- 1 -              Rev 2853/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2853/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari mlljt. tužitelja M. K., iz M., OIB:…, kojeg zastupa otac i zakonski zastupnik M. K., kojega zastupaju punomoćnici M. i V. B., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u O.,  protiv prvotuženice K. K., OIB:… i drugotuženika I. M., OIB:…, kojeg zastupa skrbnica K. K., oboje iz S. M., a koje zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u V., radi pobijanja pravnih radnji dužnika, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-106/16-4 od 10. kolovoza 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima poslovni broj P-792/15-18 od 23. prosinca 2015., u sjednici održanoj 11. veljače 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-106/16-4 od 10. kolovoza 2016. i presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima poslovni broj P-792/15-18 od 23. prosinca 2015. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima je presudom poslovni broj P-792/15-18 od 23. prosinca 2015. pod toč. 1. izreke odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje da ugovor o darovanju od 27. prosinca 2009. ovjeren po javnom bilježniku N. V. iz V., pod brojem Ov-1784/12 dana 12. ožujka 2012. kojim je prvotuženica prenijela pravo vlasništva svojih suvlasničkih dijelova na nekretninama pobliže opisanim u toč. I. izreke prvostupanjske presude gubi pravni učinak prema mlljt. tužitelju u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje tužiteljevog potraživanja prema prvotuženiku u ukupnom iznosu od 55.121,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže opisano u toč. I. izreke prvostupanjske presude. Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da je drugotuženik dužan trpjeti da tužitelj svoje potraživanje namiri prodajom gore opisanih nekretnina kao i zahtjev da tuženici naknade tužitelju parnični trošak.

 

Pod toč. 2. izreke naloženo je tužitelju naknaditi parnični trošak tuženicima u iznosu od po 2.406,25 kuna svakome, dok je pod toč. 3. odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.375,00 kuna.

 

Županijski sud u Vukovaru presudom poslovni broj Gž-106/16-4 od 10. kolovoza 2016. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku zbog materijalnopravnih pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku presudu ili da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/2019), u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice navedenih u toč. 1.-3. istog članka.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da je temeljem presude Općinskog suda u Vinkovcima P-1357/11 od 12. siječnja 2012. prvotužena K. K. bila u obvezi doprinositi za uzdržavanje mlljt. M. K. počevši od 9. travnja 2010. pa nadalje;

 

- da je rješenjem o ovrsi br. Ovr-396/13 od 11. ožujka 2013. određena ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja mlljt. M. K. protiv ovršenice K. K. radi naplate novčanih iznosa i to pljenidbom novčanih sredstava u svim bankama te je iz potvrde FINE utvrđeno kako ne postoji mogućnost izvršavanja osnove za plaćanje tj. rješenja Ovr-396/13 zbog nedostatka novčanih sredstava na računu K. K.;

 

- da je temeljem presude Općinskog suda u Vukovaru od 3. lipnja 2014. koja je postala pravomoćna 17. listopada 2014. K. K. proglašena krivom zbog počinjenja kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – povredom dužnosti uzdržavanja;

 

- da je drugotuženik I. M. upisan kao vlasnik spornih nekretnina,

 

- da je temeljem darovnog ugovora od 27. prosinca 2009. K. K. kao darovateljica s jedne strane darovala I. M. kao daroprimatelju s druge strane svoje suvlasničke dijelove na nekretninama upisanim u zk. ul. 661, 730, 734, 779, 811, k.o. S. M.;

 

- da je K. K. svoj potpis na navedenom ugovoru o darovanju ovjerila kod javnog bilježnika N. V. 12. ožujka 2012. pod brojem: Ov-1784/12;

 

- da je darovni ugovor zaprimljen u zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Vinkovcima 23. srpnja 2012.;

 

- da je prvotuženica K. K. 9. studenog 2012. izvršila uplatu iznosa od 2.500,00 kuna za uzdržavanje mlljt. M. K.,

 

- da je tužba zbog pobijanja dužnikovih pravnih radnji podnesena 15. srpnja 2015.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su odbili tužbeni zahtjev smatrajući da je tužba podnesena izvan roka od 3 godine koji je propisan čl. 71. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, - dalje: ZOO) računajući od dana kada su stranke potpisale ugovor o darovanju odnosno od dana kad je prvotuženica ovjerila svoj potpis kod javnog bilježnika (12. ožujka 2012.). Drugostupanjski sud je naveo da, kako je pravni osnov tužbe u ovom predmetu pobijanje dužnikovih pravnih radnji, a ne pobijanje pravnog posla ugovora o darovanju, prema shvaćanju tog suda pobijaju se pravne radnje koje su poduzete zaključenjem ugovora o darovanju 27. prosinca 2009., odnosno danom ovjere potpisa kod javnog bilježnika 12. ožujka 2012. pa stoga nije od značenja kojeg dana je predmetni darovni ugovor zaprimljen u zemljišnoknjižnom odjelu suda. Pri tome se drugostupanjski sud pozvao na odluke revizijskog suda broj Rev-1506/10 i Rev-82/08.

