Broj: Rev-x 848/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, Građansko-upravni odjel, Rijeka, protiv I. tuženika Grada O., kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. K., Z. M. i E. B. iz R. i II. tuženice Lj. Š. iz O., koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. i Z. V. iz R., radi utvrđenja ništavosti ugovora o prodaji i brisanja zemljišnoknjižnog upisa, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog sud u Dubrovniku poslovni broj Gž-1373/07 od 4. lipnja 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-12/06 od 18. listopada 2006., u sjednici održanoj 28. lipnja 2016.,

r i j e š i o   j e

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Presudom Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-12/06 od 18. listopada 2006. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u st. I. izreke na utvrđenje ništavim ugovora o prodaji i suglasnosti sklopljen između tuženika 15. prosinca 1999. pod brojem klasa: 940-01/99-01/58, ur. broj: 2156/01-02-99-6 kojim je Grad O. prodao, a Lj. Š. H. kupila nekretnine označene kao grč. 264 - V. M., grč. 300, z.č. 1110/6 i z.č. 1111/12, sve upisane u zk.ul. 1327 k.o. V., te na brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog provedbom ugovora o prodaji od 15. prosinca 1999., brisanje prava vlasništva sa imena L. Š. H. i Grada O. i uspostave zk stanja kakvo je bilo prije upisa po osnovi čl. 87. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi, te na naknadu parničnih troškova. Prema st. II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi I. tuženiku Gradu O. parnične troškove u iznosu 11.779,00 kn, a II. tuženoj Lj. Š. u iznosu 13.280,40 kn, dok se sa preostalim zatraženim troškom tuženici odbijaju.

              Presudom Županijskog sud u Dubrovniku poslovni broj Gž-1373/07 od 4. lipnja 2010. odbijene su žalbe kao neosnovane u pobijanom dijelu st. I. izreke i dijelu st. II. izreke kojim je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku Gradu O. parnični trošak u svotu 11.779,00 kn te je prvostupanjska presuda potvrđena.

              Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu.

              Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

              Revizija nije osnovana.

              Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi sa odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08) primjenjuje na ovaj spor, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 394. st. 2. toč. 8. ZPP.

              Postupajući u smislu prethodno navedene odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi u konkretnom slučaju bila učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8., a na koju pazi po službenoj dužnosti.

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništavim ugovora o prodaji i suglasnosti sklopljen između tuženika a kojim je grad O. prodao Lj. H. sporne nekretnine. Tužitelj svoj zahtjev temelji, u bitnom, da predmetne nekretnine nisu mogle postati vlasništvo Grada O. Dakle, predmetni spor se svodi na pitanje jesu li bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva Republike Hrvatske u odnosu na predmetnu nekretninu.

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

              - da su prema rješenju poslovni broj Z-347/48 od 26. srpnja 1948. nekretnine u vlasništvu švicarske državljanke L. S., udate M. nacionalizirane u smislu čl. 7.a Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća te su danom 28. travnja 1948. prešle u društveno vlasništvo, a kao organ upravljanja određen je Kotarski sud u Opatiji, te se na temelju tog rješenja ima uknjižiti pravo vlasništva sa imena L. S. udate M. na ime općenarodna imovina uz zabilježbu organa upravljanja Centralni odbor Jedinstvenih sindikata Jugoslavije u Beogradu,

              - da je uvidom u povijesni zk. izvadak za grč. 264, grč. 300, te zč. 1110/6 i zč. 1111/12, zk.ul. 636 k.o. V. utvrđeno da je na temelju rješenja Izvršnog odbora gradskog narodnog odbora u O. od 26. srpnja 1948. izvršena uknjižba prava vlasništva na ime "općenarodna imovina" te je zabilježen organ upravljanja Centralni odbor Jedinstvenih sindikata Jugoslavije u Beogradu,

              - da je na temelju rješenja Narodnog odbora Grada O., Izvršni odbor od 15. srpnja 1950. zabilježen kao organ upravljanja 1 i 2 gruntovnog dijela "Gradsko poduzeće za upravljanje stambenim zgradama u O.", a brisana je zbilježba organa upravljanja "Centralni odbor Jedinstvenih sindikata Jugoslavije u Beogradu",

