- 1 -              Revt 166/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 166/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. L. S. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici Z. H. i M. K., odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. & K. j.t.d. u Z., protiv tuženika I. T. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica N. E., odvjetnica u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5822/11-3 od 20. siječnja 2015., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-294/09-7 od 17. lipnja 2011., u sjednici održanoj 12. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda u toč. 1. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ž. M. iz Z. poslovni broj Ovrv-4422/09 od 27. ožujka 2009., koji glasi: „Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 319.109,42 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju R. A. d.d. Z., koji vrijedi na 22. dan mjeseca koji prethodi dospijeću obveze sa zakonskim zateznim  kamatama koje teku:

 

-          na iznos od 2.666,05 EUR od 11. lipnja 2005.

-          na iznos od 5.407,23 EUR od 13. travnja 2006.

-          na iznos od 5.412,16 EUR od 11. ožujka 2006.

-          na iznos od 5.417,04 EUR od 11. veljače 2006.

-          na iznos od 5.421,88 EUR od 12. siječnja 2006.

-          na iznos od 5.426,69 EUR od 13. prosinca 2005.

-          na  iznos od 5.431,46 EUR od 12. studenog 2005.

-          na iznos od  5.436,19 EUR od 13. listopada 2005.

-          na iznos od 5.440,88 EUR od 13. rujna 2005

-          na iznos od 5.445,54 EUR od 11. kolovoza 2005.

-          na iznos od 5..450,16 EUR od 12. srpnja 2005.

-       na iznos od 262.154,14 EUR od 19. travnja 2006. do konačne isplate u visini eskontne stope koju određuje Hrvatske narodne banke uvećane za osam postotnih poena koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem, te  iznos 225,00 kn sa zateznom kamatom koja teče:

 

-          na iznos od 75,00 kn od 4. prosinca 2005. do 31. prosinca 2007.

-          na iznos od 75,00 kn od 5. veljače 2005. do 31. prosinca 2007.

-               na iznos od 75,00 kn od 8. ožujka 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do konačne isplate u visini eskontne stope koju određuje Hrvatske narodne banke uvećane za osam postotnih poena koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem, kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 35.441,00 sa zakonskim zateznim kamatama od 31. ožujka 2011. do konačne isplate kao i troškove ovog postupka, a u točki 2. je naloženo tuženiku tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 58.400,00 kn.“

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena presuda prvostupanjskog suda.

 

Protiv presude drugostupanjskog suda tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati i preinači drugostupanjska presuda.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika je neosnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 319.109,42 € u kunskoj protuvrijednosti na ime duga tuženika prema Ugovoru o financijskom leasingu broj 3097/04 od 22. prosinca 2004. kojeg je tuženik potpisao kao jamac platac.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj s društvom U. d.o.o., Z. dana 22. prosinca 2004. sklopio ugovor o financijskom leasingu broj 3097/04,

 

- da je predmet tog ugovora drobilica vrijednosti 402.600,00 €,

 

- da je tuženik jamac-platac,

 

- da je uplaćeno 106-139,65 €,

 

- da je ugovor o leasingu raskinut zbog neplaćanja dospjelih obveza,

 

- da tužitelju nije predan predmet leasinga (tuženik je drobilicu predao trećoj osobi).

 

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su ocijenili da je tužitelj dokazao osnovanost svog potraživanja, slijedom čega su sukladno odredbi čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), a koja je sadržajno identična odredbi čl. 9. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05) prihvatili tužbeni zahtjev na isplatu tog iznosa zaključujući da je tuženik kao sudionik predmetnog ugovornog odnosa obvezan platiti i preostali dug tužitelju.

 

Revident je u reviziji naveo da reviziju protiv drugostupanjske presude podnosi zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge zbog kojih je reviziju podnio zbog tog revizijskog razloga, odnosno u čemu se sastoji bitna povreda, a to je bio dužan učiniti sukladno izričitoj odredbi čl. 386. st. 1. ZPP-a.

 

Budući da tuženik u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge podnošenja revizije protiv drugostupanjske presude zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud, postupajući u smislu odredbe čl. 386. st. 2. ZPP-a, taj neobrazložen revizijski razlog nije uzeo u obzir.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 1004. st. 1. ZOO/91, koji se u ovom pravnom odnosu primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/05, od jamca se može zahtijevati ispunjenje obveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pisanom zahtjevu (supsidijarno jamstvo), a prema st. 3. istog čl. ako se jamac obvezao kao jamac platac, odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jamstvo).

 

Prema odredbi čl. 29. Općih uvjeta tuženik se obvezao odgovarati za obveze glavnog dužnika kao solidarni jamac.

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, kao i sadržaja Ugovora o financijskom leasingu i Općih uvjeta ugovora koje je tuženik, kao sastavni dio ugovora prihvatio potpisom ugovora o leasingu odnosno izjavom jamca-platca te odredbe čl. 1004. st. 3. ZOO/91 pravilno su nižestupanjski sudovi izveli zaključak da je tuženik kao solidarni jamac u obvezi isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos, slijedom čega su pravilno primijenili materijalno pravo, (pravilnost primjene je ispitana u granicama razloga određeno navedenih u reviziji), jer iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelju vraćena drobilica koja je bila predmetom ugovora o leasingu, niti mu je podmirena glavnica njegovog potraživanja.

 

 

Na revizijske navode u pogledu postojanja pravnog interesa valja odgovoriti kako se prema zauzetom pravnom shvaćanju ovog suda (Gzz – 65/82 od 1. lipnja 1982., Revr – 581/03 od 27. svibnja 2004. i dr.) postojanje pravnog interesa u smislu odredbe čl. 187. ZPP-a može provjeravati samo prije donošenja odluke o tužbenom zahtjevu.

 

S obzirom na to da je odredbom čl. 21. Općih uvjeta ugovora propisano da se novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora ispunjavaju plaćanjem protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju poslovne banke davatelja leasinga za tu valutu koja vrijedi na 22. dan mjeseca koji prethodi dospijeću obveze, a kako to tužitelj u konkretnom slučaju i potražuje, neosnovano tuženik u reviziji ističe da je novčana tražbina mogla glasiti samo na isplatu u €, a ne u kunskoj protuvrijednosti.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena kako revizija tužitelja, to je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a istu valjalo odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 12. veljače 2020.