- 1 -              I Kž 651/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 651/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. B., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 18. listopada 2019. broj K-15/2019-8, u sjednici održanoj 12. veljače 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.              Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se opt. Z. B. za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 6. u vezi sa st. 1. i 2. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 227. st. 6. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

 

II.              Odbija se kao neosnovana u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom opt. Z. B. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa i to izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 6. u vezi sa st. 1. i 2. KZ/11. te je na temelju čl. 227. st. 6. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, s tim da mu je izrečena kazna zatvora na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11. zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada.

 

Optuženik je ujedno upozoren da će, ako se u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak na rad za opće dobro, nadležno tijelo za probaciju o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja te da će, ako svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro, sud donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili neizvršenom dijelu.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.) opt. Z. B. dužan je u državni proračun naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08. u iznosu od 6.722,50 kuna te s naslova paušala iznos od 500,00 kuna, u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da prvostupanjsku presudu preinači „u smislu žalbenih navoda“.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik tvrdi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik postupao iz nehaja kada je nepropisnom vožnjom prekoračio brzinu kretanja za 31 km/h u naseljenom mjestu, na dijelu kolnika gdje je punom dvostrukom linijom i prometnim znakom zabranjeno pretjecanje, neposredno nakon raskrižja, na dionici ceste, koju prema vlastitim navodima poznaje, pretječući vozilo pok. žrtve koje se kretalo znatno manjom brzinom od brzine kretanja njegovog vozila. Žalitelj, naime, smatra da su spomenute okolnosti nalagale optuženiku da smanji brzinu kretanja i vozi povećanim oprezom te da upućuju na zaključak da je optuženik bio svjestan da takvom vožnjom može ugroziti sigurnost drugih sudionika u prometu na što je pristao, zbog čega ga je trebalo proglasiti krivim za počinjenje kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu s neizravnom namjerom iz čl. 227. st. 4. u vezi sa st. 1. KZ/11. kako se i teretio optužnicom.

 

Međutim, protivno takvim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je optuženik kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu počinio iz nehaja.

 

Naime, prvostupanjski sud iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka, kojeg u cijelosti prihvaća kao stručnog, pravilno utvrđuje da je optuženik unatoč prometnim znakovima izričitih naredbi zabrane pretjecanja svih vozila na motorni pogon osim motocikla bez prikolice i mopeda i ograničenja brzine na 70 km/h, istaknutim na udaljenosti oko 65 do 70 metara ispred mjesta sudara gledano u smjeru kretanja oba vozila, lijevom prometnom trakom započeo pretjecati vozilo pok. žrtve brzinom od 101 km/h, u vrijeme dok se ono nalazilo u desnoj prometnoj traci, te da je pok. žrtva dok je vozilo optuženika bilo u pretjecanju započela skretanje ulijevo na kolni ulaz, u kontinuitetu, bez prethodnog zaustavljanja vozila na kolniku i uključivanja lijevog pokazivača smjera, a da je do sudara došlo na lijevoj prometnoj traci kada je vozilo pok. žrtve praktički u cijelosti bilo prepriječeno preko lijeve prometne trake, a vozilo optuženika u pretjecanju, intenzivno kočeno i u cijelosti na toj traci.

 

Nadalje, imajući u vidu da iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da je, unatoč zabrani pretjecanja, na tom mjestu cesta ravna i preglednost dobra te da bi pri istovjetnoj reakciji kakvu je imao, optuženik nezgodu izbjegao pri brzini ne većoj od 81 km/h pa tako i pri brzini ograničenja od 70 km/h, a da je pok. žrtva imala ispunjene tehničke preduvjete da uoči vozilo optuženika u pretjecanju te se zaustavi ispred uzdužne crte kolnika i propusti to vozilo, iako je pretjecanje izvođeno na mjestu gdje to nije dopušteno i duplom punom crtom, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je u ovom slučaju brzina u uzročnoj vezi s prometnom nesrećom i da nije riječ o takvoj bezobzirnoj vožnji optuženika i njegovom grubom kršenju prometnih propisa koje bi upućivalo na postupanje optuženika s neizravnom namjerom.

 

Ovo utvrđenje da se radi o kaznenom djelu koje je počinjeno sa svjesnim nehajem, a ne s neizravnom namjerom u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer iz pravilno utvrđenih okolnosti da je optuženik upravljao svojim vozilom u uvjetima dobre vidljivosti i preglednosti, da je dobro poznavao cestu na kojoj se događaj odigrao, da je reagirao promptno, intenzivnim kočenjem, proizlazi da je olako smatrao da će radnju pretjecanja uspjeti dovršiti i da njome neće dovesti u opasnost druge sudionike u prometu.

 

Stoga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada navodi da prvostupanjski sud nije pravilno vrednovao sve okolnosti koje utječu na vrstu i visinu kazne.

 

Naime, prilikom odmjeravanja kazne, prvostupanjski sud je optuženiku olakotnim cijenio neosuđivanost, izraženo žaljenje i okolnost da ga posljedice prometne nesreće vidljivo pogađaju, činjenicu da je otac maloljetnog djeteta za čije uzdržavanje plaća, da je zaposlen i brine o obitelji te doprinos pok. žrtve nastalom događaju u vidu njezine nepropisne vožnje, dok mu otegotnih okolnosti nije našao nakon čega ga je na temelju čl. 227. st. 6. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine uz zamjenu radom za opće dobro.

 

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, a da je propustio cijeniti pogibeljnost predmetnog kaznenog djela jer je optuženik kritične zgode osim vožnje ekscesnom brzinom, obavljao radnju pretjecanja na dijelu kolnika gdje je punom dvostrukom linijom i prometnim znakom zabranjeno pretjecanje.

 

Polazeći od iznijetog, a vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 47. KZ/11.) te o svrsi kažnjavanja (čl. 41. KZ/11.), stav je Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao suda drugog stupnja, kako će se jedino kaznom zatvora koju je odmjerio prvostupanjski sud, bez zamjene iste radom za opće dobro, moći izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

Iz izloženih je razloga preinačena pobijana presuda u odluci o kazni na način da je optuženiku za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 6. u vezi sa st. 1. i 2. KZ/11. izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.

 

Kako je žalba djelomično osnovana, a prvostupanjski sud nije počinio neku od povreda odredaba kaznenog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.), pazi po službenoj dužnosti niti povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 12. veljače 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v.r.