- 1 -              Revt 22/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 22/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. l. S. d.d., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. d.d. R., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7982/2013-7 od 5. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2185/10-26 od 24. srpnja 2013., u sjednici održanoj 11. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 548.513,17 kn s pripadajućom zateznom kamatom. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 23.592,70 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je tužitelja te je potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv navedene drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a podredno i reviziju iz st. 2. istog članka iz razloga što odluka o predmetnom sporu ovisi o rješenju postupovnopravnih i materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP u ovoj pravnoj stvari dopuštena je prema vrijednosnom kriteriju te je kao takva i razmatrana.

 

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev za isplatu (dodatne) naknade za pružene usluge priveza i odveza brodova u lokalnom i međunarodnom prometu u luci Split u razdoblju od 1. kolovoza do 31. prosinca 2008.

 

Tužitelj zahtjev za isplatu navedenog iznosa temelji na tvrdnji da mu tuženik za utuženo razdoblje duguje razliku između naknade za usluge priveza i odveza brodova-premještaj propisane tuženikovom Odlukom o izmjenama i dopunama Tarife lučkih usluga („Narodne novine“ broj 50/08) i naknade koju je, sukladno ograničenjima iz Tarife naknada uz koje trgovačka društva - ovlaštenici koncesija - pružaju usluge korisnicima luke L. u. S. od 28. travnja 2003., za razdoblje od 1. kolovoza do 31. prosinca 2008., tuženik i isplatio. To stoga što tužitelj smatra da ima ovlast, sukladno odredbi čl. 62. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj 158/03, 141/06 i 38/09 - dalje: ZPDML), da sam, bez ikakvih ograničenja, odredi visinu naknade za usluge u luci.

 

I u revizijskom stadiju postupka sporno je može li tužitelj određivati cijene svojih usluga bez ikakvog ograničenja, izvan Tarife naknada uz koje trgovačka društva - ovlaštenici koncesija - pružaju usluge korisnicima luke L. u. S.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o postojanju bitnih povreda odredaba postupka iz 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP počinjene po oba suda. Ovo stoga jer da su u presudama izostali argumentirani i uvjerljivi razlozi o ništavosti odluke L. u. S. broj 1531. iz 2003. i broj 298. iz 2005. te o primjeni odredbi čl. 20. st. 1. ranijeg Zakona o morskim lukama (ZML) i čl. 63. ZPDML.

 

Suprotno tvrdnji revidenta nižestupanjske presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati jer o odlučnim činjenicama imaju jasne, uvjerljive i dostatne razloge.

 

Tako se iz razloga nižestupanjskih presuda može jasno zaključiti da odluke L. u. S. iz 2003. i 2005. nižestupanjski sudovi ne smatraju ništavim, slijedom čega odredbe Odluke iz 2005. upravo smatraju mjerodavnim za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

I u pogledu tumačenja primjene odredbe čl. 63. ZPDML nižestupanjski sudovi dali su jasne i uvjerljive razloge. Time što navedene odredbe sudovi ne tumače sukladno mišljenju tužitelja ne znači da presude imaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.

 

Nije stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Postojanje revizijskog razloga iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP tužitelj posebno ne obrazlaže, pa ovaj sud ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. ZPP i čl. 386. ZPP nije našao postojanje tog revizijskog razloga.

 

Tužitelj u reviziji iznosi i tvrdnju o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8., 220., 12., 338. st. 4. i 365. st. 2. ZPP.

 

Tužitelj pritom posebno ne obrazlaže u čemu bi se pogrešna ocjena izvedenih dokaza, a koju da je propustio sankcionirati drugostupanjski sud, sastojala, ničim ne obrazlaže pogrešnu primjenu odredbe čl. 220. ZPP, dok se vezano na pogrešnu primjenu, odnosno neprimjenu odredaba članaka 12., 338. st. 4. i 365. st. 2. ZPP poziva na smislenu primjenu ostalih ranije iznesenih revizijskih navoda.

 

Po ocjeni ovog suda na opisanim navodima tužitelj nije dostatno obrazložio postojanje bitnih povreda na koje ukazuje, pa ovaj sud ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP nije našao ni da bi bile počinjene navedene relativno bitne povrede.

 

Ne postoji stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredaba čl. 63. ZPDML uz tvrdnju da navedenom odredbom, suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, nisu propisana nikakva ograničenja ovlaštenika koncesije koji obavljaju djelatnost u lukama otvorenim za javni promet u određivanju lučke naknade za svaku pojedinu djelatnost ili usluge.

 

Osnovana je tvrdnja revidenta da je odredbom čl. 62. ZPDML propisano da lučke pristojbe donosi i javno objavljuje lučka uprava, dok da istom odredbom nije određeno propisano tko određuje lučku naknadu.

 

Osnovana je i tvrdnja revidenta da ni odredbom čl. 63. st. 2. ZPDML nije određeno da lučku naknadu određuje Lučka uprava, jer da je navedenom odredbom propisana tek iznimka, a vezano na odredbu stavka 4. istog članka.

 

Međutim, suprotno tvrdnji revidenta, a imajući u vidu i odredbu čl. 69. st. 1. toč. 1. ZPDML, ni odredbom čl. 63. st. 3. toga Zakona nije propisano ovlaštenje ovlaštenika koncesije da bez ikakvog ograničenja, izvan tarife koju propisuje lučka uprava, sam određuje visinu lučke naknade.

 

Naime, odredbom čl. 69. st. 1. toč. 1. ZPDML propisano je da lučka uprava može oduzeti koncesiju ako utvrdi da ovlaštenik koncesije nije utvrdio visinu naknade za usluge u luci s utvrđenom tarifom.

 

U situaciji pravne praznine koja je nastala time što odredbama čl. 62. i 63. ZPDML nije jasno određeno tko donosi tarifu lučkih naknada, logičnim tumačenjem i povezivanjem odredaba čl. 62., 63. i 69. st. 1. toč. 1. ZPDML, po ocjeni ovog suda, dolazi se do zaključka da i tarifu (gornju granicu) lučkih naknada propisuje lučka uprava, koja, ako ovlaštenik koncesije s istom nije uskladio visinu naknade za usluge u luci, može oduzeti koncesiju. Suprotno zaključivanje o neograničenom ovlaštenju ovlaštenika koncesije u određivanju visine naknade, s obzirom na potrebu usklađivanja visine naknade s nekom tarifom, nema logičnog objašnjenja.

 

Kako između strankama nema spora o tome da je tuženik tužitelju za utuženo razdoblje platio naknadu za usluge priveza i odveza koju je svojom Tarifom odredila L. u. S., onda su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz članka čl. 63. ZPDML kada su zahtjev tužitelja za isplatu dodatne naknade za te usluge odbili.

 

Nije stoga osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 11. veljače 2020.