- 1 -              I Kž 546/2019-3

Broj: I Kž 546/2019-3

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. V., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. - dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja Z. D., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 20. svibnja 2019. broj K-9/2016, u sjednici održanoj 11. veljače 2020.,

r i j e š i o   j e:

Prihvaća se žalba oštećenika kao tužitelja Z. D., ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom Županijskog suda u Puli-Pola, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13.,152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženi M. V. oslobođen je optužbe da bi na način i pod uvjetima opisanima u izreci počinio kazneno djelo ubojstvo u pokušaju iz članka 90. u svezi članka 33. stavak 1. KZ/97.

Na temelju članka 149. stavak 3. ZKP/08 oštećeniku kao tužitelju Z. D. naloženo je podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1.-6. ZKP/08., nužne izdatke optuženika te nužne izdatke i nagradu njegove braniteljice visina kojih će se odrediti naknadno kada ista bude poznata sudu te paušalnu svotu sudu u iznosu od 2.000,00 kuna.

Protiv te presude žalbu je podno oštećenik kao tužitelj osobno, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o troškovima, predloživši da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oglasi krivim, podredno da se ista ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, i to pred izmijenjenim vijećem.

Odgovor na žalbu oštećenika kao tužitelja podnio je optuženi M. V. po braniteljici odvjetnici M. B., s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba je osnovana.

Iako se oštećenik kao tužitelj u svojoj žalbi prvenstveno poziva na bitne povrede odredaba kaznenog postupka, kao i povredu kaznenog zakona, on te žalbene osnove uopće ne obrazlaže, pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu u tom dijelu ispitao po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., pri čemu nije utvrdio da bi u pobijanoj presudi bila počinjena povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1., 5., 6., 9. do 11., iz članka 468. stavka 2., a niti bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Međutim, u pravu je oštećenik kao tužitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud nije na ispravan način utvrdio činjenično stanje, propuštajući s jednakom pažnjom ispitati i utvrditi one činjenice koje idu u korist optuženika, ali i one koje ga eventualno terete. Ispravno žalitelj upućuje kako je prvostupanjski sud sve izvedene dokaze tumačio u korist optuženika, utvrđujući u konačnici kako očevidaca predmetnog događaja nije bilo, a da ostali saslušani svjedoci o događaju ne znaju ništa ili su, pak, došli naknadno. Pri tome je prvostupanjski sud otklonio iskaze svjedoka koji su svjedočili kao očevici, G. R. i V. Š., ocjenjujući da iste ne prihvaća jer oni govore o detaljima koji su, zbog proteka vremena i drugih okolnosti, izvjesno podložni zaboravu, pa upravo činjenicu da oni govore o detaljima koji odgovaraju licu mjesta te sudionicima događaja tumači u prilog zaključku da se radi o nevjerodostojnim svjedocima. Osim toga, prvostupanjski sud upućuje i na činjenicu da se radi o osobama za koje je moguće da su u poznanstvu sa oštećenikom kao tužiteljem te koji su, osim toga, za saslušanje predloženi tek pet godine nakon inkriminiranog događaja pa to sve u svojoj ukupnosti, prema stavu prvostupanjskog suda, te svjedoke čini suspektnima.

Kraj takvog stanja stvari, prvostupanjski sud zaključuje kako mu preostaje o dinamici događaja zaključivati jedino iz iskaza oštećenika kao tužitelja i obrane optuženika. Pri tome se prvostupanjski sud ograničava na konstataciju da se, u pogledu odlučne činjenice tko je prvi pokrenuo napad te da li se na strani optuženika radilo o nužnoj obrani, radi o dva suprotstavljena iskaza pa zaključuje da mu u takvoj situaciji preostaje jedino primijeniti načelo „in dubio pro reo“ te osloboditi optuženika optužbe jer je postupao u nužnoj obrani.

