1                                            Poslovni broj: 20 Gž-148/2020-2

 

 

              

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Franke Zenić, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. J. iz M. 8, OIB: ..., zastupanog po punomoćniku T. V., odvjetniku iz Z. odvjetničkog ureda T. V. & N. R. & T. C. C. iz V., protiv tuženice J. J. iz M. 8, OIB: ..., zastupane po punomoćniku J. J., odvjetniku iz B., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici poslovni broj P-113/2019 od 8. studenoga 2019. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-113/2019 od 14. studenoga 2019., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici poslovni broj P-113/2019 od 8. studenoga 2019. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-113/2019 od 14. studenoga 2019. tako da se sudi:

 

1. Proglašava se nedopuštenom ovrha u ovršnom predmetu Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Ovr-3235/2015 ovrhovoditeljice J. J. iz M. 8, OIB: ..., protiv ovršenika Ž. J. iz M. 8, OIB: ..., radi prisilne naplate dosuđenih penala.

 

2. Nalaže se tuženici J. J. da tužitelju Ž. J. naknadi parnični trošak u visini od 11.437,50 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice J. J. za naknadom parničnog troška po osnovi sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom odlučeno je:

» I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Proglašava se nedopuštenom ovrha koja se vodi u ovršnom predmetu ovrhovoditelja J. J. iz M. 8, OIB:... kod Općinskog suda u Bjelovaru, broj Ovr-3235/15 protiv ovršenika Ž. J. iz M. 8, OIB:... i to radi prisilne naplate dosuđenih penala." 

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka u iznosu od 6.762,50 kn u roku od 8 dana zajedno sa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja ove presude dana 24. listopada 2018. godine do isplate po stopi prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.«

 

Uvodno označenim rješenjem od 14. studenoga 2019. riješeno je:

 

«I. Ispravlja se presuda ovoga suda posl.br. P-113/2019-14 od 8. studenog 2019. godine, na način da u točki II izreke prvi red treba pisati: "Nalaže se tužitelju da tuženiku plati …", umjesto kako je napisano "nalaže se tuženiku da tužitelju plati…" i u točki II izreke  u trećem redu treba pisati: "… dana 8. studenog 2019…". umjesto kako je napisano "… dana 24. listopada 2018…."

 

              II U ostalom dijelu presuda ovoga suda posl.br. P-113/2019-14 od 8. studenog 2019. godine, ostaje neizmijenjena.»

 

Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

U žalbi ističe da je protiv tuženice pokrenuo postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, sve iz razloga što je ista prvotno pokrenula ovršni postupak protiv tužitelja radi neispunjenja obaveza iz sudske nagodbe koja zaključena dana 7. veljače 2013.pod poslovnim broj P-1719/2011. Obveze tužitelja, odnosno točnije samo jedna obaveza od tri propisane iz te sudske nagodbe su predmet ovog spora, pa je tako tužitelj bio primoran radi odvajanja dvije stambene jedinice unutar zajedničke kuće stranaka ispuniti slijedeće obaveze: 1) u prizemlju kuće pregraditi blagovaonicu od kuhinje, 2) zazidati otvor između predprostora i kuhinje te 3) zatvoriti otvor između prizemlja i kata. Sve, ali baš sve tri obaveze je tužitelj uradio u ugovorenom roku, ali je ovdje tuženica u ovršnom postupku gdje je bila ovrhovoditeljica, a iz kojeg je ovršnog postupka i proizašla predmetna parnica, tvrdila da tužitelj nije napravio obavezu iz sudske nagodbe jer nije zatvorio otvor između prizemlja i kata?! Nesporno da je sve tri obaveze tužitelj napravio sam i o svom trošku, dakle bez ikakve stručne pomoći. Naime, svakako je potrebno promatrati intenciju sudske nagodbe. Intencija je da se otvor između prizemlja i kata zatvori da se kroz njega ne može prolaziti, odnosno, da otvor bude čvrstine barem pregradnog zida. Da je tome tako, razvidno je iz nalaza i mišljenja dva sudska vještaka, dakle, i vještakinje M. P. koja je bila na licu mjesta, te utvrdila da je otvor zatvoren čvrstom pregradom, čak su nabrojani i slojevi koji dokazuju da je takva pregrada takve čvrstine da se kroz nju ne može prolaziti. Sve navedeno potvrđeno je dopunom nalaza vještaka u pisanom obliku od dana 28. ožujka 2019., gdje I. H., stalni sudski vještak isto navodi da je predmetna pregrada izgrađena na način da se kroz nju ne može proći. No, da i takva pregrada nije sukladna pravilima struke. Dakle, ostaje sporno da li je tužitelj prilikom zatvaranja pregrade trebao angažirati struku ili je to mogao napraviti sam. Tužitelj je stava da je u cijelosti ispunio sudsku nagodbu jer je prvenstveno bitno sagledati cjelokupnu situaciju koja je dovela do spora i sudskog postupka, a potom i do sklapanja nagodbe. Tuženica je u parničnom postupku P-1719/2011, ali i u predmetnom ovršnom postupku tvrdila da tužitelj prolazi u njezin dio kuće (vidjeti podneske tuženice od 20. svibnja 2016. i 28. kolovoza 2015.) bez znanja iste aludirajući na predmetnu pregradu što je potpuna neistina. Smisao sudske nagodbe je čvrsta pregrada koje će dovesti do toga da se ne može prelaziti iz jedne stambene jedinice unutar kuće u drugu i u tom smislu je zaključena nagodba te je u tom smislu tužitelj u cijelosti ispunio svoje obveze. Vještaci su se suglasili da je pregrada zatvorena na način da se kroz nju ne može prolaziti. No, ovdje je važno naglasiti, ali očito i podsjetiti, sud da je tužitelj posve sam i bez "stručne" pomoći ispunio prve dvije obaveze koje su mu naložene sudskom nagodbom, a pri tome obje proizlaze iz područja građevine, te to nije sporno niti vještaku, niti sudu, a niti drugoj strani. Postavlja se pitanje kako je to tužitelj mogao dvije od tri obaveze istog tipa napraviti sam i bez struke, a treću obavezu ne?! Isto tako, tužitelj je stava da je bila obaveza bilo koje strane u sudskoj nagodbi obaviti radove po stručnoj osobi da bi takva obaveza bila opisana i navedena, konkretno i jasno. Bitno je uz navedeno, promotriti ovršni postupak iz kojeg je proizašla predmetna parnica, a koji ovršni postupak se vodio kod Općinskog suda u