- 1 -              Rev 3182/2018-2

 

 

 

 

Broj: Rev 3182/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. T., iz E., A., Švedska, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ž. i partneri iz Z., Pisarnica Z., protiv tuženika T. P. iz V., zastupanog po punomoćniku R. I. M., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1484/17-2 od 29. studenog 2017. kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1871/16 od 25. travnja 2017., u sjednici održanoj 11. veljače 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1484/17-2 od 29. studenog 2017. kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1871/16 od 25. travnja 2017. u dijelu pod točkama I. i II. izreke, odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

„I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju s osnova izgubljene zarade zbog nemogućnosti iznajmljivanja stana u Z. u ..., koja se nalazi u potkrovlju zgrade, neto površine 16,57 m, koja zgrada je sagrađena na dijelu čest. br. ... k.o. Z., za vrijeme od 31. siječnja 2007. godine pa do 31. siječnja 2012. godine, mjesečni iznos od po 1.500,00 kn, odnosno ukupno 90.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos, počev od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, s tim da se kao prvi dan dospijeća uzima prvi u mjesecu za protekli mjesec, po stopi od 14 % godišnje za vrijeme od 31. siječnja 2007. godine pa do 30. lipnja 2011. godine, a počev od 1. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a počev od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 8,14 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju s osnova nemogućnosti iznajmljivanja stana u Z. ..., koja se nalazi u potkrovlju zgrade, neto površine 16,57 m, koja zgrada je sagrađena na dijelu čest. br. ... k.o. Z., za vrijeme od 01. veljače 2012. godine pa do 26. listopada 2016. godine, mjesečno iznos od po 1.500,00 kn, odnosno ukupno 85.500,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos, počev od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, s tim da se kao prvi dan dospijeća uzima prvi u mjesecu za protekli mjesec, po stopi od 12 % godišnje za vrijeme od 1. veljače 2012. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, a počev od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 8,14 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak od 30.878,92 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, počev od donošenja presude pa do isplate, po stopi od 8,14 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak preko dosuđenog iznosa od 30.878,92 kune iz toč. III. izreke ove sudske odluke, a do zatraženog iznosa troška postupka od 32.883,92 kune, tj. za iznos od 2.005,00 kuna.“

 

Drugostupanjskom presudom je pod točkom 1. izreke prihvaćena žalba tuženika te je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu pod točkama I., II. i III. na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, pod točkom 2. izreke je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak te je pod točkom 3. izreke odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu pod točkom IV. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu u smislu revizijskih navoda, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično je nedopuštena.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi nisu uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je (osnovni) zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 90.000,00 kn na ime naknade štete u vidu izmakle koristi zbog nemogućnosti iznajmljivanja stana za razdoblje od 31. siječnja 2007. do 31. siječnja 2012., te zahtjev za isplatu iznosa 85.500,00 kn na ime naknade štete u vidu izmakle koristi zbog nemogućnosti iznajmljivanja stana tijekom razdoblja od 1. veljače 2012. do 26. listopada 2016.

 

U podnesku od 16. studenog 2016. tužitelj je istaknuo eventualno kumulirani zahtjev kojim potražuje isplatu navedenih iznosa u naznačenim vremenskim razdobljima na ime stjecanja bez osnove, odnosno uporabe tuđe stvari u svoju korist (čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).

 

Pošavši od utvrđenja da je tuženik boravio u stanu bez pravne osnove (što proizlazi iz pravomoćne presude Općinskog suda u Zadru poslovnog broja P-214/12 od 14. siječnja 2016.) sve do 26. listopada 2016., te ocijenivši da se obzirom na provedene dokaze osnovano moglo očekivati da bi prema redovnom tijeku stvari tužitelj predmetni stan davao u najam i od toga imao koristi, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj ima pravo na naknadu štete u vidu izmakle koristi (čl. 1046. i čl. 1089. ZOO), i to u visini najamnine koju bi realno mogao ostvariti iznajmljivanjem stana tijekom utuženog razdoblja. Obzirom da je prihvatio osnovni zahtjev tužitelja, prvostupanjski sud je ocijenio da je bespotrebno obrazlagati i odlučivati o eventualno kumuliranom zahtjevu istaknutom u podnesku od 16. studenog 2016.

