- 1 -              Rev 593/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 593/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vjeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz P.-P., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku L. Š., odvjetniku iz P.-P., protiv tuženika Z.-m. d.o.o. za gradnju gospodarskih objekata iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku B. Đ., odvjetniku iz Z., radi povećanja rente i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1590/2017-4 od 6. veljače 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-987/2017-112 od 7. rujna 2017., u sjednici od 11. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tužitelja protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, djelomično je usvojen zahtjev tužitelja i tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju 7.289,18 kn „sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose sa početkom tijeka od ožujka do listopada 2012. te od 15. kolovoza 2014. do isplate - i da mu od 1. rujna 2014. na dalje do svakog prvog u mjesecu, uz prethodno pravomoćno dosuđenu u iznosu od 641,54 kn plaća mjesečnu rentu povećanu za iznos od 130,93 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog obroka rente do isplate“: sve kako je to određeno u izreci te presude,

 

- u stavku II. izreke, odbijen je „preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 202.391,17 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose od svakog prvog u mjesecu sa početkom tijeka od studenog 2008. do svibnja 2017., kao i u dijelu u kojem traži povećanje rente od 1. lipnja 2017. na dalje u mjesečnom iznosu od 1.946,75 kn sa traženim zakonskim zateznim kamatama“,

 

              - u stavku III. izreke, odbijen „je tužitelj sa prvim, drugim i trećim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima“,

 

              - u stavku IV. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime jubilarne nagrade isplati 3.500,00 kn i to 1.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2009. do isplate i 2.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2014. do isplate“,

 

              - u stavku V. izreke, odbijen „je tužitelj sa potraživanjem nedospjelih jubilarnih nagrada u ukupnom iznosu od 21.500,00 kn sa traženim zakonskim zateznim kamatama“,

 

              - u stavku VI. izreke, odlučeno je „da svaka stranka snosi svoje troškove“.

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- u točki I. izreke, odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu iz stavaka II, III i V izreke,

 

- u točki II. izreke, odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu iz stavka I. izreke te u dijelu iz stavka IV izreke, „u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 2.000,00 kn za zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2014. do isplate“,

 

- u točki III. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda „u pobijanom dijelu iz stavka IV izreke u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 1.500,00 kn za zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2009. do isplate“ i suđeno: „Odbija se tužitelj J. B. sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 1.500,00 kn za zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2009. do isplate.“

 

Drugostupanjskim rješenjem:

 

- u točki I. izreke, odbačena je žalba tuženika protiv prvostupanjske presude „u pobijanom dijelu iz stavka V izreke, kao nedopuštena“,

 

- u točki II. izreke, prihvaćene su žalbe tužitelja i tuženika kao djelomično osnovane i ukinuta je „odluka o parničnom trošku sadržana u pobijanom dijelu iz stavka VI izreke presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-987/2017-112 od 7. rujna 2017. i u tom se dijelu predmet vraća istom sudu na ponovni postupak“,

 

- u točki III. izreke, odlučeno je da će se o zahtjevima tužitelja i tuženika za naknadu troška sastava žalbe odlučiti konačnom odlukom.

 

Protiv drugostupanjske presude u odluci iz točaka I. i III. izreke i drugostupanjskog rješenja u odluci iz točaka II. i III. izreke tužitelj je podnio reviziju zbog (kako tvrdi) u postupku počinjenih bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 4., 6. i 11. ZPP-a te čl. 354. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 8., čl. 166. st. 1., 2., 3. i 4. ZPP-a i čl. 220. st. 2. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude „u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava“ preinače tako da se njegovi tužbeni zahtjevi prihvate, odnosno da se „u odnosu na učinjene bitne povrede“ ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija tužitelja u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, dok u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o parničnom trošku nije dopuštena.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta, osporena presuda:

 

- sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revident ukazuje (nizom navoda, uz ostalo: „o nejasnosti i proturiječnosti razloga o odlučnim činjenicama...“; o „kontradiktornom i nejasnom obrazloženju“; „promašenim“ razlozima, proturiječnim samom sebi; nejasnim, „proturiječnim zakonima logičkog zaključivanja pri tumačenju pravnog teksta i propisa“; o „paušalnom obrazloženju odluke", „apsurdnim“ zaključcima...),

 

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom „u potvrđujućem dijelu“ čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

 

Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o izvjesnosti njegovih prava - koja utužuje, o sadržaju prijepornog terenskog dodatka i mogućnosti da ga se uštedi, o sadržaju njegove svakodnevice prije štetnog događaja i potom, o tome je li se nešto uštedi od terenskog dodatka, kada ga se dobiva i za rad u tuzemstvu - i koliko, odnosno je li trpio štetu izostankom opravdano očekivanih primanja (“s naslova izgubljene zarade”), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem) - a kojima ujedno sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (o terenskom dodatku i jubilarnim nagradama), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o dokazima i činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora (što opširno obrazlaže u reviziji) - a sve jer u postupku provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju,

 

- da okolnost broja nekih dokaza ne predstavlja nužno i mjerilo njihove kvalitete: o postojanju neke činjenice ne sudi se samo po brojnosti svjedoka koji o njoj svjedoče.