Bjelovaru pod poslovnim brojem Ovr-2198/2013, gdje ovrhovoditeljica (ovdje tuženica) tvrdi kako tužitelj (tamo ovršenik) nije uopće napravio utvrđene obaveze iz sudske nagodbe, dakle niti jednom riječju tuženica nije spomenula da tužitelj ne bi uradio pregrade ili zatvorio otvore po pravilima struke, već je tvrdila da tužitelj to nije uopće učinio. Tužitelj je stava da prvostupanjski sud pretenciozno i na svoju ruku gleda na ispunjenje nagodbe u duhu pravila struke, a pri tome sasvim zaboravlja vidjeti jasnu sliku sudske nagodbe, dakle, zašto je ona sklopljena, koji je njen smisao i zašto je uopće pokrenuta ovrha radi izricanja penala, a posljedično i predmetni parnični postupak, te zaboravlja da je tužitelj dva od tri građevinska zahvata napravio sam. Ovdje se ne radi o sklapanju ugovor o gradnji i slično, to se posve zaboravlja. Sud isto tako posve nepotrebno teoretizira u spornom obrazloženju presude i odbija tužbeni zahtjev tužitelja. No, tako teoretizirajući sud je prije svega trebao još neke zaključke izvesti, i to zaključke koji su i logičniji i razumniji. Pa tako etimološki promatrano tužitelju je točkom III sudske nagodbe kao posljednja obaveza nametnuto "zatvoriti otvor između prizemlja i kata (potkrovlja)". Kada se promotri navedena obaveza, očito je da je sama nagodba suviše manjkava, jer se ni na koji način tužitelju ne nameće na koji način se takva pregrada ima zatvoriti, da li to uopće i trebaju biti građevinski radovi ili je dovoljno takav otvor zatvoriti kako se i inače zatvaraju otvori unutar kuće, dakle vratima ili prozorima. Manjkavost nagodbe i nejasna obaveza se stoga ne smiju stavljati na teret tužitelju, posebice kada se radi o vrijednosti penala od 50.000,00 EUR-a. Naravno, ako se uzme šira slika i kontekst nagodbe, tada bi se moglo zaključiti da je taj otvor potrebno zatvoriti da se kroz njega ne može prolaziti a da to ne bude primijećeno, te da bi vrata ili prozor bili posve neadekvatne pregrade u tom smislu. No, kada ta šira slika i kontekst se uzmu u obzir tada se opet dolazi do istog zaključka. Logika i zdrav razum nalažu pitanje nakon ovakve presude prvostupanjskog suda kako su prve dvije obaveze koje je tužitelj ispunio posve u redu, a treća nije. Da je nagodba u cijelosti ispunjena vidljivo je i iz ponašanja stranaka, naime od izvršenja radova nikada se nije dogodilo da bi jedna strana drugoj ušla u njegov dio stambene cjeline, jer do trenutka pisanja ove žalbe to nije navela niti od jedna stranaka ovog postupka. Dakle, smisao nagodbe je u cijelosti ispunjen. Zaključno, Ž. J. nagodbom nije uvjetovan načinom kako obaviti radove iz nagodbe, dakle, ne samo treću, već i prvu i drugu obavezu niti kojim materijalima niti načinom izvođenja radova, kvalitetom. Naravno, ovdje je sud mogao utvrditi i stanje drugih zidova unutar građevine, te da je predmetni zid, odnosno pregrada svojim odstupanjem u vidu korištenih materijala, izgledom ili kvalitetom u tolikom odstupanju od ostalih zidova, tada bi se možda i mogla povesti polemika o načinu izrade predmetne pregrade, odnosno zatvaranja pregrade. No, ovako kada su svi pregradni zidovi iste ili vrlo slične kvalitete, kao i predmetna pregrada kada od izvođenja radova od danas pregrada nije probijena, doista je suvišno bilo čije teoretiziranje, a prije svega kada se uzmu troškovi od 50.000,00 EUR-a na ime penala, a pri tome i sama protustranka nigdje nije niti tvrdila da tužitelj ne bi stručno izveo pregradu, već je naveo da ona nije niti izvedena u zadanom roku, a što se je pokazalo posve netočnim. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

