- 1 -              Rev 2509/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2509/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. C. iz Republike Austrije, S., kojeg zastupa punomoćnik V. Š., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. Š. & V. Š. iz R., protiv tuženika K. L. iz R., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik N. I., odvjetnik iz R., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-1675/2015-2 od 3. srpnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-1819/2015-17 od 6. srpnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tuženika u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

              Revizija tuženika protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom:

 

              a) pod točkom I. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

              - u stavku I. izreke, tuženik obvezan platiti tužitelju 88.500,00 eura s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate,

 

              - u stavku II. izreke, odbijen zahtjev tužitelja „u preostalom dijelu“, i to za 63.900,00 eura s zatraženim zateznim kamatama,

 

              - u stavku III. izreke, tuženik obvezan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 19.031,23 kn,

 

              b) pod točkom II. izreke, odbijen je „zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog dijela postupka“.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev ili „da ukine te obje presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak“.

 

              Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija u odnosu na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, dok revizija u odnosu na odluku o parničnom trošku nije dopuštena.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno tvrdnjama revidenta: da „drugostupanjski sud…odbija valorizirati žalbene navode tuženika“, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti“) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja bi bila učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

              Navodi revidenta da „nije nikakav novac predan na ime zajma“, da „nikakav novac nije pozajmljen“, da se „presuda temelji na neistinitom iskazu tužitelja“, odnosno kojima osporava visinu danih zajmova od ukupno 100.000,00 eura, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka (pa niti u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

              Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo revidenta.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja za isplatu 152.400,00 eura s zatraženim zateznim kamatama.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da „je tužitelj, u vrijeme dok je kao anesteziolog radio u Austriji, sa tuženikom povezan preko prijatelja i kolegice G. D. T.“ i njenog supruga „od kojih je tuženik također pozajmljivao novčane iznose“,

 

- da „je između stranaka (tužitelja i tuženika) sklopljeno više Ugovora o zajmu“,

 

- da „je tužitelj tuženiku prvotno pozajmio iznos od 10.000,00 eura bez pisanog ugovora u lipnju 2004., sa ugovorenom mjesečnom kamatom od 2,5%“,

 

- da „su tužitelj i tuženik pisanim, neovjerenim, ugovorom sastavljenim 10. ožujka 2005., potvrdili tuženikov primitak iznosa od 24.000,00 eura sa rokom povrata do 1. studenoga 2005., pri tome da se iznos od 4.000,00 eura odnosio na ugovorenu kamatu prvog zajma“,

 

- da „je 1. travnja 2005. sastavljen novi pisani Ugovor o zajmu od 20.000,00 eura sa kamatom od 2,5% mjesečno i rokom vraćanja do 1. studenoga 2005., uz obračunatu kamatu od 3.500,00 eura, odnosno upisanim iznosom pozajmice od 23.500,00 eura, dok kamata 3.500,00 eura predstavlja kamatu drugog zajma“,

 

- da „je na zahtjev tužitelja zatražena ovjera ugovora kod javnog bilježnika, obzirom do tada izvršenih više pozajmica i između stranaka potpisan 1. studenoga 2005., Ugovor o zajmu na iznos od 62.500,00 eura uz mjesečnu kamatu od 2,5% mjesečno sa rokom vraćanja 1. studenoga 2006., ovjeren od strane javnog bilježnika 7. studenoga 2005.“,

 

- da „navedeni iznos predstavlja dugovanje po prva tri zajma od 1. studenoga 2005. do 1. studenoga 2006., u visini glavnice od 50.000,00 eura sa uračunatom kamatom od 12.500,00 eura“,

 

- da „je prilikom sastava tog Ugovora od 1. studenoga 2005., ovjerenog kod javnog bilježnika 7. studenog 2005., tuženik predhodno platio dio duga od 11.500,00 eura, koje je dugovanje prilikom izračuna iznosa dugovanja od 62.500,00 eura prethodno obračunato i nakon toga utvrđen iznos ukupnog dugovanja“,

