- 1 -

Broj: Jž-2753/2018

 

 

 

  

 

Broj: Jž-2753/2018

 

                                

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv 1.okrivljenog B. N., 2. okrivljenog A. B., 3. okrivljene S. K. i 4. okrivljene N. N., zbog prekršaja iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 137/09, 14/10 i 60/10) odlučujući o žalbi 1.okrivljenog B.N., podnesenoj putem branitelja R. P., odvjetnika u S., protiv presude Prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom, broj: 34. Pp J-2398/17 od 11. srpnja 2018., na sjednici vijeća održanoj dana 12. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              U povodu žalbe 1.okrivljenog B. N., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se 1. okrivljenom B. N. u izrečenu novčanu kaznu od 3.000,00 (tritisuće) kuna, temeljem odredbe članka 40. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), uračunava vrijeme provedeno u uhićenju od 21. lipnja 2017. u 22,35 sati do 22. lipnja 2017. u 12,20 sati, kao 600,00 (šesto) kuna tako da 1. okrivljeni B. N. ima za platiti 2.400,00 (dvijetisućečetiristo) kuna novčane kazne.

 

II.  Ukoliko 1. okrivljeni B. N. plati dvije trećine izrečene novčane kazne u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cjelini, sukladno odredbi članka 152. stavka 3. PZ-a.

 

III.               Odbija se žalba 1.okrivljenog B. N., kao neosnovana i prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje.

 

IV.               Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. c) PZ-a, 1.okrivljeni B. N. obvezan je naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 500,00 (petsto) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

 

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

 

Pobijanom presudom 1.okrivljeni B. N. proglašen je krivim zbog prekršaja iz članka 20. stavka 1. i 4. (ispravno stavka 4.) Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, te je 1. okrivljeniku, temeljem istog propisa, uz primjenu odredbe o ublažavanju, izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 kuna, u koju kaznu je istome uračunato vrijeme provedeno u zadržavanju kao 300,00 kuna tako da je 1. okrivljeniku ostalo za platiti 2.700,00 kuna novčane kazne, time da ukoliko 1. okrivljenik u roku od 30 dana plati dvije trećine izrečene novčane kazne, ista će se smatrati plaćenom u cjelini, dok je istom presudom 3. okrivljena S. K., temeljem odredbe članka 182. stavka 1. točke 3. PZ-a, oslobođena od optužbe za prekršaj iz članka 20. stavka 1. i 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a 2. okrivljeni A. B. i 4. okrivljena N. N. oslobođeni od optuže temeljem odredbe članka 182. stavka 1. točke 1. PZ-a.

 

Istom presudom je odlučeno da je 1.okrivljeni B. N. obvezan naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna.

 

Protiv te presude 1.okrivljeni B. N. je pravodobno putem branitelja podnio žalbu iz svih žalbenih razloga, iz koje sadržajno proizlaze razlozi bitne povrede odredbi prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. PZ-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava. U žalbi prvenstveno ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 137/09, 14/10 i 60/10) umjesto Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17) koji Zakon je stupio na snagu 01. siječnja 2018., a članak 26. tog Zakona propisuje da će se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu ovoga Zakona dovršiti prema odredbama tog Zakona pa je prvostupanjski sud morao primijeniti odredbu članka 10. tog Zakona u kojoj je značajno sužen opis radnji koje se imaju smatrati nasiljem u obitelji, za razliku od članka 4. prijašnjeg Zakona, a na koji se pogrešno poziva prvostupanjski sud, čime je povrijedio odredbe materijalnog prekršajnog prava. Dalje ističe da je prema presudi u građanskoj parnici 3. okrivljenoj S. K. zabranjeno uznemiravanje 1. okrivljenika i njihove majke, a koji predmet je sud trebao uzeti u obzir, što nije učinio pa je nejasno na temelju čega je zaključio da postoji imovinskopravni spor između istih i 3. okrivljenice te je učinio propust ne utvrdivši vlasništvo predmetne kuće u kojoj se dogodio sporni događaj. Nadalje u bitnome ističe i da obrazloženje presude nema razloga o odlučnim činjenicama, a da su oni koji su izneseni, proturječni, zatim da sud nije u potpunosti utvrdio pravilno činjenično stanje jer nije saslušavao svjedoke Z. V. i dva susjeda koji se spominju u postupku, da nije cijenio činjenicu da su 2. okrivljeni A. B. i 3. okrivljena S. K. te njena kćer J. K., s djecom, nezakonito bili u kući koja je predmet imovinskopravnog spora između njih i 1. okrivljenog čime su isprovocirali događaj, da su njihovi iskazi bitno proturječni, iskaz svjedokinje pogrešno i bez valjanog razloga prihvaćen kao istinit, da se u liječničkoj potvrdi ne nalazi niti jedna ozljeda kao posljedica navodnog cipelarenja zbog čega je dvojben njen iskaz, a time i zaključak suda o vjerodostojnosti njenog iskaza, ističući pritom da sud nije uopće dao ocjenu liječničke dokumentacije 1. okrivljenog koju je pregledao. Zbog svega iznesenog, predlaže preinačiti presudu i osloboditi žalitelja od optužbe, odnosno, podredno, ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje i odluku.