 

Tuženica u odgovoru na žalbu ističe da tužitelj u žalbi ponavlja činjenice i navode o kojima je sud već donio odluku te drugostupanjski sud također zauzeo svoje stajalište. Potpuno je nebitno za ishod ovog postupka da li je tužitelj sam izvodio građevinske radove ili je to radila stručna osoba. Potrebno je radove obaviti sukladno građevinskoj struci. Od svake osobe koja obavlja neku djelatnost traži se postupanje sukladno pravilima te struke, a ne kako ta osoba možda smatra da je dobro i lijepo. Prema tome, potpuno je nebitno da li je tužitelj sam nešto radio ili je platio izvođača radova ali je u konačnici bitno da su radovi izvedeni prema pravilima građevinske struke, a što ovdje nije slučaj. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da radovi nisu izvedeni prema pravilima građevinske struke što je vidljivo i običnim opažanjem jer se pregrade između stanova ne mogu raditi od lesonil dasaka s obzirom da stranke ne žive u šupi, već u kući koja je zidana pa se između stanova pregradni zidovi izvode od tvrdog i trajnog materijala što tužitelj nije poštivao. Da je tome tako, govori i činjenica da je isti te pregrade micao, ulazio u tuženičin stan te tamo razbijao pokućstvo, prozore i sanitarije i o čemu je ranije obavještavala sud. Tužitelj pokušava svoje postupanje opravdati „manjkavostima nagodbe“. Nagodba je dovoljno jasna i ni u jednoj nagodbi se ne treba specificirati način izvođenja radova jer se radovi moraju izvesti prema pravilima građevinske struke. Ako se radi nešto mimo pravila građevinske struke i stranke to baš tako žele suprotno pravilima, onda to treba posebno ugovoriti. Za svako postupanje između stranaka primjenjuju se obrasci ponašanja uobičajeni u društvu, a ako stranke hoće nešto posebno, onda to moraju ugovoriti. Prema tome, ako u nagodbi piše što tužitelj mora građevinski izvesti, onda to mora izvesti prema pravilima građevinske struke, a ne kako se to njemu sviđa jer to nije tako dogovoreno nagodbom. Tužitelj se zapravo opravdava i pokušava ta svoja opravdanja prikazati sudu. I u prvostupanjskom postupku je provedeno vještačenje te je jasno utvrđeno da tužitelj nije postupio po pravilima građevinske struke. Od tada do danas nije ništa poduzeo da te građevinske nedostatke ispravi sukladno uputama građevinskog vještaka već pokušava objasniti sudu kako su ti njegovi građevinski radovi zapravo dobro izvedeni jer da valjda on bolje zna od građevinskog vještaka kako se ti radovi izvode. Da je u građevini moguće zidove i tavanice između stanova izvoditi od priručnog materijala, dasaka ili raznih drvenih ploča onda stanovi ne bi koštali tisuće eura već bi im cijena bila znatno, znatno niža, no tada se ne bi radilo o trajnim objektima. Upravo požari u zgradama zorno pokazuju zašto se stambene jedinice međusobno odjeljuju prema pravilima građevinske struke. Dakle, nije osnovni razlog samo privatnost vlasnika stana, već prvenstveno statika zgrade koju omogućavaju zidovi i stropovi izvedeni prema pravilima struke te sigurnost od požara. Objekt izveden na način kako je to napravio tužitelj ne može dobiti uporabnu dozvolu i ne može biti u prometu nekretnina. Takav objekt je nepodesan za stanovanje i opasan u slučaju požara. Prema tome, kako je to i vještak dva puta utvrdio, tužitelj nije postupio po nagodbi i nije izveo radove sukladno pravilima građevinske struke. Ovaj postupak traje od travnja 2016. te je tužitelj imao dovoljno vremena postupiti po sudskoj nagodbi po kojoj nije ni danas postupio sukladno mišljenju građevinskog vještaka. On to nije učinio već pokušava sudu obrazložiti kao prihvatljivo njegovo postupanje pa je vidljiva namjera da isti ne poštuje dogovor stranka ni sudske odluke. Iz svih tih razloga sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i sukladno tome odbio tužbeni zahtjev. Predlaže odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu te da joj se naknadi trošak sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba je osnovana.

              Tužitelj u žalbi ne konkretizira prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa kako ni ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19), ne nalazi da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, to žalba tužitelja zbog navedenog žalbenog razloga nije osnovana.

 

              Predmet spora je proglašenje nedopuštenom ovrhe koja se vodi pred Općinskim sudom u Bjelovaru pod poslovnim brojem Ovr-3235/2015 radi prisilne naplate dosuđenih penala, s tim što je iz spisu priloženog predmeta razvidno da je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-3235/2015 od 17. ožujka 2016. ovršenik (sada tužitelj) upućen u parnicu zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12 i 25/13).

Prvostupanjski sud odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev s obrazloženjem kako u nagodbi od 7. veljače 2013., zaključenoj u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1719/2011 (list spisa 45-47), nije dodatno preciziran način zatvaranja otvora između prizemlja i kata (potkrovlja) pa da bi jedino prihvatljivo tumačenje od strane suda bilo da ti radovi budu izvedeni, sukladno pravilima struke (lege artis), a koja su sadržana u propisima i normama koje reguliraju građenje tj. u Zakonu o gradnji (Narodne novine, broj 153/13, dalje ZG).