 

- da „je između stranaka potpisan novi Ugovor o zajmu 1. veljače 2006., kojim je upisan iznos od 60.000,00 eura, a (koji da) predstavlja novu pozajmicu od 50.000,00 eura sa ugovorenom kamatom od 10.000,00 eura koja je pribrojena glavnici, a istim je u čl. 4., konstatirano da se vezuje za hipoteku koju je zajmoprimac K. L. potpisao sa G. D. T., a koja je garancija za povrat duga“,

 

- da „je nakon toga, radi produljenja roka povrata pozajmljenog iznosa, potpisan Ugovor o zajmu 1. studenoga 2006. za visinu iznosa od 152.400,00 eura, po kojem nije ništa isplaćeno već isti predstavlja zbroj do tada primljenih iznosa glavnice od 100.000,00 eura uz obračunate kamate do toga dana, koje se tuženik obvezao isplatiti do 1. studenoga 2007., uz navedeno utanačenje vezano za hipoteku koju je zajmoprimac K. L. potpisao sa G. D. T., a koja je garancija za povrat duga“, odnosno da je tužitelj pozajmio tuženiku ukupno 100.000,00 eura, a da mu je tuženik vratio 11.500,00 eura,

 

- da „iz dostavljenog Ugovora o zajmu i Ugovora o kupoprodaji koji je zaključen između supružnika D. sa Z. L. i K. L., kao zajmoprimcima i založnim dužnicima, proizlazi da je G. D. T. pozajmila iznos zajma od 106.250,00 eura za koji su isti založili nekretninu, koja je nakon toga Ugovorom o kupoprodaji zaključenim kod javnog bilježnika D. D. u R. 26. siječnja 2009., prodana i namireno potraživanje G. D. T. u iznosu od 1.392.402,71 kunu, kao i zalogom osiguranih potraživanja Z. b.“,

 

- da „u Ugovoru o zajmu i založnom ugovoru založenog između G. D. T. sa primateljima zajma nije navedeno osiguranje glede isplate duga tuženika u odnosu na tužitelja, kao što nije ni sporno da je za navedeno dugovanje odgovoran tuženik“,

 

- da „je tuženik potpisao sve priložene ugovore, ali je osporio da je primio te iznose, već samo iznos od 60.000,00 eura (dok je u odgovoru na tužbu naveo da je primio 80.000,00 eura)“.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio djelomično osnovanim (potvrđivanjem prvostupanjske presude) uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da „je pravilan zaključak suda prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika“, da se tuženik „zadnjim zaključenim ugovorom od 1. studenoga 2006.“, obvezao „isplatiti iznos glavnice od 100.000,00 eura do 1. studenoga 2007., budući da činjenice odlučne za takav pravilan zaključak proizlaze iskazom kako tužitelja, podredno i tuženika, a napose iz pisanog ugovora potpisanog od strane parničnih stranaka, pa na takav zaključak nema razloga sumnjati ni ovaj sud, samo kraj činjenice da tuženik sada tvrdi da bi navedeni iznos bio fiktivan jer prilikom potpisivanja nije izvršena faktična isplata“,

 

              - da „Ugovorom o zajmu koji je, što nije sporno, potpisan od strane stranaka 1. studenoga 2006., nije izvršena predaja navedenog pozajmljenog iznosa, već isti predstavlja zbroj do tada izvršenih pozajmica tuženiku, uz ugovoren novi rok dospijeća isplate toga iznosa do 1. studenoga 2007.“,

 

              - da se „pri tome, taj Ugovor, zbog činjenice da nije došlo do predaje novčanog iznosa, ne može smatrati fiktivnim i time ništavim, obzirom da u konkretnom slučaju predstavlja pisano priznanje duga tuženika i produljenje roka otplate, čime je i došlo do prekida zastare potraživanja, što je i predviđeno odredbom čl. 240. ZOO-a ("Narodne novine" broj 35/05 i dr.-dalje ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja i potpisivanja tog Ugovora“,

 

