Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev-x 399/2017-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 399/2017-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud, predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. J. iz G., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u G., OIB: ..., radi isplate, rješavajući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj -60/2017-2 od 1. veljače 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-93/2016-7 od 28. studenoga 2016., u sjednici održanoj 12. veljače 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj -60/2017-2 od 1. veljače 2017. i predmet se vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I.              Usvaja se djelomično tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 925.055,54 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 15. svibnja 2007. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu tužitelj se odbija s tužbenim zahtjevom.

 

II.              Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 94.425,41 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude odnosno 28. studenog 2016. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

 

„I. Prihvaća se žalba tuženice kao osnovana, te se p r e i n a č a v a se presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-93/2016 od dana 28. studenog 2016. godine, i s u d i:

 

Odbija se tužitelj sa tužbom i tužbenim zahtjevom a koji glasi:

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 1.243.054,54 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 15. svibnja 2007. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tužitelju, da tuženici na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 66.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28. studenog 2016. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, sve u roku od 15 dana.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana odluka suda drugog stupnja ukine i da se predmet vrati na ponovno suđenje, podredno preinači, uz naknadu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

Revizijski sud je pobijanu presudu suda drugog stupnja ispitao u smislu odredbe članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je isplata novčane naknade za izvršena ulaganja u P. p. C. p. u vlasništvu tuženice. Prema navodima tužbe ulaganja su izvršena tijekom višegodišnjeg razdoblja dok je tužitelj bio u posjedu nekretnine na temelju ugovora sklopljenog sa ministarstvom.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužitelj u P. p. C. p. u razdoblju od 1997. do 2002., temeljem ugovora sklopljenog sa ministarstvom 11. studenoga 1997., izvršio ulaganja u C. p. na području Općine G., koja predstavljaju nužne i korisne izdatke, te da mu nakon isteka ugovorenog roka za korištenje pripada isplata primjerena vrijednosti izgrađenih i uređenih objekata na području P. p. C. p. Naime, tužitelj se sklopljenim ugovorom obvezao skrbiti, zaštititi, održavati i promicati C. p., a osobito urediti prilaznu stazu od motela do ulaza u pećine, obnoviti vrata s odgovarajućim bravama i po potrebi postaviti čuvara, ulazni dio donje pećine popločiti kamenom, obnoviti električne instalacije po postojećoj trasi u dijelu koji će turisti posjećivati, organizirati samo skupno posjećivanje pećinama (članak 3. ugovora). Za eventualno „nove radove“ oko staza i sl. tužitelj je prema sklopljenom ugovoru bio obvezan pribaviti uvjete zaštite prirode (članak 3. ugovora). Međutim, iako tužitelj za „nove radove“ nije pribavio uvjete zaštite prirode kako je to propisano ugovorom, sud prvog stupnja zaključuje da su tužiteljevi troškovi na ime radova i ulaganja u C. p., nužni i korisni za tuženicu, s obzirom da je za vrijeme trajanja ugovora ministarstvo obavilo inspekcijski nadzor, a P. p. stručni nadzor nad provedbom ugovora od strane tužitelja, te nisu utvrđene nikakve nepravilnosti u izvršavanju obveza. Stoga sud smatra da je tuženica (odnosno ministarstvo) bilo upoznato sa izvršenim radovima i nije ih zabranilo pa je zato u obvezi isplatiti tužitelju dio troškova s osnove daljnjih ulaganja.

 

Sud drugog stupnja je pozivom na odredbu članka 373.a ZPP preinačio presudu suda prvog stupnja na način da je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev, zaključivši da C. p. predstavljaju zaštićeni dio prirode i da je izričito za „nove radove“ propisano ugovorom da je tužitelj dužan pribaviti uvjete zaštite prirode u skladu sa člankom 32. Zakonom o zaštiti prirode. Kako tužitelj za „nove radove“ koji su predmet utuženja nije pribavio uvjete zaštite prirode ne može se osnovano pozivati da su radovi bili nužni i korisni.

 

Sporno je u revizijskom stupnju postupka je li tužitelj ima pravo na isplatu protuvrijednosti onoga što je uložio u prijepornu nekretninu.

 

Pravno shvaćanje suda drugog stupnja se za sada ne može prihvatiti.

 

Odredbom članka 3. Zakona o zaštiti prirode („Narodne novine“ broj 30/94, 72/94 dalje: ZZP) kojim je kao poseban objekt zaštite od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku uvršten i park prirode, propisana je zabrana svih radnji koje mogu prouzročiti promjene i oštećenja na zaštićenom dijelu prirode (članak 32. stavak 1.), nadalje, da su na zaštićenom dijelu prirode dopuštene one radnje i djelatnosti koje ga ne oštećuju i ne mijenjaju svojstva zbog kojih je proglašen zaštićenim (članak 32. stavak 2.), te da su navedene radnje dopuštene samo uz ishođenje uvjeta za zaštitu prirode (članak 32. stavak 3.), koje izdaje Ministarstvo (članak 32. stavak 4.).