Pored toga, prvostupanjski sud smatra da način na koji je tužitelj zatvorio otvor između prizemlja i kata ne predstavlja udovoljenje obveze iz nagodbe i to stoga što iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke I. H. proizlazi da izvedba tih radova nije sukladna građevinskim normama i važećim propisima, radi čega zaključuje da ovrha radi naplate pravomoćno dosuđenih penala zbog nepostupanja tužitelja kao ovršenika po sudskoj nagodbi nije nedopuštena budući da je utvrđeno da tužitelj, kao ovršenik, nije u cijelosti i na propisan način postupio po obvezi iz navedene sudske nagodbe, a koja predstavlja ovršnu ispravu u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-3235/2015 (ranije Ovr-1298/2013).

Po mišljenju ovog drugostupanjskog suda takvo stajalište prvostupanjskog suda je pogrešno, radi čega je prvostupanjski sud, u konkretnom slučaju, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

 

Naime, nakon ukidnog rješenja ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-517/2017 od 15. siječnja 2019. (list spisa 105 i 106), prvostupanjski sud je zatražio očitovanje vještaka građevinske struke I. H. da li sporna pregrada kojom se razdvajaju prizemlje i kat predstavlja pregradu kroz koju se može proći, odnosno, da li se radi o adekvatnom razdvajanju u građevinskom smislu.

Vještak I. H. je u svom očitovanju od 28. ožujka 2019., a koje je na prvostupanjski sud zaprimljeno 5. travnja 2019. (list spisa 110), naveo da sporna pregrada u obiteljskoj kući u M. kbr. 8 kojom se razdvajaju prizemlje i kat predstavlja pregradu kroz koju se ne može proći, kao i da predmetna pregrada ne predstavlja adekvatnu pregradu u građevinskom smislu i to iz istih onih razloga koje je naveo u svom nalazu i mišljenju iz rujna 2016.

Dakle, u ovoj fazi postupka nije prijeporna činjenica da sporna pregrada ne predstavlja pregradu kroz koju se može proći, a ovo je bitno stoga što je u ovršnom postupku pod poslovnim brojem Ovr-3235/2015 (ranije Ovr-1298/2013) ovrhovoditeljica (sada tuženica) u prijedlogu za izricanje sudskih penala tvrdila kako ovršenik nije postupio po obvezi iz sudske nagodbe tj. da nije do 7. svibnja 2013. u prizemlju zajedničke kuće u M. kbr. 8 pregradio blagovaonicu od kuhinje i to zidom udaljenim pola metra od kuhinjskih vrata, zazidao otvor između predprostora i kuhinje te zatvorio otvor između prizemlja i kata (potkrovlja), a kako to proizlazi iz čl. III. navedene nagodbe.

Iz navedenog proizlazi da je u ovršnom postupku tuženica tvrdila da tužitelj (tamo ovršenik) nije postupio u skladu s čl. III. nagodbe u pogledu niti jedne od tri obveze koje su regulirane tim člankom.

Pored toga, iz podneska ovrhovoditeljice od 28. kolovoza 2015. u predmetu poslovni broj Ovr-1298/2013 (list spisa 78 i 79) proizlazi da ovršenik skida zabijene daske na otvor kada mu to odgovara pa to ne znači da je postupio prema nagodbi jer da zidovi između stanova nisu od dasaka, već od čvrstog materijala koji se ne može niti pomicati niti se kroz taj materijal može prolaziti. Sadržaj tih tvrdnji tuženice opovrgnut je direktno dopunom nalaza i mišljenja od 28. ožujka 2019. vještaka I. H., gdje se izričito navodi da to predstavlja pregradu kroz koju se ne može proći.

S druge strane, iz podneska ovršenika od 14. studenoga 2014. (list spisa 21 priloženog ovršnog predmeta) te priloženih fotografija, proizlazi kako isti navodi da je u paricijskom roku i u cijelosti ispunio dužnu obvezu.

Kako i iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke I. H. iz rujna 2016. (list spisa 58-66) slijedi da je tužitelj napravio pregradni zid između blagovaonice i kuhinje, kao i da je zazidao otvor između predprostora i kuhinje, to je nedvojbeno da je tužitelj postupio u pogledu dvije preuzete obveze u skladu s čl. III. nagodbe.

