez odgađanja o eventualnim nedostacima obavijestiti tužitelja kao izvođača. Ovaj rok „bez odgađanja“ je prekluzivni rok. Ako je u pitanju skriveni nedostatak, onda je taj rok „što prije, a najkasnije u roku od mjesec dana od njegova otkrivanja“ (čl. 615. st. 1. ZOO). Ako su nedostaci reklamirani sukladno tim odredbama, onda naručitelj svoje pravo ne može ostvarivati sudskim putem istekom jedne godine od učinjene obavijesti (čl. 616. st. 1. ZOO).

 

Kako u ovoj parnici tuženik ne ostvaruje neko od svojih prava po osnovi odgovornosti tužitelja za nedostatke, njegovi navodi bi se mogli smatrati kao prigovor protiv tužiteljevog zahtjeva za isplatu naknade u kojem on ističe svoje pravo na smanjenje naknade ili na naknadu štete, ali prema čl. 616. st. 2. ZOO, on to može učiniti samo „ako je o nedostacima pravodobno obavijestio izvođača“.

 

Iz spisa proizlazi da je tuženik tek u dopisu od 13. siječnja 1992. naveo nedostatke kao razlog za raskid ugovora. Neovisno od toga je li tuženik bio u mogućnosti zahtijevati od tužitelja da nedostatke otkloni u primjerenom roku (čl. 618. st. 1. ZOO ili nije (zbog nemogućnosti uspostavljanja kontakta), ugovor se može raskinuti prema odredbi čl. 619. ZOO kad obavljeni posao ima takav nedostatak koji ga čini neupotrebljivim ili je obavljen u suprotnosti s izričitim uvjetima ugovora. Sam tuženik je u izjavi o raskidu ugovora (dopisu od 13. siječnja 1992.) naveo da su dogovoreni radovi izvršeni „nepotpuno, nekvalitetno i površno“. Takav paušalni navod nije reklamacija nedostataka jer nije konkretno naveden bilo koji nedostatak. Tuženik je još naveo da je plinsko centralno grijanje već godinu dana u pogonu bez prijave radova gradskoj plinari i bez atesta te da tijekom 1991. godine nije plaćen utrošak plina za centralno grijanje. Prijava isporučitelju plina i plaćanje utroška plina (a i pribavljanje atesta) nije nedostatak na radovima koji su obavljeni, neovisno o tome što je to bila obveza tužitelja. Ta obveza je posljedica specifičnog načina ugovaranja naknade, tj. da je tuženik umjesto isplate svote novca tužitelju prepustio „na korištenje poslovni dio stana“ za razdoblje od 15 godina. U tom dijelu ugovor kojeg su stranke sklopile ima i određene elemente ugovora o zakupu poslovnog prostora, ali se zbog neplaćanja utroška plina ne može raskinuti ugovor o djelu. Neplaćanje plina, uključujući i podnošenje prijave distributeru plina te pribavljanje atesta nije nedostatak u smislu čl. 618. st. 3. i čl. 619. ZOO. Ako bi se i radilo o „nedostatku“ na izvršenim radovima, oni su lako otklonjivi. Sam tuženik je u dopisu od 13. siječnja 1992. naveo da su on i njegova pok. majka morali „kao vlasnici stana ponovo preuzeti brigu o njemu“, pa ta briga podrazumijeva i plaćanje utroška plina, a u svakom slučaju nije bilo zapreke da te troškove snosi tuženik na teret tužitelja. Pitanje je li neplaćanje utroška plina bio razlog za raskid nije raspravljeno na jasan način, a u svakom slučaju to bi mogao eventualno biti razlog za raskid odnosno otkaz ugovora „o korištenju poslovnog dijela stana“, a ne za raskid ugovora o djelu.

 

Naposljetku, sudovi nižeg stupnja pogrešno su se pozvali na odredbu čl. 376. st. 1. ZOO prilikom odlučivanja o prigovoru zastare.

 

Naime, nije riječ o izvanugovornoj (deliktnoj) odgovornosti za štetu. Prema odredbi čl. 376. st. 3. ZOO potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze. U ovom slučaju to je obveza iz ugovora o djelu (između osoba koje nisu trgovci) koja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina. Poseban zastarni rok nije predviđen ni kada je u pitanju potraživanje onoga što je dano u slučaju raskida ugovora, pa također vrijedi opći zastarni rok od pet godina.

 

Zbog iznesenih razloga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud, nakon što, imajući na umu izložena pravna shvaćanja u ovom rješenju, raspravi i utvrdi sve činjenice odlučne za ishod spornog odnosa među strankama, ponovno odlučiti o predmetnom tužbenom zahtjevu te o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova.

 

Zagreb, 12. veljače 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Davorka Lukanović – Ivanišević, v.r.