- 1 -              Rev 2052/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2052/2014-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. K. iz S., kojeg zastupa punomoćnik T. L., odvjetnik u S., protiv tuženice D. F. iz S., koju zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžx-1208/12 od 10. travnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1390/08 od 30. srpnja 2012., u sjednici održanoj 12. veljače 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžx-1208/12 od 10. travnja 2014. u dijelu u kojem je odbijena tužiteljeva žalba i presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1390/08 od 30. srpnja 2012. u toč. I. i III. njene izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 206.250,00 kn sa zateznim kamatama (toč. I. izreke), naloženo je tuženici da tužitelju plati kunsku protuvrijednost iznosa od 5.112,92 EUR (toč. II. izreke) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (toč. III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju prema odredbi čl. 381. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, dalje: ZPP) iz čijeg sadržaja proizlazi da je pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio da ovaj revizijski sud preinači nižestupanjske presude tako da prihvati odbijeni tužbeni zahtjev, a podredno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženica na reviziju nije odgovorila.

 

Revizija je osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka zahtjev je tužitelja za isplatu 206.250,00 kn sa zateznim kamatama koji tužitelj temelji na tvrdnjama o sljedećim činjenicama:

 

- da je tužitelj 22. veljače 1996. kao kupac sa sada pokojnim V. F., tuženičinim suprugom, kao prodavateljem, sklopio kupoprodajni ugovor o kupoprodaji stana u S. za cijenu od 330.00,00 kn, koju je istoga dana i isplatio prodavatelju,

 

- da je taj kupoprodajni ugovor pravomoćnom presudom utvrđen ništetnim jer se radilo o prodaji zajedničke imovine prodavatelja i tuženice kao bračnih drugova, a istom presudom da je utvrđeno da je tuženica suvlasnica predmetnoga stana u polovici idealnog dijela,

 

Stoga tužitelj smatra da mu je, kako je prodavatelj u međuvremenu umro, tuženica, kao njegova zakonska nasljednica u četvrtini dijela, dužna vratiti četvrtinu od isplaćene kupoprodajne cijene (41.250,00 kn), a još polovinu cijene (165.000,00 kn) da mu je dužna vratiti jer se radi o dugu koji tereti zajedničku imovinu nje i prodavatelja kao bračnih drugova.

 

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

 

- da je ugovor o kupoprodaji koji su tužitelj i sada pokojni V. F. sklopili 22. veljače 1996. i kojeg je dana prema tužiteljevim tvrdnjama isplaćena kupoprodajna cijena, utvrđen ništetnim pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj P-701/97 od 27. veljače 2004.,

 

- da je tuženica proglašena zakonskom nasljednicom V. F. u ¼ dijela,

 

- da je predmetna tužba podnesena 15. rujna 2008.,

 

nižestupanjski su sudovi zaključili da je odredbom čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), koja se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i 41/08), propisano da je svaka ugovorna strana u slučaju ništetnosti ugovora dužna vratiti ono što je po osnovi takvog ugovora primila, ali da to tuženica nije dužna, jer je osnovan njen prigovor zastare. Osnovanost ovog prigovora obrazložena je time da se u ovom slučaju primjenjuje opći, petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371. ZOO, zastara da je počela teći samim sklapanjem ništetnog ugovora i isplatom kupoprodajne cijene, dakle 22. veljače 1996., tako da je nastupila 23. veljače 2001., a predmetna tužba je podnesena 15. rujna 2008., nakon što je zastara nastupila.

 

Obrazlažući revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj je u reviziji naveo da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 361. st. 1. ZOO kojom je propisan početak tijeka roka zastarijevanja, odnosno da su pogrešno zaključili da zastarijevanje u slučaju zahtjeva za vraćanje stečenog po osnovi ništetnog ugovora teče od dana sklapanja takvog ugovora odnosno dana kada je ugovorna strana ispunila svoju obvezu iz tog ugovora, već da je zastara u ovom slučaju počela teći od dana kada je primio presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-1903/04 od 29. lipnja 2005. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu broj P-701/97 od 27. veljače 2004. kojom je predmetni kupoprodajni ugovor utvrđen ništetnim.

 

Ovaj je revizijski razlog osnovan.

 

Na sjednici Građanskog odjela ovog revizijskog suda doneseno je sljedeće pravno shvaćanje: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

 

Dakle, shvaćanje nižestupanjskih sudova da početak tijeka zastarnog roka u slučaju zahtjeva za vraćanje onog što je primljeno po osnovi ništetnog ugovora koincidira trenutku sklapanja takvog ugovora, odnosno ispunjenja obveze iz takvog ugovora, u suprotnosti je s navedenim shvaćanjem ovog revizijskog suda.

 

Nižestupanjski su sudovi glede pitanja zastarnog roka u konkretnom slučaju pravilno primijenili odredbu čl. 371. ZOO te zaključili da predmetna tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem, petogodišnjem zastarnom roku. Kako nije sporno da je presuda Općinskog suda u Splitu broj P-701/97 od 27. veljače 2004. kojom je ugovor o kupoprodaji na temelju kojeg je tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu pravomoćnom postala donošenjem presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1903/04, a ta presuda da je donesena 29. lipnja 2005., proizlazi da do dana podnošenja predmetne tužbe zastara nije nastupila. Stoga su pogrešno primijenili materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev zbog zastare.

 

Kako zbog takvog pogrešnog pristupa u vezi s pitanjem zastare nisu utvrđene ni raspravljene sve ostale odlučne činjenice od kojih ovisi odluka o tužbenom zahtjevu, s obzirom na navode kojima je tuženica osporavala tužbeni zahtjev, prije svega one vezane za tvrdnju tuženice da tužitelj nije V. F. isplatio kupoprodajnu cijenu, to nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda glede dijela tužiteljeva zahtjeva koji je odbijen kao neosnovan, te je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (toč. I. izreke ovog rješenja).

 

U ponovnom će postupku prvostupanjski sud utvrditi sve činjenice odlučne za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, vodeći računa o izraženom shvaćanju u vezi s pitanjem zastare, te o tužbenom zahtjevu odlučiti novom presudom.

 

Odluka iz toč. II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 12. veljače 2020.