Pritom valja istaći da je iz zapisnika o očevidu od 27. rujna 2016. (list spisa 53 i 56) razvidno da su stranke suglasne kako je tužitelj na zadovoljavajući način pregradio blagovaonicu od kuhinje i to zidom udaljenim pola metra od kuhinjskih vrata te zazidao otvor između predprostora i kuhinje, pri čemu u ovoj fazi postupka nije prijeporna činjenica kako je i te radove izveo upravo tužitelj, a koji nije građevinske struke.

Međutim, sporno je i nadalje da li zatvaranje otvora između prizemlja i kata (potkrovlja) predstavlja ispunjenje treće obveze tužitelja iz nagodbe od 7. veljače 2013.

Iz nalaza i mišljenja vještaka I. H. iz rujna 2016., kao i iz njegove dopune od 28. ožujka 2019. nije razvidno da li sporna kuća ima akt gradnju ili da li je ista, eventualno, legalizirana u skladu sa Zakonom o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama (Narodne novine, broj 86/12), a niti se vještak očitovao o tome da li je gradnja zidova, koji se odnose na prve dvije obveze iz nagodbe, u skladu s građevinskim propisima.

S druge strane, iz priloženog predmeta prvostupanjskog suda poslovni broj P-1719/2011 proizlazi da je izvršena procjena vrijednosti nekretnine (sporne kuće u M. kbr. 8 – list spisa 106) od 27. rujna 2012., kao i da predmetna kuća nije sagrađena prema građevnoj dozvoli Ureda za prostorno uređenje Bjelovarsko-bilogorske županije, Stambeno komunalni poslovi, graditeljstvo i zaštita okoliša, Klasa: UPP/I-361/03/98-01/185, Ur. broj: 2103-04-02-98-2 od 4. lipnja 1998. (list spisa 123 i 124 tog parničnog predmeta).

Što se tiče obveze iz nagodbe od 7. veljače 2013. glede zatvaranja otvora između prizemlja i kata, prvenstveno valja istaći da iz navedene nagodbe ne bi slijedilo da je tužitelj u obvezi zazidati prijeporni otvor, već je navedena stipulacija "zatvoriti", dok je u odnosu na preostale dvije obveze izričito navedeno da treba pregraditi blagovaonicu od kuhinje zidom udaljenim pola metra od kuhinjskih vrata te zazidati otvor između predprostora i kuhinje.

I sam vještak građevinske struke H. u svom mišljenju (list spisa 65) uočava kako nagodbom nije definiran način zatvaranja otvora između prizemlja i kata, a kako to s pravom ističe i žalba tužitelja.

Stoga je, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, odlučna činjenica da li je obveza tužitelja bila da zatvori otvor između prizemlja i kata u skladu s građevinskom regulativom tj. ZG ili da isti samo zatvori.

Članak 2. st. 2. ZG propisuje da se odredbe tog Zakona koje se odnose na gradnju nove građevine na odgovarajući način primjenjuju na rekonstrukciju, održavanje i uklanjanje građevine, ako tim Zakonom ili propisom donesenim na temelju tog Zakona nije drugačije propisano.

Odredba čl. 3. st. 1. toč. 19. ZG regulira pitanje pojma rekonstrukcije građevine na način da je to izvedba građevinskih i drugih radova na postojećoj građevini kojima se utječe na ispunjavanje temeljnih zahtjeva za tu građevinu ili kojima se mijenja usklađenost te građevine s lokacijskim uvjetima u skladu s kojima je izgrađena (dograđivanje, nadograđivanje, uklanjanje vanjskog dijela građevine, izvođenje radova radi promjene namjene građevine ili tehnološkog procesa i sl.), odnosno, izvedba građevinskih i drugih radova na ruševini postojeće građevine u svrhu njihove obnove.