 

Tužitelj je u reviziji naznačio sljedeća pravna pitanja koja je ovaj sud razmatrao kao jedno jedinstveno pitanje:

 

"Da li se rok za podnošenje tužbe radi pobijanja pravnih radnji dužnika, u slučajevima kada dužnik pravnim poslom prenosi svoje pravo vlasništva na nekretninama, ima računati od njegove provedbe u zemljišnim knjigama, kada je nastupila pravna posljedica oštećenja vjerovnika odnosno da li se u slučajevima, kada se pobijana pravna radnja dužnika sastoji od više činidbi, rok za podnošenje tužbe ima računati od poduzimanja posljednje činidbe kojom se okončava pobijana pravna radnja?"

 

Kao razlog važnosti postavljenog pravnog pitanja tužitelj je se pozvao na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III/5050/2011 od 3. srpnja 2014., odluke Županijskog suda u Vukovaru broj: Gž-2350/09 od 5. rujna 2011., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-6548/07 od 15. travnja 2008., odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-622/10 od 29. svibnja 2012. te odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-2878/03 od 15. studenog 2006.

 

Vijeće revizijskog suda ocjenjuje da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

 

Prema odredbama čl. 71. ZOO, tužba za pobijanje dužnikovih pravnih radnji (actio pauliana) može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz čl. 67. st. 1. ZOO-a (naplatno raspolaganje), a za ostale slučajeve u roku od tri godine (besplatna raspolaganja). Rok se računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.

 

Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojem rok iz čl. 71. ZOO-a kod ugovora o darovanju počinje teći već onda kad je poduzeta prva radnja, tj. od onda kada je došlo do sklapanja takvog ugovora. To je zato jer se trogodišnji prekluzivni rok u kojem se može podnijeti tužba za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u slučaju besplatnog raspolaganja (čl. 67. st. 3. ZOO) računa od dana kad je dužnik poduzeo pravnu radnju koja se pobija, međutim, ako se takva pravna radnja dužnika sastoji od više odvojenih akata, kao u ovom slučaju od zaključenja ugovora o darovanju nekretnine, njegove ovjere kod javnog bilježnika i potom predaje zemljišnoknjižnom sudu na provedbu, tada je dužnikova radnja poduzeta u trenutku kada je poduzet posljednji akt kojim se ta radnja okončava (tako i u Rev-1828/12 od 3. svibnja 2017.).

 

Ugovor o darovanju nekretnine za cilj ima prijenos prava vlasništva do kojeg dolazi tek njegovom provedbom i uknjižbom u zemljišne knjige, stoga je posljednji akt kojim se ta radnja okončava upravo onaj trenutak kada je dužnik zahtijevao upis u zemljišne knjige (23. srpnja 2012.). Ako je tome tako, tada je tužba (podnesena 15. srpnja 2015.) u ovom postupku pravodobna.

 

Zbog takvog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjski sudovi se nisu ni bavili materijalnopravnim pretpostavkama o kojima ovisi odluka o tužbenom zahtjevu iz ovakve tužbe.

 

Slijedom toga je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno posebno u odnosu na visinu potraživanja koju je prvotuženica osporila, stoga nema ni uvjeta za preinaku pobijane presude pa je nižestupanjske odluke valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, poštujući odredbu čl. 394.a ZPP-a i sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, upotpuniti činjenično stanje i potom ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

Iz navedenih je razloga, primjenom čl. 395. st. 2. ZPP-a, valjalo prihvatiti reviziju tužitelja i riješiti kao u izreci.

 

Budući da je zasad neizvjestan uspjeh stranaka u sporu ukinuta je i odluka o troškovima postupka pa je i u tom dijelu predmet vraćen istom sudu na ponovan postupak (čl. 164. st. 4. ZPP).

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 11. veljače 2020.