- 1 -              Rev 2981/2014-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2981/2014-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić, Dragana Katića i Darka Milkovića članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. P., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik N. I., odvjetnik u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7660/12-2 od 25. veljače 2014. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-1549/09-35 od 5. travnja 2012., u sjednici održanoj 11. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 733.520,34 kn te trošak parničnog postupka u iznosu od 96.577,36 kn, sve sa zateznom kamatom tekućem od 5. travanja 2012. do isplate (stavak I. izreke). Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice s tijekom od 16. svibnja 2006. pa do 4. travnja 2012. (stavak 2. izreke). U stavku III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za isplatu parničnih troškova u cijelosti.

 

Drugostupanjskom presudom u stavku I. toč. 1. izreke preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod stavkom I. i III. izreke i odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 733.520,34 kn, kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 96.577,36 kn sa zakonskom zateznom kamatom, te je u točki 2. naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 48.627,50 kn. Prema stavku II. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod stavkom II. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presuda tužitelj podnosio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu drugostupanjsku presudu u cijelosti te ukine i prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (stavak II. izreke presude) te predmet vrati nižim sudovima na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kojom se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 733.520,34 kune sa zateznim kamatama na ime izvršenih ulaganja u predmetni poslovni prostor.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je između tužitelja i Grada Z. 1. listopada 2002. sklopljen Ugovor o zakupu (priložen u spisu suda prvog stupnja broj Ps-521/04),

 

- da je prema sadržaju Ugovora zakupnik dužan izvršiti radove potrebne za uređenje prostora uključujući i vanjsko uređenje prostora, da je o svom trošku dužan izvršiti popravke oštećenog poslovnog prostora koji nastanu u svezi s redovitim obavljanjem djelatnosti, ako ih sam prouzroči, a da može izvršiti popravke poslovnog prostora uz suglasnost zakupodavca na vlastiti trošak,

 

- da se prepravcima po tom Ugovoru smatraju radovi kojima se mijenja vanjski izgled konstrukcije rasporeda, površina ili namjena poslovnog prostora, te da nema pravo na naknadu tih prepravki,

 

- da je tužitelj upoznat kao zakupnik sa postojanjem razloga prema Zakonu o naknadi,

 

- da je tužitelj primio pismo od 23. siječnja 2004. kojim tuženik otkazuje Ugovor o zakupu poslovnog prostora u ... (s tim da je iz izvatka iz zemljišnih knjiga vidljivo da se radi o kući i dvorištu u ... i ...),

 

- da je tužitelju odobreno plaćanje minimalne zakupnine za tri mjeseca zbog uređenja predmetnog prostora,

 

- da iz uvjeta natječaja za davanje u zakup poslovnih prostorija proizlazi da se poslovni prostor daje u zakup u viđenom stanju bez prava na povrat uloženih sredstava u uređenje poslovnog prostora.

 

Prvostupanjski sud je nakon ocjene izvedenih dokaza utvrdio da je tuženik, Republika Hrvatska, pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari jer da ugovor o zakupu nije raskinut na temelju otkaza Grada Z. već po sili zakona, pravomoćnošću rješenja Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove, Odjela za upravno-pravne poslove, I. Područnog odsjeka, Klase: UP/I-942-02/2004-013/136, Ur. br.: 251-18-02204-05-06 od 18. veljače 2005., (pravomoćno 15. listopada 2006.) te da svoja potraživanje učinjenih ulaganja tužitelj osnovano izvodi iz odredbe čl. 41. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (''Narodne novine'' broj 92/96 - dalje: Zakon o naknadi).

 

Drugostupanjski sud, međutim ne prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te ocjenjuje da se pravni režim Zakona o naknadi ne primjenjuje u ovoj pravnoj stvari, te pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP prvostupanjsku presudu preinačuje i odbija tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 733.520,34 kune sa zateznom kamatom.

 

Drugostupanjski sud je, iako se pozvao na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP zapravo koristio ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP i na temelju te odredbe čl. 373.a ZPP je preinačio prvostupanjsku presudu.

 

Odredbom čl. 373.a ZPP propisano je da će drugostupanjski sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: da bitne činjenice među strankama nisu sporne ili ih je moguće utvrditi na temelju isprava izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja odluke uzeo u obzir i te isprave, izvedene dokaze (st. 1.). Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. tog članka, drugostupanjski sud je ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je drugostupanjski sud nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovom ocjeni pravilno utvrdio (st. 2.).

 

Navedenom zakonskom odredbom odstupljeno je od načela neposrednosti koje traži da između suda i izvora informacija ne bude posrednika i da sud koji zapaža procesni materijal bude onaj isti sud koji odlučuje o dokaznoj vrijednosti dokaznih sredstava.