              - da su na listu A pod st. IV. 9. rujna 1969. na temelju rješenja Skupštine Općine O. od 21. srpnja 1969. otpisane iz A grč. 264, grč. 300 i zč. 1111/12 te prenose u ul. broj 652 na Općinu O., a pod st. V. razvidno je da u odnosu na zč. 1110/6 da se 1996. prenosi u zk.ul. 1327 na Grad O.,

              - da je uvidom u preslike spisa Z-1462/96, Z-1463/96 i Z-1434/96 Grad O. podnio prijedlog za brisanje društvenog vlasništva s pravom korištenja Općine O. uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva na Grad O. i to na uč. 1110/6, 1111/8, grč. 264, grč. 300, zč. 111/12, zč. 1112/2, 112/26 i 1112/27 sve k.o. V., te da su prijedlozi zaprimljeni 27. svibnja 1996. i da je sud donio rješenje kojim dozvoljava otpis za imena korisnika Općine O. uz uknjižbu prava vlasništva u korist Grada O.,

              - da je prema rješenju Službe za prostorno uređenje i graditeljstvo, Ispostava O. od 2. rujna 2002. odbijen zahtjev Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci, Građansko-upravni odjel za utvrđivanje prava vlasništva Republike Hrvatske na grč. 264, grč. 300, zč. 1111/12 i zč. 1110/6 sve u zk.ul. 1327 k.o. V.,

              - da je rješenjem Ministarstva pravosuđa KLASA: UP/II-942-01/02-01/905 URBROJ: 514-03-03-3-05-2 od 22. ožujka 2005. odbijena žalba Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci protiv rješenja Ureda državne uprave Primorsko-goranske županije, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinskopravne poslove, ispostava Opatija, KLASA: UP/I-943-01/00-01/02, URBROJ: 2170-85-01-02-11, od 2. rujna 2002,

              - da je uvidom zk. izvatka za zč. 1110/6 utvrđeno da je danas kao vlasnik iste nekretnine upisana tvrtka S. d.o.o. O.

              Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je bivša Općina O. imala pravo korištenja predmetnih nekretnina do donošenja Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine" broj 90/92, 94/93 i 117/93), a time da je otpala zabrana prema Zakonu o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba ("Narodne novine" broj 53/90, 61/91, 25/93 I 70/93 – dalje: Zakon o zabrani), te da su predmetne nekretnine mogle biti predmet pretvorbe na temelju Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi i mogle su biti preuzete od Grada O. po čl. 67. tog zakona i čl. 5. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96 i 80/02 – dalje: Zakon o naknadi), pa kako nisu ostvarene pretpostavke u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) za ništavost ugovora o prodaji i suglasnost od 15. prosinca 1999. odbijaju tužbeni zahtjev.

              Takav zaključak nižestupanjskih sudova je pravilan i prihvaća ga i ovaj sud.

              Prije svega valja reći da se u konkretnom predmetu ne radi o nekretninama koje su u državno vlasništvo prenesene Sporazumom – međunarodnim ugovorom od 24. rujna 1948. sklopljenim između bivše Federativne Republike Jugoslavije i Švicarske konfederacije jer tužitelj u reviziji ističe kao argument tezu da je međunarodni ugovor po pravnoj snazi iznad zakona, a da je po tom ugovoru  tužitelj – država ex lege vlasnik.

              Naime, tim međunarodnim ugovorom uopće nije regulirano pitanje stjecanja vlasništva države, nego pitanje naknade za imovinu oduzetu na štetu švicarskih interesa. To, zapravo, potvrđuje i sam revident kada u drugom dijelu revizije izričito navodi da je prijelaz u državno vlasništvo izvršen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća.