 

Žalba je neosnovana.

 

Rješavajući o žalbi, ovaj Sud je ispitao pobijanu presudu u smislu navoda žalbe i odredbe čl. 202. st. 1. PZ-a i utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. PZ-a, da nije nastupila zastara prekršajnog progona, dok je povrijeđena odredba prekršajnog materijalnog prava na štetu 1. okrivljenika, a na koje povrede ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti time da nisu počinjene povrede na koje žalitelj ukazuje.

 

Naime, ispitivanjem po službenoj dužnosti na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, utvrđeno je da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi prilikom uračunavanja vremena koje je 1.okrivljeni B. N. proveo u uhićenju, u izrečenu novčanu kaznu, pogrešno primijenio odredbu članka 40. stavak 2. PZ-a te uračunao vrijeme koje je 1. okrivljenik proveo u uhićenju od 21. lipnja 2017. u 22,35 sati do 22. lipnja 2017. u 12,20 sati kao 300,00 kuna, umjesto 600,00 kuna, s obzirom da je 1. okrivljenik proveo u uhićenju dva započeta dana, čime je počinjena povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. točka 6. PZ-a. Stoga je ovaj sud po službenoj dužnosti preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o novčanoj kazni i pravilno uračunao vrijeme uhićenja kako je navedeno pod točkom I. izreke ove presude.

 

Međutim, neosnovano žalitelj navodi da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe materijalnog prava time što nije primijenio odredbu članka 26. prijelaznih i završnih odredaba Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17) koji Zakon je stupio na snagu 01. siječnja 2018., a koja odredba propisuje da će se prekršajni postupci započeti prije stupanja na snagu tog Zakona, dovršiti prema odredbama novog Zakona te nije odlučivao o prekršaju nasilja u obitelji iz članka 10. tog Zakona (kažnjivo po članku 22. stavak 3. istog Zakona) koji je blaži, već je odlučivao o prekršaju iz članka 4. starog Zakona (kažnjivo po članku 20. stavak 4. istog Zakona), koji je prestao važiti za vrijeme trajanja ovog postupka. Naime, s obzirom da odredba čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 70/17), ni po zakonskom opisu, a ni po propisanoj kazni, ne predstavlja „blaži propis“, to nema zakonske osnove za primjenu čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, nego, sukladno čl. 3. st. 1. Prekršajnog zakona, treba primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen, dakle inkriminirani prekršaj treba pravno kvalificirati prema odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 137/09, 14/10 i 60/10), što je prvostupanjski sud pravilno učinio. U vezi primjene odredbe članka 26. tog Zakona, ukazuje se žalitelju da je u obrazloženju Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske prijedloga Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji za odredbu čl. 26. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 70/17) navedeno da se radi o „uobičajenoj prijelaznoj odredbi kojom se izbjegava mogućnost pojave pravne praznine na način da propisuje da podzakonski propisi koji su na snazi temeljem važećeg Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ostaju na snazi i nakon stupanja na snagu ovog Zakona, a sve do donošenja novih podzakonskih propisa“, jasno je da se navedena zakonska odredba odnosi na primjenu podzakonskih propisa. Slijedom iznesenog, pravilno je prvostupanjski sud u postupku utvrđivao odlučne činjenice primjenjujući materijalnu odredbu članka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 137/09, 14/10 i 60/10) i prekršajnu odredbu članka 20. stavka 4. istog Zakona.