 

U situaciji kada drugostupanjski sud koristi ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP, dakle ovlaštenje da odlučuje o dokaznoj vrijednosti dokaznih sredstava iako nije sud koji neposredno zapaža procesni materijal, drugostupanjski sud izvedene dokaze mora, jednako kao i prvostupanjski sud, ocjenjivati na način propisan odredbom čl. 8. ZPP. Pritom treba dati i dodatne razloge o tome zbog čega ne prihvaća ocjenu dokaza izvedenu po prvostupanjskom sudu, kao sud koji je neposredno zapaža procesni materijal.

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP, koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Drugostupanjski sud je, kako to proizlazi iz pobijane presude, drugačije utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo. Utvrdivši drugačije činjenično stanje, drugostupanjski sud je, iako se na to nije izričito pozvao, očito koristio ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP.

 

Naime, drugostupanjski sud je pretežni značaj dao ispravama posebno Ugovoru od 1. listopada 2002. navodeći pri tome jasne i dostatne razloge o tome zašto ne prihvaća utvrđeno činjenično stanje i ocjenu dokaza prvostupanjskog suda i zašto je o postojanju nekih činjenica prilikom donošenja odluke uzeo u obzir i druge isprave (Ugovor o zakupu).

 

Stoga takvim postupanjem drugostupanjskog suda nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP.

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP tužitelj vidi u činjenici što je sud drugog stupnja svoju odluku utemeljio na ugovoru o zakupu, a da se ugovor uopće ne navodi u popisu dokaznih sredstava i da se o njemu uopće nije raspravljalo čime je tužitelj onemogućen u raspravljanju o sadržaju ugovora i o mogućnosti iznošenja činjenica i predlaganja dokaza koje se odnose na taj ugovor.

 

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao osnovanost svog zahtjeva za pružanjem pravne zaštite isplatom učinjenih ulaganja, nije dokazao za koje izvedene radove ima pravo na naknadu, pa zaključuje da nema mjesta primjeni odredbi o stjecanju bez osnove, a niti odredbi koje reguliraju naknadu savjesnog posrednika na nužne i korisne troškove, a koje kao takve, sukladno ugovoru stranaka tužitelj nije ni zahtijevao u ovoj parnici.

 

Drugostupanjski sud je upravo u skladu s navedenim odredbama obrazložio svoju ocjenu izvedenih dokaza, u konkretnom slučaju ugovora o zakupu poslovnog prostora koji se nalazi u spisu poslovni broj Ps-521/04 koji je rješenjem suda od 6. studenog 2009. (list 46 spisa) priklopljen ovom spisu, pa takvim postupanjem drugostupanjski sud nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer postupajući po zakonskom ovlaštenju nije onemogućio tužitelja u raspravljanju, kraj činjenice da se isti nije protivio priklopu spisa suda prvog stupnja poslovni broj Ps-521/04.

 

Konačno zaključak o tome je li učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka u situaciji kada je sud drugog stupnja cijenio drugi dokaz od onoga što je učinio sud prvog stupnja zavisi od ocjene je li takvim postupanjem sud nezakonito u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP uskratio stranci mogućnost raspravljanja. U konkretnom slučaju tužitelju je omogućeno raspravljanje o predmetu spora već i time što se mogao izjasniti o predloženim dokazima i navodima tuženika (o priklopu spisa Ps-521/04 u kojem se nalazi Ugovor o zakupu poslovnog prostora sa Gradom Zagrebom) time što mu je dano pravo da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, kao i time što može u svakom trenutku izvršiti uvid u spis, a okolnost što nije prihvaćeno sve ono što je tužitelj predložio i zahtijevao i što je time nezadovoljan, ne može osnovano temeljiti stav o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka.

 

Revizijski navod bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji i o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. učinjene pred drugostupanjskim sudom, jer da drugostupanjski sud u svom obrazloženju navodi "da se pravni režim Zakona o naknadi ne primjenjuje u ovoj pravnoj stvari, ne dajući za takvo shvaćanje jasne i nedvosmislene razloge".

 

Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge zašto je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i zašto u konkretnom predmetu nema mjesta primjeni Zakona o naknadi, a to sve s obzirom na činjenicu da je Ugovor o zakupu sklopljen s Gradom Z. nakon donošenja tog Zakona, pa tužitelj nema status ranijeg zakupnika u smislu Zakona o naknadi, i ne može zasnivati svoja prava na navedenoj zakonskoj odredbi, kao što ni Republika Hrvatska nije raniji vlasnik jer je vlasništvo tog poslovnog prostora stekla na temelju odredbe čl. 77. Zakona o naknadi.

 

Stoga ovaj sud ispitujući pobijanu presudu nije našao da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pred drugostupanjskim sudom.

 

S obzirom na navedeno, preostali navodi revizije o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka kojima se prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud vrednovao provedene dokaze zapravo se svode na prigovore na vrijednosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da je u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (čl. 385. ZPP).