Iako se vještak H. u svom nalazu i mišljenju nije očitovao o tome kakva je priroda poduzetih radova u svezi zatvaranja otvora između prizemlja i kata (da li se radi o rekonstrukciji ili ne), ovaj drugostupanjski sud nalazi da takav obujam radova nikako ne može predstavljati rekonstrukciju građevine u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 19. ZG, budući da se ne radi o dograđivanju, nadograđivanju, uklanjanju vanjskog dijela građevine, izvođenju radova radi promjena namjene građevine ili tehnološkog procesa.

Naime, sukladno navedenoj odredbi rekonstrukciju predstavlja izvođenje radova kojima se utječe na ispunjavanje bitnih zahtjeva za uporabljivu građevinu propisanih odredbama ZG, a što u konkretnom slučaju nije riječ pa stoga tužitelj za izvođenje tih radova nije trebao ishoditi odgovarajući akt radnje sukladno tom Zakonu.

Na konkretni slučaj jedino se može primijeniti Pravilnik o jednostavnim građevinama i radovima (Narodne novine, broj 101/07, 93/08 i 21/09, dalje Pravilnik) i to stoga što je čl. 3. st. 1. toč. 1. istog propisano da se bez akta kojim se odobrava građenje može pristupiti izvođenju radova na postojećoj građevini kojima se ne mijenja usklađenost građevine s lokacijskim uvjetima u skladu s kojima je izgrađena niti utječe na ispunjavanje bitnih zahtjeva.

Dakle, iz navedenog proizlazi da ni po odredbama ZG niti po odredbama Pravilnika za konkretne radove nisu potrebni akti kojima se odobrava građenje pa kraj činjenice da iz stipulacije točke III. nagodbe od 7. veljače 2013. slijedi da je jedna od obveza tužitelja zatvaranje otvora između prizemlja i kata, to znači da je tužitelj tu svoju obvezu izvršio pa je stoga prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužitelj nije ispunio navedenu obvezu pa da slijedom toga ovrha nije nedopuštena.

Što se tiče kvalitete zatvora treba cijeniti nalaz M. P., stalne sudske vještakinje građevinske struke od 6. veljače 2017. (list spisa 87-90), koji se u konkretnom slučaju ne može smatrati nalazom i mišljenjem u smislu odredbe čl. 252. ZPP jer isto nije određeno od strane suda, već se može promatrati u svjetlu odredbe čl. 220. st. 1. ZPP, odnosno, da je riječ o dokazu koji obuhvaća činjenice koje su važne za donošenje odluke.

Kako iz navedenog dokaza proizlazi da je otvor između prizemlja i kata u potpunosti zatvoren i učvršćen materijalima koji se i inače koriste za tu namjenu, to znači da su neutemeljeni navodi tužiteljice iz odgovora na žalbu o tome da ovako izvedeni radovi mogu imati utjecaja na stabilnost i sigurnost kuće stranaka.

              Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke.

              Također je, po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP valjalo odlučiti o troškovima postupka.

              Tužitelju je u pravilnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15- dalje Tarifa) priznato po 50 bodova za sastav tužbe, pristup na ročišta 20. lipnja 2016., 8. prosinca 2016., 7. veljače 2017. i 27. rujna 2019., kao i za očevid od 27. rujna 2016. Nadalje, priznat je i trošak sastava tri obrazložena podneska i to od 8. studenoga 2016., 12. travnja 2019. i 30. travnja 2019. također po 50 bodova za svaki podnesak, kao i po 62,5 bodova za sastav dviju žalbi, a što sveukupno iznosi 675 bodova tj. 6.750,00 kn te uz pripadajući PDV od 1.687,50 kn predstavlja trošak u visini od 8.437,50 kn kojem je pribrojen i trošak vještačenja te sudskog očevida od 3.000,00 kn tako da je ukupni obistinjeni trošak tužitelju 11.437,50 kn.

              Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 12. lipnja 2016. (list spisa 44) jer je riječ o podnesku koji nije obrazložen.

              Radi iznesenog, odlučeno je kao u toč. I.2. izreke ove drugostupanjske presude.

              Konačno, zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška po osnovi sastava odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan jer nije riječ o trošku koji je u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP bio potreban za vođenje ovog postupka.

Zadar, 12. veljače 2020.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Franka Zenić