- 1 -              Rev-x 1090/2013-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1090/2013-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Z., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. Lj. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Lj. & p. u Z., protiv prvotuženice D. F. iz Z., i drugotuženice A. J. iz Z., obje zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-890/10-2 od 28. svibnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1846/02 od 8. srpnja 2009., u sjednici održanoj 12. veljače 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-890/10-2 od 28. svibnja 2013. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1846/02 od 8. srpnja 2009. u dijelu kojim odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 432.741,36 kunu te u dijelu odluke o troškovima postupka te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

 

„I. tuženica D. F. iz Z., i II. tuženica A. J. iz Z., dužne su solidarno platiti tužitelju Gradu Z., Z., za kat. česticu br. 1603/75 k.o. V. ležećoj na kč. br. 4256 k.o. R. u površini 992,5 m/2 iznos od 18.846,14 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a tekuće od 23. travnja 1997. pa do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. godine pa do plateža po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za petpostotnih poena kao u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na glavnicu, a za iznos od 432.741,36 kuna.

 

III. Tužitelj Grad Z., dužan je platiti I. tuženici D. F. iz Z., i II. tuženici A. J. iz Z., parnični trošak u iznosu od 68.442,00 kune.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev.

 

Odgovor na reviziju tužitelja nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u ovom parničnom postupku jest zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini tržišne vrijednosti nekretnine na kat. čestice br. 1603/75 k.o. V. upisane u zk. ul. 10576 na kč.br. R., a koja je pravomoćnim rješenjem Općine T. broj UP/I-05/3-5823/1-1980 od 31. listopada 1980. deposedirana prijašnjem vlasniku, K. D. čije su nasljednice tuženice.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je prednica tuženica D. K. bila vlasnica nekretnine na kat. čestice br. 1063/75 k.o. V. u površini od 276 čhv, na kat. čestici br. 4256 k.o. R. u površini od 992,5 m2,

 

- da je na temelju rješenja bivšeg Sekretarijata za financije NOO T. od 25. kolovoza 1959., broj 06-10-15491/1959 upisano društveno vlasništvo na predmetnoj nekretnini bez oznake nositelja prava korištenja,

 

- da je rješenjem Općine T. od 31. listopada 1980. određeno oduzimanje navedenog neizgrađenog građevinskog zemljišta prijašnjoj vlasnici D. K. radi izgradnje naselja G.-S.,

 

- da su prvo i drugotuženica naslijedile navedenu česticu u 1/2 dijela te da su temeljem Zakona o eksproprijaciji („Narodne novine“ broj 10/78) kao bivše vlasnice ostvarile naknadu za oduzetu predmetnu česticu i to svaka u iznosu od 40.084,00 dinara koja im je isplata izvršena 24. kolovoza 1981.,

 

- da iznos navedene naknade u dinarima preračunato u DEM po tečaju na dan isplate naknade (24. kolovoza 1981.) iznosi 4.963,96 DEM, odnosno preračunato u EUR (po tečaju važećem na dan stupanja valute 1. siječnja 2002.) iznosi 2.538,03 EUR što je preračunato u kune 18.846,14 kuna (prema tečaju važećem u svibnju 2009.),

 

- da navedeno zemljište nikad nije privedeno namjeni zbog koje je deposedirano,

 

- da su prvo i drugotuženica 23. travnja 1997. sklopile kupoprodajni ugovor s B. D. kojem su prodali predmetnu česticu za iznos od 30.000,00 kuna,

 

- da tuženice nisu zatražile povrat oduzete nekretnine u smislu odredbe čl. 17. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96 - dalje: Zakon o naknadi).