              Isto tako ne stoji revizijski prigovor da je tužitelj povrijeđen u svom pravu s obzirom na prethodni upis „općenarodne imovine sa organa upravljanja Centralnog odbora jedinstvenih sindikata Jugoslavije u Beogradu“ pa da bi Republika Hrvatska bila sljednik upisanog korisnika, jer o utvrđenju z.k. stanja u nižestupanjskim presudama proizlazi da su predmetne nekretnine nakon brisanja zabilježbe organa upravljanja 1950. u korist spomenutog Centralnog odbora jedinstvenih sindikata Jugoslavije u Beogradu, upisane na Gradsko poduzeća za upravljanje stambenim zgradama u O., a potom i na Općinu O. 1969. Prema tome, nema dvojbe da je titular prava korištenja u režimu društvenog vlasništva bila Općina O. kao pravni prednik prvotužene. Zato ne stoji tvrdnja revizije da je uknjižba prava vlasništva u korist prvotuženika bila nezakonita. Ona je bila zakonita i glede osnove uknjižbe prava vlasništva – čl. 67. i 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi kojim je provedena pretvorba nekretnina u društvenom vlasništvu koje su postale vlasništvo novonastalih pravnih subjekata ako su njihovi društveni i pravnih prednici bili nositelji prava korištenja kao što je riječ u slučaju predmetnih nekretnina.

              Također neosnovano revident ističe da je ugovor između tuženih (sklopljen 15. prosinca 1999.) ništav u smislu odredbe čl. 4. Zakona o zabrani korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu i pravnih osoba jer je u čl. 6. istog Zakona izričito normirano da propisana zabrana prijenosa prava raspolaganja i korištenja iz čl. 1. Zakona prestaje donošenjem zakonskih propisa o vraćanju nekretnina ili plaćanju naknade za oduzetu nepokretnu imovinu. Taj zakonski propis je Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i stupio je na snagu 1. siječnja 1997. slijedom čega je njegovim stupanjem na snagu prestala zabrana prijenosa prava raspolaganja i korištenja propisana Zakonom o zabrani (tako i ovaj sud u Rev 1346/2008). Prema tome, zabrana sa sankcijom ništavosti pravnog posla u smislu čl. 1. i 4. Zakona o zabrani uopće se nije mogla odnositi na ugovor između tuženih sklopljen 1999. Pogotovo ta zabrana nije mogla spriječiti primjenu Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi s pravnim učinkom pretvorbe društvenog vlasništva na nekretninama dotadašnjih općina kao titulara prava korištenja u pravo vlasništvo novonastale jedinice lokalne samouprave, jer tim zakonom nije ni izvršen „prijenos“ prava korištenja. S druge strane, prava ranijih vlasnika nekretnina koje su postale društveno vlasništvo na temelju propisa nabrojenog u čl. 1. Zakona o zabrani, nisu bila ugrožena jer je odredbom čl. 5. Zakona o naknadi izričito propisano da se njegove odredbe odnose i na imovinu koju su općine, gradovi ili županije preuzele na temelju Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi.

              S tim u vezi, glede primjene Zakona o naknadi koju bi, imajući u vidu čl. 77. tog zakona, bio jedina potencijalno moguća pravna osnova tužiteljeva zahtjeva, nižestupanjski sudovi s pravom zaključuju da tužitelj ne može uspješno postavljati zahtjeve na toj osnovi. Ovo zato što predmetne nekretnine nisu ni bile predmetom naknade s obzirom na to da u smislu čl. 10. Zakona o naknadi ne postoji pravo na naknadu ako je to pitanje riješeno međudržavnim sporazumom kao što je ovdje slučaj. Konačno, zahtjev tužitelja po toj osnovi je odbijen u upravnom postupku rješenjem nadležnog upravnog tijela od 2. rujna 2009. koja je potvrđena drugostupanjskim aktom Ministarstva pravosuđa od 22. ožujka 2005. što potvrđuje pravilnost zaključka nižestupanjske presude o nedostatku aktivne legitimacije od strane tužitelja.

              Kako nisu osnovani revizijski navodi valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci ove odluke.

Zagreb, 28. lipnja 2016.