              - da je „time i prigovor zastare neosnovan, obzirom da nakon prekida zastare do kojega je došlo potpisivanjem toga Ugovora i priznanjem dugovanja od strane tuženika, zastara je počela teći iznova ugovorenim novim dospijećem te novčane obveze tuženika“,

 

              - da „kako je predmetna novčana obveza tuženika dospjela 1. studenoga 2007., zastarni rok u smislu odredaba čl. 225. ZOO-a je počeo teći slijedećeg dana - 2. studenoga 2007, a tužba je podnesena 29. listopada 2012., pa nije istekao, već je tužba podnesena u roku, zbog čega je i tuženikov prigovor zastare pravilno odbijen kao neosnovan“,

 

              - da „u odnosu na žalbene navode vezano uz zajam od 50.000,00 eura iz veljače 2006., pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je takav ugovor zaključen, obzirom je nesporno potpisan, time i potvrđen od strane tuženika, a i prema njegovom iskazu pozajmice su bile kontinuirane i sa obitelji D., pa se ne može zaključiti kako taj iznos nije predan i koja bi bila svrha njegovog potpisivanja“,

 

              - da „na to ukazuje i iskaz tužitelja prema kojem na zahtjev tuženika za ponovnim zajmom od 50.000,00 eura nije mogao odmah postupiti, već je skupljanjem honorara radom u bolnici to omogućio 1. veljače 2006.“,

 

- da „žalbeni navodi kojima se spori i zaključak suda o pozajmicama vezano za mogućnost tužitelja i njegove prihode, također nisu osnovani, obzirom je i sam tuženik time obrazložio na koji način i kako je stjecao prihode, dok takvi prigovori činjenične naravi o prihodima tužitelja, od strane tuženika tijekom postupka nisu posebno iznošeni, niti je bilo osnove da bi sud prvog stupnja ulazio u ocjenu istih“,

 

              - da su „uz to, neosnovani žalbeni navodi kojima se ističe da je sud trebao računskom operacijom zaključiti o visini dugovanja analizom iskaza tužitelja jer za takvu analizu nije bilo ni osnove da je sud provodi samoinicijativno, kada je, vezano za pozajmljene glavnice, utvrđene ovjerenim ugovorom od strane javnog bilježnika 7. studenoga 2005., prema iskazu tuženika, izvršen obračun predhodne isplate tuženika od 11.500,00 eura i daljnjeg duga, koji je iznosio 50.000,00 eura glavnice, uz preostalu uračunatu kamatu od 12.500,00 eura, ne sporeći obračunati iznos“,

 

              - da su „pravilni žalbeni navodi da sud prvog stupnja posebno ne objašnjava odbijeni dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka Z. i K. L., ali (da je) takav dokaz i pravilno odbijen, obzirom na navode tuženika, da bi isplatom potraživanja G. D. T. koje se osniva na Ugovoru o pozajmici i zalogu vezano za Ugovor o kupoprodaji, bilo isplaćeno dugovanje tuženika“, budući da se „isto ne može povezivati sa ugovorom koji tuženik ima zaključen sa tužiteljem“,

 

              - da se „ugovorni odnos G. D. T. vezano za njezin uknjižen zalog na nekretninama Z. i K. L. odnosi isključivo na njezino potraživanje“,

 

              - da „tuženik svojim iskazom potvrđuje upravo primljeni iznos zajma od G. D. T. koji je naveden u zaključenom ugovoru, pa i tom osnovom ne proizlazi da bi isplatom tog dugovanja mogao biti podmiren dug u odnosu na tužitelja“.

 

              Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

              Stoga je reviziju tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari valjalo odbiti odlukom iz izreke presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

              U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

              Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-1675/2015-2 od 3. srpnja 2017.

 

              Tuženik je reviziju podnio i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

 

Tu reviziju u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija.

 

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je reviziju tuženika protiv odluke o parničnom trošku valjalo odbaciti kao nedopuštenu odlukom iz izreke rješenja.

 

Zagreb, 11. veljače 2020.