- 1 -              Rev 1971/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1971/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. D. iz S., kojeg zastupa punomoćnica G. R., odvjetnica iz S., protiv tuženika G. D. iz D., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik iz S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2168/2015-2 od 2. ožujka 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pst-481/2011 od 13. travnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

              a) pod točkom I. izreke, utvrđeno da se „dar - vikend kuća u S. V. površine 72,88 m2, sagrađena na čest. zem. 327/47 k.o. S., površine 568 m2, koju nekretninu je S. D. stekao od ostavitelja pok. M. D. na temelju Ugovora o darovanju od 6. veljače 1991. i Aneksa ugovora o darovanju sklopljenog 29. ožujka 1993. ne uračunava u nasljedni dio S. D. i ne pripada ostavinskoj imovini iza smrti pok. M. D. iza kojeg se vodi ostavinski postupak pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem O-1351/07“,

 

b) pod točkom II. izreke, tuženik obvezan naknaditi tužitelju trošak postupka od 43.437,50 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev ili iste ukine „i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu“.

 

              Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno tvrdnjama revidenta: da „sud iznosi razloge samo u odnosu na zaključak da darovana nekretnina ne pripada ostavinskoj imovini pok. M. D.“, da „presuda nema razloga zašto se darovanje ne uračunava u nasljedni dio“, da „sud ne daje apsolutno nikakve razloge i objašnjenja“, da „drugostupanjski sud u obrazloženju daje razloge koji nemaju veze s predmetom spora jer zaključci suda o tome da darovana nekretnina ne ulazi u ostavinu, nemaju nikakve pravne niti stvarne veze sa uračunavanjem vrijednosti dara u nasljedni dio“, da „presuda nema razloga o odlučnim činjenicama“, da „sud nije obrazložio na čemu zasniva svoju ocjenu“, da drugostupanjski sud „nije ispitao presudu sukladno žalbenim navodima“, te da je propušteno „u presudi navesti, razmotriti i tretirati odlučne okolnosti u procjeni volje ostavitelja“, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti“) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja bi bila učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

              Navodi revidenta da „nižestupanjski sudovi nisu na temelju savjesne i brižljive ocjene iskaza saslušanih svjedoka i svih dokaza zajedno utvrdili volju ostavitelja u pogledu toga da se predmetno darovanje ne uračunava u nasljedni dio tužitelja“, te da „je volja ostavitelja bila da se to darovanje uračunava u nasljedni dio tužitelja“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka (pa niti u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

              Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo revidenta.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje „da dar - vikend kuća u S. V., a koju nekretninu je S. D. stekao od ostavitelja pok. M. D. na temelju Ugovora o darovanju i Aneksa ugovora, se ne uračunava u nasljedni dio S. D. i ne pripada ostavinskoj imovini“.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da „je otac stranaka 1991. darovao predmetnu nekretninu u S. V. tužitelju, a tužitelj (da) je predmetnu nekretninu prodao 1994.“,

 

- da „je prava volja ostavitelja M. D. bila ta da predmetna nekretnina ne bude predmet ostavine“,

 

- da „raspolaganjem nekretninom u S. V. nije umanjena vrijednost ostavinske mase jer je i tuženiku predan u vlasništvo stan i garaža u S., a sve prema oporuci“, odnosno da je „otac stranaka htio svoju imovinu ostaviti sinovima na način da vikendicu u S. V. daruje tužitelju, a stan u S.“ tuženiku.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim (potvrđivanjem prvostupanjske presude) te prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da „je točno da je ostavinskim rješenjem od 12. svibnja 2010. pod poslovnim brojem O-1351/07, kako se to uostalom i u prvostupanjskoj presudi navodi, upućen tužitelj S. D. da pokrene parnicu protiv G. D. radi utvrđenja da se dar - vikend kuća u S. V. površine 72,88 m2, sagrađena na čest. zem. 327/47 k.o. S., površine 568 m2, koju nekretninu je nasljednik S. D. stekao od ostavitelja na temelju Ugovora o darovanju od 6. veljače 1991. i Aneksa ugovora o darovanju sklopljenog 29. ožujka 1993. ne uračunava u njegov nasljedni dio, pa dakle nema upućivanja u parnicu da navedena nekretnina ne bi predstavljala ostavinu“,

 

              - da „međutim, praktično kada se određena imovina ne uračunava u nasljedni dio automatski time ne predstavlja ostavinu, a posebno tuženiku valja ukazati kako upravo iz rješenja Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem O-1351/07 proizlazi da je tuženik u ostavinskom postupku istaknuo da u ostavinu treba ući kuća sagrađena na čest. zem. 327/47 k.o. S. koju bi ostavitelj darovao tužitelju“,

 

              - da „stoga, bez obzira što tužitelj nije upućen u parnicu radi utvrđivanja da određena imovina ne predstavlja ostavinu, već da se ta imovina ne uračunava u njegov nasljedni dio, tužitelj ima pravni interes jer je tuženik u tijeku ostavinskog postupka upravo isticao da darovana nekretnina ulazi u ostavinu, te je stoga prvostupanjski sud i pravilno meritorno odlučio o postavljenom tužbenom zahtjevu“,

 

              - da je (s obzirom na činjenična utvrđenja) valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev „pozivom na odredbu članka 51. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 52/71, 48/78 i 56/00, dalje: ZN/71), a koju odredbu valja primijeniti sukladno odredbi članka 253. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03 i 35/05, dalje: ZN/03) jer je ostavitelj M. D. umro ...“,

 

              - da „je odredbom članka 51. ZN/71 propisano kako se svakom zakonskom nasljedniku uračunava u nasljedni dio sve što je dobio na dar od ostavitelja ma na koji način“, odnosno da „plodovi i druge koristi koje je nasljednik imao (od) darovane stvari sve do smrti ostaviteljeve se ne uračunavaju“, te da se „dar ne uračunava ako je ostavitelj izjavio u vrijeme darovanja ili kasnije, ili u oporuci, da se dar neće uračunati u nasljedni dio, ili se iz okolnosti može zaključiti da je to bila volja ostaviteljeva“,

 

              - da „uračunavanje darova i zapisa u nasljedni dio zakonskim nasljednicima predstavlja zakonski institut našeg nasljednog prava“,

 

              - da se „uračunavanje vrši ex lege kod zakonskog nasljeđivanja, osim ako oporučitelj nije izričito odredio da se uračunavanje ne izvrši“,

 

              - da (ovdje bitno) „međutim, kod oporučnog nasljeđivanja, naprotiv, nema uračunavanja, osim ako oporučitelj izričito odredi da se izvrši uračunavanje vrijednosti dara ili legata“, te da „ovo dolazi posebno u obzir ako je nasljedni dio oporučnih nasljednika određen alikvotno“,

 

              - da „u ovoj pravnoj situaciji kada oporučitelj M. D. ostavlja tuženiku jedan stan, te određene nekretnine, zatim određene nekretnine tužitelju, a za ostale nekretnine u D. navodi da se dijele po pola, okolnosti potpuno ukazuju na to da u nasljedni dio tužitelja ne ulazi darovana nekretnina, jer na to ukazuju sve okolnosti ovog slučaja, te dakle tužitelj ima pravo naslijediti upravo ono što mu je oporukom i ostavio ostavitelj M. D.“,

 

              - da „kako je očito jasno iz oporuke prema svim okolnostima slučaja da nema uračunavanja, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev“.

 

              Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

              Stoga je reviziju tuženika valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

              U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

              Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2168/2015-2 od 2. ožujka 2017.

 

Zagreb, 11. veljače 2020.