 

Nadalje, u odnosu na navode žalbe koji se odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, odnosno na nedostatak razloga o odlučnim činjenicama i proturječnost iznesenih razloga, ukazuje se žalitelju da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, već naprotiv, pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni. Prvostupanjski je sud, postupajući sukladno odredbi članka 183. stavka 1. točke 1. PZ-a, u izreci jasno opisao samu radnju izvršenja 1. okrivljenika i odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet prekršaja, a koji u konkretnom slučaju predstavlja zakonsko obilježje prekršaja iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, te je ovaj Sud ocijenio da žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

 

Neosnovano žalitelj ističe da izreka proturječi obrazloženju jer je u istoj navedeno da su ozljede, osim oštećene J. K., zadobili i 2. okrivljeni A. B. i 3. okrivljena S. K., iako žalitelj nije proglašen krivim da bi njih fizički napao. Naime, navedene ozljede ostalih suokrivljenika rezultat su događaja za koji su isti oslobođeni od optužbe kao što je u odnosu na samog žalitelja ispušten dio inkriminacije za koji se tereti prema osobi koja s njim nije u obiteljskom odnosu (A. B., suprug nećakinje) pa okolnost ozljeđivanja tih osoba ne utječe na krivnju žalitelja za prekršaj iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno, nasilje prema članu obitelji (članak 3. stavak 1. podstavak 4. istog Zakona) u nazočnosti djece. Navedena okolnost mogla bi se cijeniti jedino kao otegotna okolnost prilikom izricanja novčane kazne 1. okrivljeniku, a što prvostupanjski sud nije učinio, već je žalitelju ublažio novčanu kaznu ispod zakonom propisanog minimuma novčane kazne propisane za tu vrstu prekršaja.

 

Ovaj sud nije ulazio u osnovanost navoda žalbe koji se odnose na nedostatak razloga o odlučnim činjenicama, odnosno, proturječnost iznesenih razloga obrazloženja pobijane presude u pogledu oslobađajućeg dijela za ostale suokrivljenike, jer 1. okrivljenik nije u tom dijelu ovlaštenik prava na žalbu sukladno odredbi članka 192., u svezi članka 113. PZ-a. Osim toga, 1. okrivljenik kao eventualni oštećenik u tom slučaju, ovlašten je pobijati presudu samo zbog odluke o troškovima prekršajnog postupka.

 

Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo sve potrebne dokaze koje je pravilno ocijenio.

 

Razmatrajući pobijanu presudu, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud opravdano u cijelosti prihvatio iskaz svjedokinje J. K., oštećene, 1. okrivljenikove nećakinje, kao neposredno uvjerljiv i vjerodostojan te odgovara općim pravilima životnog iskustva, a u kojem nije bilo nelogičnosti niti kontradiktornosti te je, dovodeći ga u vezu s iskazom 4. okrivljene N. N. koja je vidjela dio fizičkog nasilja svog brata 1. okrivljenika prema svojoj nećakinji, kao i s iskazima 2. okrivljenog A. B. i 3. okrivljene S. K., koju su iskazivali u bitnome sukladno iskazu svjedokinje, na temelju tako provedenog dokaznog postupka, imao dovoljno osnova za zaključak da se 1. okrivljenik predmetne zgode prema nećakinji nasilnički ponašao u obitelji vičući na istu u prisutnosti djece, što je nedvojbeno kod nje izazvalo osjećaj uznemirenosti s obzirom na način i ustrajnost u takvom ponašanju, nakon čega je primijenio i fizičku silu na način opisan u izreci pobijane presude, čime je ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Budući da pritom nije zakonski uvjetovano nastupanje tjelesne ozljede kao zakonsko obilježje prekršaja, neosnovani su navodi žalbe kojima 1. okrivljenik upire na izostanak, odnosno, nesuglasje između liječničke dokumentacije za oštećenicu i njenog iskaza, za čije prihvaćanje je sud dao valjane razloge. Irelevantan je i navod žalbe glede izostanka ocjenjivanja od strane prvostupanjskog suda i liječničke dokumentacije 1. okrivljenika jer njegove eventualne ozljede koje je mogao zadobiti prilikom daljnjeg sukoba s 2. okrivljenikom A. B. (koji je oslobođen od optužbe jer s 1. okrivljenikom ne predstavlja obitelj u smislu članka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji), ne utječu i ne dovode u pitanje njegovu odgovornost za nasilničko ponašanje prema nećakinji u prisutnosti djece.