 

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj daljnja ulaganja u nekretninu na ime „novih radova“ izvršio bez pribavljenih uvjeta za zaštitu prirode odnosno izričite suglasnosti, ali uz znanje tuženice koja se ulaganjima nije protivila i ničime nije dala do znanja da njima nije zadovoljna (iskazi svjedoka V. M., A. B. i A. K.). Iz provedenog postupka ne proizlazi da bi tuženica utvrdila ikakve nepravilnosti u vremenu kada je tužitelj upravljao C. p. i da bi isti poduzeo radnje koje su prouzročile promjene i oštećenja zaštićenog dijela prirode (članak 32. ZZP).

 

S prethodnim u vezi, zato je pogrešno pravno shvaćanje suda drugog stupnja da obzirom da tužitelj za „nove radove“ nije pribavio uvjete zaštite prirode sukladno članku 32. ZZP, a koje je prema ugovoru bio dužan zatražiti od nadležnog Ministarstva, da već iz tog razloga ne može osnovano tražiti isplatu protuvrijednosti onog što je uložio u predmetnu nekretninu. Okolnost što je tužitelj ulaganja na nekretnini izvršio bez potrebnih dozvola, samo po sebi ne može tuženicu dovesti u povoljniju poziciju i uskratiti tužitelju naknadu za njegova opravdana ulaganja za koje je tuženica znala i nije im se protivila, te ih nastavila koristiti i nakon što je tužitelju istekao ugovorni odnos. Drugo bi pitanje bilo ako je radovima za koje je bilo potrebno odobrenje nadležnih tijela tužitelj oštetio park prirode i slično, ali to se u postupku i ne tvrdi.

 

Prema stajalištu ovoga suda, o pravu tužitelja na zatraženu naknadu valjalo bi, a s obzirom na utvrđene činjenice, prije navedene, raspraviti primjenom odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 - dalje: ZVDSP).

 

Da bi došlo do primjene odredbi ZVDSP potraživanje se mora temeljiti na ulaganju i trošku koji je posjednik imao za vrijeme posjedovanja vlasnikove stvari. Tužitelj je izvršio ulaganja u nekretninu tuženice, a koji je bio u njezinom posjedu po osnovi ugovora sve do isteka razdoblja na koji je ugovor sklopljen, stoga bi se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe ZVDSP. Međutim, tužitelju bi pripadala naknada za izvršena ulaganja samo ako je ulaganjem njegovih sredstava u nekretninu tuženice porasla prometna vrijednost nekretnine ili su oni bili potrebni za njihovo održavanje i za korištenje u svrhu za koju je bio sklopljen ugovor.

 

Naime, odredbom članka 164. ZVDSP je propisano (stavak 2.) „Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni“, (stavak 3.) „Nije koristan trošak onaj kojim je pošteni posjednik promijenio namjenu stvari, ako to vlasniku nije korisno“, (stavak 4.) „Za troškove koji nisu ni nužni ni korisni ne može ni pošteni posjednik zahtijevati naknadu, ali ako mu ona ne bude ponuđena, može prije nego što vrati stvar odvojiti i sebi uzeti ono što joj je tim troškovima dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari“, (stavak 5.) „Vrijednost plodova i drugih koristi koje je imao od stvari odbit će se od troškova koje posjednik osnovano traži“.

 

Nižestupanjski sudovi su propustili predmet spora raspraviti u svijetlu shvaćanja da bi tužitelj svoju tražbinu mogao ostvariti, a prema činjenicama iz spora, na temelju odredaba ZVDSP imajući u vidu narav samih troškova tj. predstavljaju li oni nužne ili pak korisne troškove, a sve polazeći od toga da nužnim troškovima valja smatrati troškove koji su bili nužni za samo održanje stvari (bez kojih bi stvar potpuno ili djelomično propala), a korisnim one troškove kojima se povećava vrijednost stvari.

 

Obzirom na pogrešan pravni pristup drugostupanjskog suda za sada ovaj revizijski sud nije u mogućnosti ispitati pravilnost u primjeni materijalnog prava niti ima uvjeta za preinaku presude.

 

Valjalo je zato prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti presudu suda drugog stupnja temeljem članka 395. stavak 2. ZPP, te tako odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe članka 164. stavak 4. ZPP).

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka donesena je na temelju odredbe članka 166. stavak 3. ZPP.

 

Zagreb, 12. veljače 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu