- 1 -              Rev-x 899/2015-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 899/2015-5

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice C. b. d.d. Z., protiv tuženika: 1. S. T. i 2. M. T., oboje iz S., oboje zastupani po punomoćnicima S. M. i P. M., odvjetnicima u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-278/15 od 14. svibnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sinju poslovni broj P-110/02 od 5. siječnja 2012., u sjednici održanoj 11. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Sinju poslovni broj Ovr-118/00 od 22. ožujka 2000., u dijelu kojim se nalaže ovršenicima, sada tuženicima, da ovrhovoditeljici, sada tužiteljici solidarno namire tražbinu u iznosu od 5.080.040,01 kunu zajedno sa zateznim kamatama kao i da joj naknade troškove ovršnog postupka u iznosu od 10.100,00 kuna sa zateznom kamatom (stavak I izreke), dok je u stavku II izreke naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 8.936,00 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženici podnose reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP, zbog svih razloga navedenih u čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. tog Zakona. Predlažu da se presuda preinači i odbije tužba i cijeli tužbeni zahtjev, te se obveže tužiteljicu da u roku od 8 dana od dana presuđenja, tuženicima naknadi troškove ove parnice, kako su popisani u troškovniku koji se nalazi u ovom parničnom predmetu, na primjercima tuženikovih žalbi, reviziji od 1. travnja 2014. i ovoj reviziji, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, propisanim sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, počam od dana presuđenja pa do isplate", ili "da ovu reviziju uvaži i pobijanu drugostupanjsku presudu ukine u cijelosti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred izmijenjenim sucem, u kojem će izmijenjeni prvostupanjski sudac odlučiti i o troškovima ove revizije. Potražuje trošak revizije u iznosu od 114. 835,63 kune.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U drugostupanjskoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se u reviziji poziva tuženik navodeći kako ne postoji niti jedan razlog o odlučnim činjenicama na kojima se ta presuda temelji te da o odlučnim činjenicama postoji proturiječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Suprotno tvrdnjama tuženika, pobijana drugostupanjska presuda sadrži jasne razloge iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o neosnovanosti žalbe koju su tuženici podnijeli protiv prvostupanjske presude. Kako je drugostupanjski sud pritome odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, to je drugostupanjska presuda valjano obrazložena, prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP, pa u toj odluci nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

U reviziji tuženici ističu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 71. st. 1. toč. 5. i 7. ZPP, odnosno ističu da je sutkinja A. M. kao članica drugostupanjskog vijeća srodnica sa sutkinjom prvostupanjskog suda J. M. koja je donijela pobijanu presudu.

 

Prema odredbi čl. 360. ZPP, a u svezi sa čl. 399. ZPP ovaj sud zatražio pojašnjenja u povodu navoda žalbe koja se tiču tih povreda odnosno zatražio je provjeru istinitosti tih navoda u žalbi.

 

Kako se sutkinja A. M. kao članica drugostupanjskog vijeća očitovala o navedenim žalbenim prigovorima ističući da nije u nikakvom srodstvu sa sutkinjom prvostupanjskog suda J. M. koja je donijela pobijanu presudu ovaj sud zaključuje da nije učinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 71. st. 1. toč. 5. i 7., čl. 354. st. 1. ZPP jer takvim postupanjem nižestupanjskih sudova nije učinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka koja je utjecala ili je mogla utjecati na pravilnost i zakonitost pobijanih presuda.

 

Nadalje, neosnovano tuženici ističu i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 5., čl. 7., čl. 8. i čl. 338. st. 1. i st. 4. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 4. ZPP sud odlučuje u tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave.

 

Prema odredbi čl. 5. ZPP sud će svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno sud je ovlašten odlučiti o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni.

 

Prema odredbi čl. 7. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (st. 1.).

 

Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu zatim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 3. ZPP), ako zakonom nije drugačije određeno (st. 2.).

 

Sud ne može svoju odluku temeljiti na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne (st. 3.).

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Prema odredbi čl. 338. st. 1. ZPP pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje, dok prema stavku 4. navedene zakonske odredbe u obrazloženju sud će izložiti zahtjeve stranaka, činjenica koje su iznijele i dokaze koje se predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem koje dokaze je izvodio i zašto te kako ih je ocijenio; sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.

 

Polazeći od sadržaja navedenih zakonskih odredbi te presuda nižestupanjskih sudova (glede odluke o glavnoj stvari) u postupku koji je prethodio reviziji sasvim je jasno da navedene bitne povrede odredaba na koje se ukazuje revizijom nisu učinjene jer je sud odlučio u tužbenom zahtjevu na temelju usmene, neposredne i javne rasprave (čl. 4. ZPP), strankama je dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima protivne stranke (čl. 5. ZPP), a jednako tako je i ocjena dokaza izvedena sasvim u skladu s odredbom čl. 8. ZPP. K tomu, pobijana presuda sasvim je u skladu s odredbama čl. 338. st. 1. i 4. ZPP.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora je ocjena osnovanosti platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Sinju poslovni broj Ovr-118/00 od 22. ožujka 2000. (čl. 451. st. 3. ZPP), kojim je tuženicima (mjeničnim jamcima), na temelju mjenice serije ... broj ..., naloženo je isplatiti tužiteljici (imateljici mjenice) iznos od 5.080.040,01 kunu s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave/mjenice podnio sudu 25. veljače 2000., te je sud donio rješenje o ovrsi broj: Ovrv-118/00 od 22. ožujka 2000.

 

- da je predmetna mjenica serije ... broj ... izdana u S. 3. lipnja 1998., te da su kao trasanti navedeni S. T. i M. T.,

 

- da na mjenici nije označeno vrijeme dospjelosti mjenice, već vrijeme izdavanja mjenice,

 

- da je između C. b. te S. C. S., zastupan po direktoru ovdje prvotuženiku kao korisniku kredita, sklopljen Ugovor o kreditu broj ... te da su kao zalogodavatelji označeni ovdje tuženici S. T. i M. T.,

 

- da prema vještačkom nalazu M. K. potpisi na licu mjenice M. T. su napisani rukom drugotužene M. T.

 

Na temelju tih utvrđenja prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim, što je prihvatio i drugostupanjski sud potvrđivanjem prvostupanjske presude. Takvu odluku sudovi temelje na pravnom shvaćanju da su tuženici (mjenični jamci), koji odgovaraju onako kako odgovara onaj za koga su jamčili, u obvezi tužitelju kao mjeničnom vjerovniku ispuniti mjeničnu obvezu (odnosno isplatiti iznos od 5.080,040,01 kunu) kao iznos duga koji ovome nije isplatio dužnik iz osnovnog posla. Pritom utvrđuju da mjenica nema nedostataka koji bi je činili nevaljanom i da sadrži sve podatke propisane Zakonom o mjenici ("Narodne novine" 74/94, 92/10 – dalje: ZM), da tuženici odgovaraju za ovu obvezu prema tužitelju na temelju mjenice čak i onda ako je obveza za koju jamče ništava iz bilo kojeg drugog razloga osim zbog formalnog nedostatka. S obzirom na to da je mjenična obveza apstraktna obveza, (sudovi otklanjaju prigovore tuženika da mjenična obveza nije dokazana) smatrajući da je riječ o prigovoru koji se odnosi na osnovni pravni posao, a da protiv mjenične tražbine tuženici nisu ovlašteni podnositi prigovore vezane uz osnovni posao.

 

U revizijskom postupku tuženici dalje čine spornim svoje pravo na isticanje prigovora iz osnovnog pravnog posla (nedokazana pravna osnova i visina predmetne tražbine) smatrajući da im to pravo pripada jednako kao i glavnom dužniku s obzirom na to da jamče za njegovu obvezu.

 

Zbog toga, prije svega, treba navesti kako je u ovom slučaju riječ o mjeničnom pravnom sporu za isplatu mjenične svote po vlastitoj trasiranoj mjenici izdanoj u smislu navedene odredbe čl. 109. ZM, u kojem o tužbenom zahtjevu tužitelja kao mjeničnog vjerovnika na isplatu prema tuženicima kao mjeničnim jamcima, valja odlučivati primjenom odredbe ZM, kao posebnog zakona (lex specialis).

 

Za ocjenu osnovanosti predmetne revizije relevantne su slijedeće odredbe ZM:

 

Odredba čl. 1. ZM koja propisuje da trasirana mjenica (a tako i vlastita trasirana) mora imati slijedećih 8 obveznih sastojaka:

1. oznaku da mjenica, napisanu u samom slogu isprave, na jeziku na kome je sastavljena,

2. bezuvjetni uput da se plati određena svota,

3. ime onoga koji treba platiti (trasat),

4. označenje dospjelosti,

5. mjesto gdje se plaćanje treba obaviti,

6. ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti (remitent),

7. označenje datuma i mjesta izdavanja mjenice i

8. potpis onoga koji je izdao mjenicu (trasat).

 

Odredba čl. 33. ZM propisuje da je mjenica po viđenju plative čim se podnese, te da se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od izdavanja.

 

Prema odredbi čl. 78. ZM svi mjenično pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti.

 

Odredba čl. 109. ZM koja propisuje da vlastita mjenica sadrži oznaku da je mjenica, unesenu u sam slog isprave na jeziku na kojem je sastavljena, bezuvjetno obećanje da će se određena svota novca platiti, oznaku dospjelosti, mjesto gdje se plaćanje treba obaviti, ime onoga kome se ili po čijoj naredbi mora platiti, oznaku dana i mjesta gdje je vlastita mjenica izdana i potpis onoga koji izdaje mjenicu.