 

Tužitelj pogrešno smatra i da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegove prijedloge za provođenje i drugih dokaza (saslušanjem i drugih svjedoka, koje i naznačuje), a da je i time što je takve odbio počinio bitnu postupovnu povredu.

 

Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) uskratio stranki mogućnost raspravljanja.

 

U odnosu na to tužitelju je za odgovoriti da mu je u konkretnom slučaju raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tuženika, odnosno time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno sve ono što je predložio i zahtijevao (i što je time nezadovoljan) - jer su sudovi našli da je predmet spora dovoljno raspravljen već i s provedenim dokazima i da se već i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu, ne može s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjevi su tužitelja:

 

- na „povećanje rente u odnosu na rentu koja je dosuđena tužitelju presudom Općinskog suda u Puli, poslovni br. P-2792/05 od 15. lipnja 2007.“: tom je presudom tuženik obvezan plaćati tužitelju rentu u mjesečnom neto iznosu od 641,54 kn „svakog 15. u mjesecu za prethodni mjesec, s time da je tuženik obvezan dospjele iznose platiti odjednom, a ostale iznose kako budu dospijevali“,

 

- na „isplatu iznosa na ime jubilarnih nagrada, na koje bi ostvario pravo da je nastavio raditi kod tuženika, a temeljem odredbi važećeg Kolektivnog ugovora za graditeljstvo. Sukladno odredbi čl. 63 Kolektivnog ugovora radnik ima pravo na jubilarnu nagradu za neprekinuti radni staž kod istog poslodavca za navršenih 10 godina u iznosu od najmanje 1.500,00 kn, 15 godina 2.000,00 kn, 20 godina 2.500,00 kn, 25 godina 3.000,00 kn, 30 godina 3.500,00 kn, 35 godina 4.000,00 kn, te 40 godina iznos od najmanje 5.000,00 kn.“.

 

Tužitelj drži da je tuženik u obvezi naknaditi mu izgubljenu zaradu, odnosno sada utuženu povećanu rentu radi izgubljene zarade - i utužene iznose jubilarnih nagrada, a sve zbog nesreće na radu koju je pretrpio obavljajući poslove za tuženika u Njemačkoj 5. lipnja 1999. Zahtjev za povećanje rente temelji na odredbi čl. 1096. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO-a), prema kojoj: "Sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika sniziti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke."

 

Nije kod toga sporno da je u postupku u kojemu je donesena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-2792/05 od 15. lipnja 2007. „bilo potrebno utvrditi treba li se u izračun izgubljene zarade uračunati terenski dodatak, ili samo plaća usporednih radnika bez terenskog dodatka. Sud je u navedenoj presudi zauzeo stav da terenski dodatak po svojoj pravnoj prirodi predstavlja trošak radnika, što znači da se isti ne može uračunavati tužitelju u naknadu štete, jer tužitelj u spornom razdoblju nije radio. Ujedno je sud utvrdio da tužitelj nije dokazao činjenicu da tuženik kroz iznose terenskog dodatka isplaćuje plaću. Stoga je sud visinu rente izračunao uzevši u obzir plaću tužitelja koja se temelji na radu u tuzemstvu. Navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Puli, poslovni br. Gž-2900/07 od 26. svibnja 2008. iz čijeg obrazloženja proizlazi da tužitelj nije dokazao da tuženik dio plaće isplaćuje kroz terenski dodatak, a ujedno tužitelj nije dokazao da bi uštedio taj dio terenskog dodatka“.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, istinitost kojeg revizijski sud nema ovlasti preispitivati (obzirom na ograničenja iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio samo djelomično osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) djelomično prihvatio - i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1590/17-4 od 6. veljače 2018.

 

Revizijski sud pritom samo primjećuje:

 

- da je drugostupanjski sud zahtjev tužitelja za povećanje rente u sada spornom iznosu (sa uključenim terenskim dodatkom u izračun rente, kao naknadom koju poslodavac, prema njegovoj prirodi, isplaćuje radniku koji je poslan na rad izvan svojeg mjesta prebivališta ili boravišta radi obavljanja poslova koji su udaljeni od sjedišta poslodavca ili poslovne jedinice: koja pokriva troškove prehrane, pića, prijevoza i drugih troškova radnika - jer poslodavac obavlja takvu djelatnost koja je po prirodi vezana za rad na terenu) ocijenio neosnovanim i odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da tužitelj nije dokazao ono što tvrdi i na čemu zahtjev uopće i može temeljiti: da i u odnosu na spornu okolnost postoje pretpostavke iz odredbe čl. 1096. ZOO-a za promjenu već određene rente,

 