 

Slijedom navedenog, ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 392.a ZPP i čl. 386. ZPP, ovaj sud nije našao da je ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U postupku koji je prethodio reviziji između ostalog je utvrđeno da je tužitelj kao zakupnik predmetnog poslovnog prostora dobio u zakup od Grada Z. na pet godina, da za vrijeme tog ugovora izveo sporna ulaganja budući je poslovni prostor bio derutan i zapušten.

 

Točkom 10. Ugovora o zakupu od 30. kolovoza 2002. zakupnik je dužan izvršiti sve radove potrebne za uređenje poslovnog prostora, uključujući vanjsko uređenje, sva oštećenja poslovnog prostora nastala u vezi s redovnim obavljanjem djelatnosti kao i oštećenja na zgradi u kojoj se nalazi poslovni prostor i na drugoj imovini, nastalih u svezi s redovnim obavljanjem djelatnosti.

 

Nadalje točkom 11. Ugovora zakupnik se obvezao da može vršiti prepravke poslovnog prostora samo uz pisano odobrenje zakupnika, a na vlastiti trošak. Prema st. 2. čl. 11. prepravkama se smatraju radovi kojima se mijenja vanjski izgled, konstrukcija, raspored površina ili namjena poslovnog prostora dok je stavkom 3. istog članka propisano da zakupnik nema pravo na naknadu troškova na ime izvršenih prepravki iz stavka 1. ove točke.

 

U konkretnom slučaju predmet spora nije navedena ugovorna obveza već zahtjev za naknadu uloženih izdataka u poboljšanje uvjeta rada upravljen protiv vlasnika koji je pravo vlasništva stekao nakon izvršenih ulaganja pravomoćnošću odluke tijela javne vlasti kojom mu je pravo vlasništva pripalo (čl. 77. Zakona o naknadi).

 

Odredbom Zakona o naknadi nije propisano pravo na naknadu troškova koje je imala treća osoba, odnosno zakupodavac za učinjena ulaganja već to pravo Zakon o naknadi u čl. 41. izričito priznaje samo zakupniku poslovnog prostora prilikom predaje poslovnog prostora.

 

Naime, prema odredbi čl. 41. st. 4. Zakona o naknadi propisano je da zakupnik nije dužan predati poslovni prostor vlasniku sve dok mu vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja.

 

Nadalje, odredbom čl. 49. Zakona o naknadi kojom su propisana opća pravila naknade uređen je samo odnos prijašnjeg i sadašnjeg vlasnika prilikom povrata imovine koja je predmetom naknade i koja se daje prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se imovina nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju prava vlasništva u slučaju postojanja razlike između prijašnje i sadašnje vrijednosti nekretnine.

 

Na osnovu rečenog odredbama Zakona o naknadi nije propisano pravo na troškove učinjenih ulaganja zakupoprimcu u odnosu na osobu kojoj se nekretnina treba vratiti u vlasništvo. Zakonom o naknadi su uređeni uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u tom Zakonu kako to proizlazi iz odredbe čl. 1. st. 1. Zakona.

 

Tužitelj nije prijašnji vlasnik, a niti pravni slijednik pravne osobe kojoj je imovina bila oduzeta na temelju propisa čl. 2. Zakona o naknadi, niti je Republika Hrvatska prijašnji vlasnik već je vlasništvo tih poslovnih prostora stekla prema odredbi čl. 77. Zakona o naknadi (niti Republike Hrvatska nije prijašnji vlasnik već je vlasništvo poslovnog prostora stekla prema odredbi čl. 77. Zakona o naknadi), budući je očito zahtjev bivših vlasnika za povrat navedenih nacionaliziranih nekretnina pravomoćno odbijen ili zahtjev za naknadu nije ni podnesen. Tužitelj je samo bio pošteni posjednik poslovnog prostora čija prava i dužnosti se procjenjuju u odnosu na zakupodavca, a na temelju njihovog ugovora o zakupu.

 

Stoga je drugostupanjski sud pravilno zaključio da se Zakon o naknadi ne može primjenjivati u konkretnom slučaju, pa je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

Pravilno nadalje drugostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao osnovanost svog zahtjeva za isplatu učinjenih ulaganja jer nije dokazao za koje to izvedene radove ima pravo na naknadu, na temelju kojih ugovornih odredbi s obzirom na sadržaj odredbi ugovora kojima je isključeno pravo na obvezu naknade za prepravke te s obzirom na odobrenje plaćanja beneficirane zakupnine za određeno vrijeme ulaganja. Stoga je pravilno drugostupanjski sud ocijenio da nema mjesta primjeni odredbi Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove niti odredaba koje reguliraju naknadu savjesnog posjednika za nužne i korisne troškove, a koje kao takve, sukladno ugovoru stranka tužitelj nije ni tražio u ovoj parnici.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 11. veljače 2020.