- 1 -              Revr 742/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 724/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. V., iz J., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici M. D. P., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Z. & p. d.o.o. iz Z., Pisarnica u O., protiv tuženika O.-K. d.d. iz O., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. O., odvjetniku u Odvjetničkom društvu O. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-27/2016-2 od 28. siječnja 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr-667/2013-23 od 30. prosinca 2013., u sjednici održanoj 11. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev:

 

- na utvrđenje da je Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 30. travnja 2012. nezakonita i nedopuštena, te da "prema tome radni odnos tužitelja" kod tuženika nije prestao,

 

- na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja radi obavljanja poslova radnog mjesta poslovođe,

 

- na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju bruto plaću za razdoblje od 22. kolovoza 2012. do 31. kolovoza 2012., za mjesec rujan 2012. i za mjesec listopad 2012. u mjesečnim iznosima određenim u izreci presude s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama, te „za svaki slijedeći mjesec do dana povratka na posao“ plaćati mu bruto plaću u iznosu 4.534,88 kn mjesečno „sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu po stopi od 12% godišnje, koja teče na taj iznos od 16-tog u mjesecu za prethodni mjesec, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekuću od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa do isplate u sve u roku od 8 dana“,

 

- na obvezivanje tuženika naknaditi tužitelju parnični trošak od 8.125,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od donošenja presude,

 

dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak od 9.750,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji uz naknadu troškova revizije.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta da se osporena presuda ne može ispitati - budući da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dano obrazloženje te presude je nerazumljivo ("nejasno") i proturječno rezultatima provedenog dokaznog postupka, ta presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o zahtjevu tužitelja od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud nakon ocjene svakog za odluku o predmetu spora odlučnog dokaza - kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, odgovorio i na sve za odluku o predmetu spora relevantne žalbene navode, nisu ostvarene bitne povrede (na koje revident upućuje) iz odredaba čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Navodi revidenta:

 

- da iz provedenih dokaza nije bilo osnove zaključiti da je upravo njemu trebalo otkazati ugovor o radu, da "nije dokazao da je tuženik u radnom odnosu zadržao radnike koji su bili lošiji" - i da je tuženik vodio računa o svim kriterijima relevantnim za odluku o radnicima kojima treba otkazati ugovor o radu,

 

- da iz spisa nejasnim ostaje koje kriterije je tuženik primijenio i na koji ih je način primijenio (konkretno: koji su kriteriji bili odlučni pri odabiru kojem će od više radnika otkazati ugovor), odnosno da li je uopće ikakve kriterije primijenio prilikom otkazivanja ugovora,

 

- da bi ovdje valjalo prihvatiti da se postupak odlučivanja kojem radniku otkazati ugovor "provodio temeljem subjektivnih simpatija prema određenim radnicima i to zbog prijateljskih, obiteljskih kao i poslovnih veza unutar tuženika" jer da tuženik nije na jednak način i prema svima primijenio relevantne pa i dodatne kriterije,

 

u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka.

 

Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (u odnosu na poslovne i socijalne te dodatne kriterije koji se odnose na njega i na kojima je tuženik temeljio svoju odluku - odnosno koje je tuženik stvarno primijenio), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje da je Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 30. travnja 2012. nezakonita i nedopuštena, te da "prema tome radni odnos tužitelja" kod tuženika nije prestao, kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na rad radi obavljanja poslova radnog mjesta poslovođe i isplatiti tužitelju bruto plaću za razdoblje od 22. kolovoza 2012. do 31. kolovoza 2012., te za mjesec rujan i listopad 2012. s pripadajućim zateznim kamatama, te „za svaki slijedeći mjesec do dana povratka na posao“ plaćati mu bruto plaću 4.534,88 kn mjesečno “sve uvećano za pripadajuću zateznu kamatu“.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem ugovora o radu sklopljenog s njime 1. prosinca 2008. na neodređeno vrijeme, na poslovima poslovođe II grupe,

 

- da je 27. ožujka 2012. tuženik donio Program zbrinjavanja viška radnika, s popisom radnika koji su višak,

 