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi zaključuju da je predmetna nekretnina prešla u društveno vlasništvo, odnosno vlasništvo tužitelja, koji s oduzetim zemljištem nije raspolagao niti ga je priveo namjeni zbog koje je ono bilo oduzeto tuženicama, zbog čega ga je dužan vratiti prijašnjim vlasnicama prema odredbi čl. 17. st. 1. Zakona o naknadi. Pritom zaključuju da tužitelj ne može od prijašnjih vlasnika potraživati naknadu tržišne vrijednosti nekretnine već samo kunsku protuvrijednost naknade koja je tuženicima bila isplaćena za oduzetu imovinu u smislu čl. 17. st. 2. Zakona o naknadi.

 

Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao djelomično osnovan i naložio tuženicama isplatu iznosa od 18.846,14 kn, dok je za preostali iznos od 432.741,36 kn odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tužitelja potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja radi naplate iznosa od 432.741,36 kn te je odbio žalbu kao neosnovanu pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP.

 

Tužitelj je u reviziji naveo da se drugostupanjski sud nije osvrnuo na njegove žalbene navode već je prihvatio stavove prvostupanjskog suda, čime sadržajno upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. i st. 5 ZPP.

 

Pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP, drugostupanjski sud se je, umjesto posebnog obrazloženja glede odlučnih činjenica i materijalnog prava, pozvao na obrazloženje prvostupanjske presude.

 

Prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude (ako nije drugačije propisano) drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, iznimno od navedenog pravila, stavkom 5. istog članka je propisano da ako se presudom žalba odbija, a takav je i ovaj slučaj, u obrazloženju presude sud neće posebno obrazlagati presudu u slučaju kada prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava.

 

Ispitujući osnovanost revizijskih navoda tužitelja, vijeće je ocijenilo da je drugostupanjski sud postupio sukladno odredbi čl. 375. st. 1. i st. 5. ZPP te da je obrazloženje drugostupanjske presude sačinjeno sukladno citiranim odredbama pa nije osnovan revizijski navod da bi tijekom drugostupanjskog postupka bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. i st. 5. ZPP.

 

U odnosu na revizijske navode tužitelja kojima u osporava pravilnost utvrđene visine naknade isplaćene tuženicama, treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja slijedom čega ovaj sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Nadalje, revident u reviziji osporava zaključak nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju ima pravo samo na isplatu nakade koja je tuženicima bila isplaćena za oduzeto zemljište, budući da je upravo navedenom isplatom i temeljem rješenja o deposedaciji tužitelj postao vlasnikom nekretnine zbog čega ima pravo zahtijevati naknadu štete u visini tržišne vrijednosti nekretnine kojom su tuženice raspolagale makar nisu bile vlasnice.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda tužitelj u reviziji osnovano navodi da su tuženice prestale biti vlasnice predmetne nekretnine prelaskom nekretnine iz režima privatnog u režim društvenog vlasništva, te da im je oduzet posjed nekretnine na temelju rješenja Općine T. od 31. listopada 1980. radi izgradnje naselja. Odnosno da u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora (23. travnja 1997.) tuženice nisu bile vlasnice predmetne nekretnine, niti im je navedena nekretnina vraćena u vlasništvo u skladu s odredbom čl. 17. 1. Zakona o naknadi.

 

Suprotno zaključku nižestupanjskih sudova, u ovom postupku tužitelj ne potražuje naknadu koja je tuženicima bila isplaćena za oduzetu imovinu u smislu čl. 17. st. 2. Zakona o naknadi, već tužitelj traži naknadu štete u visini tržišne vrijednosti nekretnine na dan sklapanja Ugovora o kupoprodaji, odnosno na dan 23. travnja 1997.

 

Prema tome, valjalo je utvrditi jesu li ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za naknadu štete u visini tržišne vrijednosti nekretnine na dan sklapanja Ugovora o kupoprodaji, kako tužitelj i sam ističe u podnesenoj reviziji.

 

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova da su tužiteljice bile vlasnice nekretnine u trenutku raspolaganja, sudovi su propustili utvrditi činjenice od odlučnog značaja za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete, osobito visinu štete na dan poduzimanja štetne radnje, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke).

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 12. veljače 2020.