- da je tužitelj, obzirom na predmet spora za povećanje (a ne za dosuđenje) rente - odluka o kojemu zavisi od odgovora na pitanje je su li u predmetnom slučaju ispunjene pretpostavke iz navedene odredbe čl. 1096. ZOO-a za povećanje iznosa već utvrđene (pravomoćnom sudskom presudom dosuđene) rente, da bi uspio sa postavljenim zahtjevom i uopće nastali razlozi za ispitivanje postojanja tih pretpostavki, trebao prije svega dokazati postojanje činjenice na kojoj je zahtjev temeljio, one jedine i mjerodavne prema toj odredbi ZOO-a: da su se "znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke", konkretno: ne da je već i kod ranijeg određivanja rente pogrešno odlučeno o obvezi tuženika, a kako to on drži - nalazeći to odlučnim, već samo da su se od donošenja te ranije odluke, gledano prema činjenicama na kojima je ona temeljena (dakle i prema činjenici da tužitelj u postupku koji je prethodio toj odluci nije dokazao da tuženik kroz iznose terenskog dodatka isplaćuje plaću i da bi po normalnom tijeku stvari uštedio terenski dodatak ili njegov dio - sve i da je radio u tuzemstvu) promijenile okolnosti koje su tada uzete relevantnim za njezino donošenje, i to (ovdje odlučno) "znatnije",

 

- da, a obzirom da je drugostupanjski sud ocjenom dokaza utvrdio da tužitelj nije dokazao istaknutu jedinu bitnu (za odluku o predmetu spora promjene rente) činjenicu (u bitnome: da se nešto promijenilo u odnosu na terenski dodatak - od donošenja prethodne odluke o renti, gledano i u svijetlu shvaćanja da isplata terenskog dodatka nije propisana Zakonom o radu, odnosno shvaćanja da poslodavac nije obavezan ovu obračunavati i isplatiti, osim ako to nije određeno kolektivnim ugovorom u djelatnosti kojoj pripada poslodavac, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu) - sve budući da svoju poziciju i sada temelji na tvrdnji na kojoj je temeljio i zahtjev o kojemu je odlučeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli posl. br. P-2792/05 od 15. lipnja 2007. (čime u suštini ističe razlog koji bi bio mjerodavan samo za preispitivanje te presude po izvanrednom pravnom lijeku za ponavljanje postupka u kojemu je ta presuda donesena, dakle - da je prethodna odluka o renti pogrešna, a ne ono što ovdje jedino može biti odlučno: da su se od njezina donošenja promijenile okolnosti), nije imao razloga njegov zahtjev za promjenu rente ocijeniti osnovanim i u ovdje spornom dijelu - i pravilno je primijenio materijalno pravo kada je taj zahtjev odbio,

 

- da je u ovome predmetu riječ o zahtjevu za promjenu rente određene prethodnom (posljednjom) pravomoćnom presudom, pa je za odluku o predmetu spora irelevantno kako je (na temelju kojih činjenica) o zahtjevu tužitelja odlučeno presudom Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-2164/01 od 7. prosinca 2004.,

 

- da zahtjev, ako se pretendira da prekida zastaru, mora biti određen po osnovi i visini: nije dovoljno samo uopćeno iznijeti osnovu potraživanja - a bez naznake o kojem se potraživanju (glede visine) radi,

 

- da zahtjev za naknadu jubilarnih nagrada, isplata kojih bi dospijevala ubuduće - i nakon zaključenja glavne rasprave, ima (obzirom da pravo na tu naknadu ovisi od niza specifičnih okolnosti, nastup kojih je neizvjestan - glede osnove i visine) značaj zahtjeva za naknadu neizvjesne buduće štete, takve - kod koje je nastao njezin uzrok (ovdje: štetni događaj), ali je nastup same štete neizvjestan: ona u budućnosti može, ali i ne mora nastati (za razliku od buduće izvjesne štete, kod koje je izvjesno da će nastupiti - ali i kada i u kojem će opsegu nastupiti: primjerice kod prava na razne oblike rente - koja će dospijevati ubuduće),

 

- da sud nema osnove dosuditi naknadu takve buduće neizvjesne (ili samo eventualno moguće) štete: za to nedostaje šteta kao jedna od pretpostavki za njezinu naknadu.

 

Tužitelj je reviziju podnio i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

 

Tu reviziju u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija.

 

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Uostalom, u odnosu na pobijano drugostupanjsko rješenje kojim se ukida prvostupanjska odluka o trošku postupka sadržana u prvostupanjskoj presudi i predmet vraća na ponovni postupak, revizija tužitelja nije dopuštena niti sukladno odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a, sve budući da tim rješenjem postupak pravomoćno ne završava.

 

Stoga je, a na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a, reviziju tužitelja protiv odluke o parničnom trošku valjalo odbaciti kao nedopuštenu odlukom kao u izreci, u rješenju.

 

Zagreb, 11. veljače 2020.