 

Sve provedene dokaze prvostupanjski je sud, sukladno odredbi članka 88. stavka 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak da je 1. okrivljenik predmetne zgode ostvario zakonsko obilježje terećenog prekršaja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, a na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

 

Neosnovani su navodi žalbe 1. okrivljenika u pogledu nedostatka razloga, odnosno, propuštanja utvrđivanja okolnosti vezanih uz postojanje imovinskopravnog spora između žalitelja i 3. okrivljene S. K., a time i njene kćeri J. K. s obitelji te činjenicu vlasništva, sve na kući u kojoj se dogodio predmetni događaj. Naime, navedeno nije predmet ovog prekršajnog postupka i ne može utjecati na pitanje prekršajne odgovornosti žalitelja, a niti mogu biti opravdanje za utvrđeno protupravno ponašanje okrivljenika predmetne zgode. Iz razloga u obrazloženja presude je evidentno da je prvostupanjski sud imao u vidu cjelokupnu obiteljsku situaciju između sudionika kritičnog događaja, te je u svjetlu iste prilikom ocjene izvedenih dokaza, jednakovrijedno i kritički razmotrio i obranu 1. okrivljenika i iskaze svjedokinje i ostalih okrivljenika, dakle, činjenice i dokaze koji 1. okrivljenika terete i koje mu idu u korist, sukladno odredbama iz članka 185. stavka 7. Prekršajnog zakona, slijedom čega je na temelju provedenih dokaza i svih pravno relevantnih činjenica, donio na zakonu osnovanu i valjano obrazloženu odluku.

 

U odnosu na navod žalbe u kojem 1. okrivljenik ističe da je prvostupanjski sud u postupku trebao ispitati kao svjedoka Z. V. i dva (neimenovana) susjeda, koji su bili prisutni predmetnom događaju, ukazuje se da je isti neosnovan, prvenstveno iz razloga što je sud dao jasne razloge zašto smatra činjenično stanje dovoljno i nedvojbeno utvrđenim na temelju izvedenih dokaza te iz razloga što navedene osobe kao svjedoke žalitelj nije predložio, a ne radi se o dokazima koji nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili za koje žalitelj nije znao niti je u žalbi naveden razlog zbog kojih ti dokazi nisu predlagani pa ih 1. okrivljenik ne može uspješno isticati u žalbenom postupku.

 

Stoga, po ocjeni ovog Suda, navodi žalbe, u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

Iako 1. okrivljenik u žalbi izričito ne navodi da pobija presudu zbog izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a temeljem odredbe članka 202. stavka 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o kazni, povodom žalbenih navoda, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je 1. okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti 1. okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja jer je ublažena ispod zakonski propisanog minimuma novčane kazne propisane za prekršaj iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, s obzirom da je za isti propisana minimalna novčana kazna u iznosu od 6.000,00 kuna (do visine općeg maksimuma od 50.000,00 kuna), odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju od najmanje 30 dana (do 90 dana) pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski sud uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani 1. okrivljenika. Povreda odredaba materijalnog prava u pogledu pravilnog uračunavanja vremena uhićenja u izrečenu novčanu kaznu, ispravljena je preinačenjem prvostupanjske presude, uz pogodnost uplate dvije trećine novčane kazne u zadanom roku kao pod točkom I. izreke ove presude.

 

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu proizlazi da 1. okrivljenik prima plaću u iznosu od 8.000,00 kuna i nema obvezu uzdržavanja neke druge osobe, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 500,00 kuna, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 12. veljače 2020.

 

 

Zapisničarka:                                                                                                         Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                                           Goranka Ratković, v.r.

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 9 (devet) otpravaka: za spis, 1. okrivljenika, branitelja, 2. okrivljenika, 3. okrivljenicu, 4. okrivljenicu, oštećenu i ovlaštenog tužitelja.