 

Odredba čl. 110. istog zakona propisuje da isprava u kojoj ne bi bilo ma koje od sastojaka iz čl. 109. ne vrijedi kao vlastita, osim u slučajevima koji su određeni u sljedećim stavcima, pa tako u st. 2. navodi da vlastita mjenica u kojoj nije označena dospjelost, smatra kao mjenica po viđenju, dok se u st. 3. navodi da ako nije naročito određeno vrijedi kao mjesto plaćanja, a ujedno i kao mjesto izdavateljevog prebivanja ono mjesto koje je označeno kao mjesto izdavanja mjenice. U stavku 4. navedenog članka navodi se da vlastita mjenica u kojoj nije označeno mjesto izdavanja, smatra se da je izdana u mjestu koje je označeno uz izdavateljevo ime.

 

Odredba čl. 111. ZM koja propisuje da se na vlastitu mjenicu, ukoliko nisu u suprotnosti s njenom prirodom, primjenjuju odredbe o trasiranoj mjenici i to (uz ostalo) i odredba o dospjelosti (čl. 32. do 36.), o plaćanju (čl. 37. do 41.), o zastari (čl. 78. do 84.), ostale odredbe (čl. 101. do 108.) te o avalu (čl. 29. do 31.), s tim da u slučaju predviđenom u čl. 30. st. 4. ZM, ako se u avalu ne naznači za koga je dan, vrijedi da je dan za izdavatelja vlastite mjenice.

 

Imajući na umu sadržaj odredbi ZM, činjenice utvrđene tijekom postupka kao i sadržaj prigovora tuženika nižestupanjski sudovi su i po ocjeni ovog suda pravilno primijenili materijalno pravo kada su otklonili prigovore tuženika kao neosnovane i prihvatili tužbeni zahtjev, odnosno kada su održali na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Općinskog suda u Sinju poslovni broj Ovr 118/00 od 22. ožujka 2000. (čl. 451. st. 3. ZPP).

 

Pravilno je, prije svega, pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da prijeporna mjenica sadrži sve ono što vlastita mjenica treba sadržavati prema odredbi čl. 109. ZM i da (kao propisno popunjena) nema "formalnih nedostataka" koji bi joj oduzimali svojstvo i učinke mjenice.

 

Nadalje, iz spisa proizlazi da tuženici u prigovoru na rješenje o ovrsi samo paušalno (bez posebnog obrazlaganja) osporavaju osnov i visinu novčane tražbine uz tvrdnju da ona ne proizlazi iz međusobnih odnosa stranaka. Na isti način su osporavali vjerodostojnost mjenice prigovorom da istu nisu potpisali. Tijekom parnice su tuženici opet (općenito) tvrdili da imaju pravo isticati prigovore vezane uz osnovni pravni posao i zbog toga su tražili da tužitelj dostavi dokaze iz kojih bi proizlazila osnova i visina potraživanja.

 

S obzirom na to da u ovoj parnici tuženici nisu tvrdili da bi obveza za koju su jamčili potpisom na mjenici bila ništava iz formalnih razloga (čl. 31. st. 2. ZM), niti da je tužitelj mjenicu stekao zlonamjerno ili da je pri stjecanju mjenice postupio s velikom nepažnjom, u nižestupanjskim odlukama je pravilno primijenjeno materijalno pravo iz odredbi čl. 16. st. 1., čl. 31. i čl. 109. ZM. Pravilan je nadalje zaključak da tuženici nisu sudionici osnovnog pravnog posla i da im ne pripada pravo isticati prigovore koji bi bili u vezi s tim poslom (pa ni zahtijevati predočenje isprave iz tog posla), te da su tuženici kao jamci (avalisti) iz formalno valjane mjenice (koja je osnova predmetne novčane tražbine) dužni isplatiti mjenični dug u onom opsegu koji proističe iz mjenice.

 

Preostali opširni navodi revizije tuženika kojima se prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud vrednovao dokaze zapravo se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost nižestupanjskih odluka s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredba čl. 385. ZPP).

 

Ostalim navodima revizije koji se odnose na povrede Sudskog poslovnika (nije stavljena oznaka vijeća, podbroj spisa, oznaka suca, otiska štambilja, ispis imena i prezime ovlaštene osobe koja je izdala dostavnu naredbu i dr.) tuženici se koriste pokušavajući pred najvišim sudom dokazati da su nižestupanjski sudovi u konkretnom slučaju pogrešno protumačili i li primijenili pravo ili povrijedili pravila postupka ili učinili druge povrede zakona i još jednom iskazati svoje nezadovoljstvo pravomoćnim ishodom sudskog postupka. Stoga takvi navodi revizije nisu utjecali na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

Obzirom da je ovaj sud rješenjem poslovni broj Rev-311/2020. od 11. veljače 2020. odlučio o reviziji protiv rješenja drugostupanjskog suda poslovni broj Gžp-568/13 od 16. siječnja 2014., kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o odbijanju prijedloga tuženika za donošenje dopunske presude, to podnesena revizija nije razmatrana u odnosu na revizijske navode koji se odnose na to rješenje.

 

Slijedom iznesenog, budući ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 11. veljače 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.