- 1 -              Rev 1669/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1669/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. D. iz G., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici D. S. i I. M., odvjetnici u Š., protiv tuženice R. H., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Š., Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1163/16-2 od 14. veljače 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-1485/15 od 6. rujna 2016., u sjednici održanoj 11. veljače 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužiteljice i ukida se presuda Županijskog suda u Zadru broj Gž-1163/16-2 od 14. veljače 2017., te se predmet vraća na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

 

O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u novoj meritornoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica dijela nekretnine katastarski označene kao čest. zem. 3215/1 (z.u. 2232) k.o. S., i to onog dijela te nekretnine koji je na skici mjesta očevida od 7. travnja 2016., koju je izradio I. T., označen slovima A-B-C-D-E-F-A površine 845 m2, a koja skica je sastavni dio presude.

 

Presudom suda drugoga stupnja prihvaćena je žalba tuženice i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), postavljajući pritom pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužiteljica predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači na način da se zahtjev tužiteljice u cijelosti usvoji, podredno da se ukine presuda suda drugoga stupnja i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužiteljice je osnovana.

 

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

 

Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U podnesenoj reviziji tužitelj postavlja sljedeća pitanja:

 

„1. Može li se dosjelošću steći pravo vlasništva na nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu s obzirom na kvalificirani posjed posjednika barem od 1936. godine ?

 

2. Da li posjednik nekretnine koja je u društvenom vlasništvu, postaje vlasnikom u trenutku kada su za to ispunjeni zakonom propisani uvjeti ?“

 

Kao razlog važnosti tužiteljica ističe presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Radomilja i drugi protiv Hrvatske (zahtjev broj 37685/10), a radi koje bi bilo potrebno promijeniti sudsku praksu u Republici Hrvatskoj, koju je revizijski sud zauzeo u nizu odluka npr. Rev-1227/97, Rev-250/03, Rev-x-51/13 i drugima, prema kojima se u rok za stjecanje prava vlasništva nekretnina, koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, ne računa vrijeme posjedovanja koje je proteklo do 8. listopada 1991., te da se vlasnikom nekretnine u društvenom vlasništvu postaje ako su ispunjeni uvjeti za stjecanje dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu do 6. travnja 1941.

 

Naime, tužiteljica tvrdi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini, pri čemu se u rok dosjelosti treba uračunati i vrijeme prije 8. listopada 1991. Kod toga se navodi da građani ne mogu snositi štetu zbog greške koju je država učinila donošenjem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96 - dalje: ZVDSP), u kojem je zakonu postojala odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP, a koja je u vrijeme donošenja zakona određivala da se u vrijeme potrebno za dosjelost računa i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

- da je dio sporne nekretnine kat. čest. zem. 3215/1 k.o. S. označen slovima A-B-C-D-E-F-A u površini 845 m2 ograđen suhozidom,

 

- da se na tom dijelu nekretnine nalazi stojna kuća, prizemlje i kat s pripadajućim dvorištem i gospodarskim dijelom na kojem se nalaze dva pomoćna objekta, kokošinjac i gnojnik, dva vrta od kojih je jedan u gospodarskom dijelu, a jedan u sjevernom dijelu prema makadamskoj cesti,

 

- da se u dvorištu nalazi gusterna, osam starih i novih bajama, jedan orah, jedna smokva i odrina od vinove loze,

 

- da je u katastru sporna kat. čest. 3215/1 površine 1.426.134 m2 upisana kao posjed H. š. PO Z., Uprava šuma S., Šumarija Š.,

 

- da iz iskaza svjedoka V. D. i G. D. proizlazi da je na spornoj nekretnini postojala štala prije II. svjetskog rata, te ispred štale guvno za vršidbu žita,

 

- da je u posjedu sporne nekretnine ranije bio sada pok. otac M. supruga tužiteljice B. D.,

 

- da je otac supruga tužiteljice za života dao dozvolu suprugu tužiteljice da na spornoj nekretnini sagradi kuću,

 

- da jedan od badema u dnu nekretnine ima preko 120 godina i da je istog zasadio sada pok. otac supruga tužiteljice,

 

- da je tužiteljica u svom iskazu navela da je brak sklopila 1962., a da su se u predmetnu kuću preselili 1966., time da je kuću i ostale gospodarske zgrade zidao njezin sada pok. suprug B. jer je isti po zanimanju bio zidar,

 

- da je nakon smrti supruga cijela nekretnina pripala tužiteljici.

 

Obzirom na takva utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica ima posjed određene kvalitete i da je u posjedu sporne nekretnine preko 100 godina, zajedno sa svojim prednicima. Drugostupanjski sud pak ističe da svjedoci koji su saslušani ne navode na koji način su prednici tužiteljice stupili u posjed sporne nekretnine, niti od kada istu koriste, da bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da bi dosjelošću stekla pravo vlasništvo do 6. travnja 1941. Kod toga drugostupanjski sud nije dao nikakve razloge glede utvrđenja,

 

Prema shvaćanju revizijskog suda postavljena pitanja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pri tome valja naglasiti da je u Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. zauzeo sljedeće shvaćanja:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

Kako iz utvrđenih činjenica proizlazi da su prednici tužiteljice i tužiteljica u posjedu sporne nekretnine bili i prije 8. listopada 1991., da je taj posjed imao određenu kvalitetu, da su na spornoj nekretnini tužiteljica i njezin sada pok. suprug sagradili kuću u koju su preselili 1966., da su prednici tužiteljice bili u posjedu te nekretnine i prije 1941., sud će u nastavku postupka iscrpno ispitati i te okolnosti, te provesti dokaze koje će stranke eventualno predložiti. Kod toga će posebno ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za ljudska prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj zahtjeva 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu.

 

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud nije ocijenio sve utvrđene činjenice, valjalo je ukinuti presudu suda drugog stupnja i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje u smislu odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

 

Zagreb, 11. veljače 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.