Međutim, prije takvog zaključka, prvostupanjski sud ne donosi svoju ocjenu obrane optuženika, prvenstveno u pogledu dinamike njegova ponašanja neposredno prije inkriminiranog događaja. Naime, kako to iskazuje sam optuženik, on je, nakon što je uočio oštećenika, a prije no što je izašao iz auta, iz pretinca u autu izvadio nož oštrice dužine 22,2 cm, položio ga na vozačevo sjedalo, otvorio prozor na vozačkom mjestu i tek onda izašao iz automobila. Ovako navedene okolnosti, koje proizlaze iz obrane optuženika, a na koje se prvostupanjski sud uopće ne osvrće, govore u prilog zaključku da se optuženik pripremio na sukob, pripremio je i učinio si dostupnim nož kojeg će u sukobu upotrijebiti, a to se u konačnici i desilo. U odnosu na ovu okolnost, sud dalje propušta ocijeniti i da li osoba koja se priprema na predstojeći (mogući) napad, ima pravo pozivati se na nužnu obranu.

Umjesto, dakle, detaljne i valjane ocjene obrane optuženika, a i iskaza oštećenika kao tužitelja, prvostupanjski sud se tek zadovoljava nedostatnom i neobrazloženom ocjenom da se radi o proturječnim dokazima radi čega optuženika treba osloboditi optužbe, pozvavši se pri tome, pogrešno, na načelo „in dubio pro reo“.

Naime, kada postoje proturječni dokazi, dakle i oni čiji sadržaj upućuje kao i oni čiji sadržaj ne upućuje na postojanje neke odlučne činjenice, tada prvostupanjski sud mora ocijeniti koji je od tih dokaza vjerodostojan i na temelju te ocjene donijeti odluku. Takvo postupanje suda slijedi iz dužnosti svestranog raspravljanja predmeta i dužnosti savjesne ocjene dokaza „pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima“. Sud pri tome nije vezan niti ograničen nekim formalnim dokaznim pravilom, već primjenom načela slobodne ocjene dokaza. Tek ukoliko nakon takvog postupanja nije moguće otkloniti dvojbe oko (ne)postojanja neke odlučne činjenice, sud će primijeniti pravilo „in dubio pro reo“. Radi se, dakle, o pravnologičkom pomagalu, a ne o dokaznom pravilu ili načelu, koje se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanje neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist optuženika. Drugim riječima, kod postojanja proturječnih dokaza, pogrešno je postupanje koje bi u svojoj srži imalo zaključak da zbog proturječnosti dokaza nije moguće utvrditi neku odlučnu činjenicu pa tada u sumnji odlučiti u korist optuženika. Sumnja u smislu članka 3. stavka 2. ZKP/08. postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji. Tek tada se radi o dvojbi koju rješava navedeno pravnologično pomagalo.

No, prema stanju stvari u ovom predmetu, primjena pravnologičkog pomagala ovdje izgleda nepotrebna i za sada pogrešna jer postoje određeni dokazi koji jasno i nedvojbeno ukazuju na (ne)postojanje odlučnih okolnosti i sastavnica subjektivnih i objektivnih obilježja kaznenog djela koje je predmet optužbe. Ako bi u situaciji postojanja proturječnih dokaza čiji sadržaj (ne) upućuje na (ne)postojanje objektivnih i subjektivnih sastavnica kaznenog djela uvijek odlučivali primjenom članka 3. stavka 2. KZ/11., onda bi se radilo o postupanju suprotnom temeljnim postavkama kaznenog postupka, uključujući i dužnost svestranog raspravljanja predmeta, savjesne ocjene dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima te slobodne ocjene dokaza. Takvo postupanje dovelo bi u pitanje djelotvornost kaznenog postupka uopće, ali i vjerodostojnost sudskih odluka.

Imajući u vidu navedeno, a vodeći računa da je žalitelj, za sada, s uspjehom doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjenično stanja po prvostupanjskom sudu, pobijanu presudu trebalo je ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će izvesti dokaze koje je već izveo, a po potrebi i druge dokaze. Nakon toga će sve izvedene dokaze valjano ocijeniti i dati jasne razloge koje dokaze i iz kojih razloga prihvaća, a koje ne prihvaća te shodno tome donijeti odluku koju će pravilno obrazložiti i u ostalim dijelovima.

S obzirom na sve navedeno, odlučeno je kao u izreci, a na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08.

Zagreb, 11. veljače 2020.