- 1 -              Rev 49/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 49/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja R. K. iz P. OIB: …, drugotužiteljice S. K. iz P. OIB: …, trećetužiteljice T. N. iz R., OIB: …, četvrtotužitelja I. K. iz A. Š., R. S., OIB: …, petotužiteljice R. K. iz A. Š., R. S., OIB: …, šestotužiteljice V. K. udane P. iz A. Š., OIB: …, koje zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. D., M. B., P. M. i N. K., odvjetnika u G., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: …, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u V., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-1229/15-2 od 27. kolovoza 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici br. P-87/15-8 od 12. svibnja 2015., u sjednici održanoj 11. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija prvotužitelja odbija se kao neosnovana glede zahtjeva za naknadu materijalne štete.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija prvo, drugo, treće, četvrto, peto i šestotužitelja odbacuje se kao nedopuštena glede zahtjeva za naknadu nematerijalne štete.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da im tuženik nadoknadi štetu i to prvotužitelj s iznosom od 400.000,00 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, a drugo, treće, četvrto, peto i šestotužitelji s iznosom od 20.000,00 kn, također s pripadajućom zateznom kamatom, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (toč. I.). Tužitelji su obvezani tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 15.000,00 kn (toč. II.).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugog stupnja prvotužitelj je pravovremeno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), ostali tužitelji reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP. Tužitelji predlažu da se revizija prihvati i pobijana presuda ukine, te predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija prvotužitelja glede zahtjeva za naknadu materijalne štete nije osnovana, dok revizija tužitelja glede zahtjeva za naknadu nematerijalne štete nije dopuštena.

 

U konkretnom slučaju dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP u odnosu na prvotužitelja, budući da vrijednost pobijanog dijela presude tog tužitelja iznosi 380.000,00 kn glede zahtjeva za naknadu materijalne štete zbog štetnog događaja od 7. siječnja 1992.

 

Glede zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u odnosu na sve tužitelja dopuštena je jedino revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude u odnosu na svakog od tužitelja iznosi 20.000,00 kn.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet konkretnog parničnog postupka je zahtjev prvotužitelja za naknadu materijalne štete nastale zbog uništenja kuće i zgrade kao posljedica štetnog događaja od 7. siječnja 1992., te zahtjev svih tužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog štetnog događaja od 27. srpnja 1991. kada je nepoznata osoba pucala iz automatskog oružja na prozore i fasadu kuće u kojoj su se tada nalazili svi tužitelji.

 

Vezano za zahtjev za naknadu nematerijalne štete, koji je prvostupanjski sud odbio zbog nastupanja zastare, tužitelji su podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, postavljajući pri tom pitanje za koje tužitelji smatraju da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Naime, glede nematerijalne štete svi tužitelji su potraživali iznos od 20.000,00 kn, pa radi toga nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučaju kada stranke ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke imaju pravo protiv drugostupanjske presude podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranke treba određeno naznačiti pitanje, navesti važeće izvore prava, te određeno navesti razloge zbog kojih postavljeno pitanje revidenti smatraju da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Kod toga sve propisane pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, da bi se o podnesenoj reviziji moglo meritorno odlučivati.

 

Tužitelji u reviziji postavljaju sljedeće pitanje:

 

„Da li su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili u konkretnom predmetu odredbe čl. 377. Zakona o obveznim odnosima ili ne ?“

 

Kao razlog važnosti tužitelji se pozivaju na pravno shvaćanje Vrhovnog suda od 15. listopada 1980.

 

U konkretnom slučaju nije sporno da pravomoćnom presudom nije utvrđena odgovornost počinitelja za štetni događaj od 27. srpnja 1991., pa slijedom toga se ne primjenjuje odredba čl. 377. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje ZOO), već su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 376. ZOO i utvrdili da je nastupila zastara potraživanja naknade štete. Naime, u skladu s odredbom čl. 376. st. 2. ZOO tužitelji su za štetni događaj saznali 27. srpnja 1991., te je do momenta podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, u studenom 2014., protekao rok od pet godina, odnosno objektivni rok za naknadu štete iz čl. 376. st. 2. ZOO.

 

Treba dodati da je shvaćanje drugostupanjskog suda u cijelosti u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda zauzetog u nizu odluka, primjerice u odluci Rev-x-632/14-2 od 16 rujna 2014., Rev-x-1115/15-2 od 9. ožujka 2016. i drugima, da se zastara potraživanja naknade štete koja je posljedica kaznenog djela prosuđuje prema odredbi čl. 377. ZOO samo kada je pravomoćnom osuđujućom kaznenom presudom utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornosti počinitelja, a da je samo iznimno, ako postoje određene procesne smetnje - primjerice smrt počinitelja ili nesposobnost za rasuđivanje počinitelja, parnični sud ovlašten radi ocjene je li nastupila zastara sam ispitati je li šteta učinjena radnjama koje čine biće kaznenog djela. U konkretnom slučaju ne radi se o takvoj procesnoj smetnji, već počinitelj nije otkriven, radi čega je shvaćanje drugostupanjskog suda glede zastare zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog događaja od 27. srpnja 1991. u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda, radi čega postavljeno pitanje nije važno, pa je valjalo reviziju tužitelja odbaciti glede zahtjeva za naknadu nematerijalne štete na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

 

Glede pak zahtjeva za naknadu materijalne štete nastale uništenjem kuće u vlasništvu prvotužitelja zbog terorističkog čina, nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev prvotužitelja primjenom odredbe čl. 8. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“ br. 117/03) iz razloga što se radi o materijalnoj šteti nastaloj uslijed terorističkog akta, a ta šteta se naknađuje sukladno odredbama Zakona o obnovi („Narodne novine“ br. 24/96, 54/96, 87/96, 57/00, 38/09, 45/11, 51/13) i to kroz postupak obnove uništenih kuća i zgrada na teritoriju cijele Republike Hrvatske.

 

Prvotužitelj u reviziji ističe da su o njegovom zahtjevu sudovi trebali odlučiti prema odredbi čl. 180. ZOO i radi toga što je tužitelj u vrijeme važenja navedene odredbe ZOO prodao svoju nekretninu za minimalni iznos kupoprodajne cijene.

 

Pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je i u tom dijelu zahtjev prvotužitelja odbijen. Naime, prvotužitelj nije podnio tužbu za vrijeme dok je važila odredba čl. 180. ZOO, budući je ista bila brisana Zakona o izmjenama i dopunama ZOO („Narodne novine“ br. 7/96). Bilo je određeno da se postupci za naknadu štete koji su pokrenuti na temelju odredbe čl. 180. ZOO prekidaju (3. veljače 1996.), te da će se isti nastaviti nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti odgovornost za štetu, a to je upravo gore navedeni Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2003.

 

Stoga je prvotužitelju pravo na naknadu materijalne štete pripadalo u skladu s odredbama citiranog Zakona o obnovi, a ne u vidu novčane naknade štete, kakav je zahtjev prvotužitelj postavio u ovom predmetu (identično shvaćanje zauzeto u odluci Rev-275/11-2 od 16. rujna 2014.).

 

Radi navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je revizija prvotužitelja glede zahtjeva za naknadu materijalne štete neosnovana i valjalo ju je odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 11. veljače 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.

 

 

ZA TOČNOST OTPRAVKA

Ovlašteni službenik:

Voditelj Pisarnice za prijem i otpremu

 

Mirko Paša