- da je tuženik dostavio Radničkom vijeću podneske radi savjetovanja o zbrinjavanju viška radnika u kojima je naveo podatke o razlozima za namjeravane otkaze, broj ukupno zaposlenih radnika s prijedlogom koji bi radnici mogli biti višak, podatke o dobi, spolu, radnom mjestu, invalidnosti, obvezi uzdržavanja, ukupnom stažu radnika, stručnoj spremi, načinu obračuna otpremnine, a osim toga (tih kriterija) je utvrđen i dodatni kriterij, a to je radna ocjena radnika prilikom utvrđivanja što se tiče učinkovitosti radnika, kvalitete rada, odgovornosti, točnosti, ponašanja, zalaganja, urednosti na radu radnika i sl., a u kojima da je naznačeno i da je (iako su svi navedeni kriteriji uzeti u obzir) odlučeno u radnom odnosu ostaviti radnike koji su daleko bolji s obzirom na radnu ocjenu, odnosno da je tom kriteriju dana prednost,

 

- da se Radničko vijeće očitovalo 8. veljače 2012. godine (na način da nemaju dovoljno podataka da bi se očitovali, uz prijedlog poslodavcu da poštuje kriterij starosti, radnog staža u firmi, socijalnog statusa, te invalidnosti), te 28. veljače 2012. godine na način da su dali suglasnost za namjeravani otkaz samo za radnike koji su na popisu pod rednim brojem 171. - 184., 186. - 188., budući isti imaju uvjete za prijevremenu ili invalidsku mirovinu,

 

- da se Radničko vijeće očitovalo i 2. ožujka 2012. na način da se suglasilo s učinjenim promjenama na konačnom popisu radnika koji su utvrđeni kao višak,

 

- da se tuženik tijekom izrade Programa savjetovao sa Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, Područnom službom O. (4. travnja 2012. su se i suglasili s Programom) i Radničkim vijećem,

 

- da je za tužitelja (pod rednim brojem 74.) navedeno da je rođen 23. lipnja 1980., da nema obveze uzdržavanja, da je po zanimanju građevinski tehničar i da je kod tuženika zaposlen od 2008. godine,

 

- da je odlukom o otkazu ugovora o radu, i to redovitom, poslovno uvjetovanom otkazu, od 30. travnja 2012., tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga - u skladu s Programom zbrinjavanja viška radnika kojeg je tuženik donio 27. ožujka 2012., a s obrazloženjem da je gospodarska i financijska kriza značajno utjecala na smanjenje obujma ugovorenih poslova, da je uslijed toga došlo do smanjenja prihoda i ostvarenja gubitka, da su zatvorene pojedine poslovne jedinice te da poslodavac ne može radniku ponuditi drugo radno mjesto niti ga dodatno obrazovati, niti osposobljavati jer za to nema potrebu zbog novonastalih gospodarskih uvjeta na tržištu uslijed kojih se broj radnih mjesta smanjuje, a tvrtka ima dovoljno osposobljenih radnika potrebnih sukladno novoj organizaciji poslovanja,

 

- sudovi su ocijenili da tužitelj nije dokazao (obzirom na pravilo o teretu dokazivanja: prema kojemu se tuženik ne može teretiti da dokazuje negativne činjenice) da je tuženik postupao suprotno odredbi čl. 107. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 149/09 i 61/11 – dalje ZR) da nije primijenio zakonske kriterije kao i dopunske kriterije za sve radnike, odnosno da su postojali radnici koji su ostali raditi kod tuženika, a manje su kvalificirani ili kompetentni u odnosu na tužitelja.

 

Na temelju utvrđenih činjenica, koje sada ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio, uz osnovno i odlučno shvaćanje da su ostvareni razlozi koji opravdavaju donesenu (osporenu) odluku tuženika - i da je ta odluka valjana i zakonita (dopuštena), tako da je (slijedom toga) zahtjev tužitelja (temeljen na suprotnom shvaćanju) neosnovan: da su u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju iz čl. 107. st. 1. toč. 1. st. 2., 3. i 4., čl. 120., 121. i 122. ZR.

 

Takvo pravno shvaćanje revizijski sud nalazi pravilnim.

 

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Pritom revizijski sud primjećuje da je u bitnome isto takvo shvaćanje već izrazio u više svojih odluka - koje se odnose na isti postupak otkazivanja većem broju radnika tuženika po istome Programu, pa tako primjerice i u odlukama: Revr 1410/15-2 od 15. lipnja 2016., Revr 605/16-2 od 5. rujna 2017., Revr 1095/15-2 od 8. lipnja 2016., Revr 1518/15-2 od 25. siječnja 2017., Revr 2160/15-2 od 21. ožujka 2017., Revr 1105/16-2 od 12. rujna 2017., Revr-133/17-2 od 17. listopada 2017., Revr-56/18 od 13. veljače 2018. i postupanje po takvome shvaćanju predstavlja suđenje u skladu s stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na takvu odluku te odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-27/2016-2 od 28. siječnja 2016.

 

Zagreb, 11. veljače 2020.