 

Drugostupanjski sud je primijenio odredbu čl. 373.a ZPP-a te je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio je tužbeni zahtjev, zaključivši da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelj dokazao postojanje realne mogućnosti iznajmljivanja predmetnog stana jer je tijekom postupka utvrđeno da tužitelj nikad prije nije iznajmljivao stan, a niti je dokazao da je istog iznajmljivao po iseljenju tuženika, odnosno da nije dokazao da bi mu tuženikovom radnjom bilo spriječeno ili otežano iznajmljivanje stana - iz čega da proizlazi da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki propisanih odredbom čl. 1089. st. 3. ZOO-a za dosuđenje naknade štete zbog izmakle koristi.

 

U reviziji je tužitelj istaknuo da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, navodeći da drugostupanjska presuda nema razloga o istaknutom eventualnom tužbenom zahtjevu, dok su razlozi o odlučnim činjenicama glede osnovnog tužbenog zahtjeva nejasni i proturječni, pa da se stoga pobijana drugostupanjska presuda ne može ispitati.

 

U ovom postupku prvostupanjski sud je, primijenivši odredbu čl. 188. st. 2. ZPP-a, prihvatio glavni tužbeni zahtjev tužitelja, slijedom čega nije odlučivao o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu. Drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv odluke o glavnoj stvari preinačio prvostupanjsku presudu te je odbio glavni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Tužitelj je podneskom od 2. ožujka 2018. , pozivajući se na odredbu čl. 377a ZPP-a, predložio drugostupanjskom sudu dopuniti drugostupanjsku presudu, podredno uputiti predmet prvostupanjskom sudu radi odlučivanja o podrednom tužbenom zahtjevu, nakon čega je tužitelj podnio i predmetnu reviziju.

 

Pred prvostupanjskim sudom je potom nastavljen postupak radi odlučivanja o podrednom (eventualno kumuliranom) tužbenom zahtjevu.

 

Prema odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a, tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi tako da sud sljedeći od zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega nije osnovan (eventualna kumulacija tužbenih zahtjeva).

 

Sukladno citiranoj odredbi, prvostupanjski sud kad prihvati prvi od eventualno istaknutih zahtjeva o ostalim zahtjevima ne odlučuje. Slijedom navedenog, u konkretnoj pravnoj situaciji, kad je drugostupanjski sud odlučujući povodom žalbe tuženika o glavnoj stvari preinačio prvostupanjsku presudu i odbio prvi od tako istaknutih zahtjeva, taj sud nije bio ovlašten odlučivati o istaknutom podrednom tužbenom zahtjevu o kojem prvostupanjskom presudom nije odlučeno.

 

Slijedom navedenog, u tom smislu u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, za koju tužitelj tvrdi da počinjena jer da drugostupanjska presuda nema razloga o podrednom tužbenom zahtjevu.

 

U postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 369. i 370. ZPP-a koja bi bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, kad se u konkretnom slučaju ima u vidu da je tužitelj podnio prijedlog za donošenje dopunske drugostupanjske presude u smislu odredbe čl. 377.a ZPP-a odnosno za upućivanje predmeta prvostupanjskom sudu radi odlučivanja o podrednom tužbenom zahtjevu, te je postupak radi odlučivanja o podrednom tužbenom zahtjevu nastavljen pred prvostupanjskim sudom.

 

Bitna povreda parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a nije počinjena niti pri odlučivanju o osnovnom tužbenom zahtjevu, jer suprotno tvrdnjama revidenta, drugostupanjski sud je jasno naveo razloge zbog kojih odbija zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog izmakle koristi iz čl. 1089. st. 3. ZOO-a.

 

Prema tome, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Tužitelj u reviziji nije određeno obrazložio razloge zbog kojih smatra da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo donošenjem pobijane drugostupanjske presude, radi čega taj revizijski razlog ovaj sud nije bio u mogućnosti uzeti u razmatranje (čl. 386. ZPP-a).

 

Stoga je valjalo, na temelju čl. 393. ZPP-a, reviziju tužitelja u dijelu kojim pobija drugostupanjsku presudu glede odluke o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Imajući u vidu da se revizijom pobija i odluka o troškovima postupka, revidentu valja odgovoriti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenog 2015.

 

Stoga je valjalo u pogledu odluke o troškovima postupka, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 2. ZPP-a, odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 11. veljače 2020.