- 1 -              Rev 4995/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4995/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž R-4/2019-2 od 11. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-95/2017-29 od 20. studenog 2018., u sjednici održanoj 11. veljače 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tuženice, ukidaju se presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž R-4/2019-2 od 11. srpnja 2019. i presuda Općinskog suda u Karlovcu broj Pr-95/2017-29 od 20. studenog 2018. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđena je osnovanom tražbina tužitelja u bruto iznosu od 216.726,40 kuna uvećano za zatezne kamate na pojedine iznose kako je pobliže naznačeno u izreci presude i parnični trošak u iznosu od 25.793,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. rujna 2011. do isplate (točka I izreke). Osim toga, tuženici je naloženo isplatiti tužitelju s osnove neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos od 21.782,24 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. listopada 2009. do isplate i parnični trošak u iznosu od 16.625,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 20. studenog 2018. do isplate (točka II izreke).

 

Drugostupanjskom presudom je povodom žalbe tuženice potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz dosudu troškova revizije.

 

Tužitelj je u odgovoru na reviziju predložio odbiti reviziju kao neosnovanu. Potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tuženica ukazuje da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. To zbog toga jer su u obrazloženju pobijane presude sadržani jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijana presuda nema nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje.

 

Suprotno navodima revidentice, nije počinjena niti bitna povreda odredaba iz članka 354. stavak 2. točka 14. ZPP u vezi odredbe članka 186. a stavak 6 ZPP. Naime, tužitelj se prije podnošenja tužbe obratio stvarno i mjesno nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, pri čemu nije odlučno što je u zahtjevu za mirno rješenje spora zahtijevao isplatu iznosa od 14.400,00 kuna, dok tužbom potražuje znatno više.

 

Nije u pravu revidentica niti kada tvrdi da je time što tuženici nije dostavljen tužiteljev pregled rada (podnesak od 10. svibnja 2018.), na kojem je vještak utemeljio svoj nalaz i mišljenje, u postupku počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP. Ovakvi se revizijski navodi zapravo svode na osporavanje nalaza i mišljenja financijskog vještaka, međutim, s tim u vezi valja istaknuti da tuženica u vrijeme kada je to mogla i morala ni u čemu nije prigovarala nalazu i mišljenju vještaka (očitovanje na listu 408. spisa), dakle tuženici nije bilo onemogućeno raspravljanje pa je riječ o navodima koji se u revizijskom dijelu postupka više ne mogu uspješno isticati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće s osnove ostvarenog prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, noću i blagdanima u razdoblju od 22. siječnja 2007. do 1. listopada 2009.

 

Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju članka 14. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) supsidijarnom primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom odredaba Zakona o radu („Narodne novine“, broj 137/04 i 68/05 - dalje: ZR), članka 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04, 114/04 i 150/04) i članka 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08).

 

Sudovi su prihvatili deklaratorni tužbeni zahtjev u iznosu od 216.726,40 kuna te kondemnatorni zahtjev radi isplate iznosa od 21.782,24 kune, pošavši od utvrđenja da je u navedenom razdoblju tužitelj radio prekovremeno, da je ovaj rad ostvaren u službi dežurstva i u stražarskoj službi, a da mu tuženica taj rad nije u cijelosti isplatila.

 

Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi prihvatili su varijantu vještačenja kojom se rad u službi dežurstva - straže obračunava kao rad u trajanju od 24 sata dnevno umanjeno za vrijednosti iskorištenih slobodnih dana, a u obračunu radnim danom obračunava se kao osam sati prekovremenog rada i 16 sati redovnog rada, dok se rad subotom, nedjeljom, blagdanom, obračunava kao 16 sati prekovremeno i osam sati redovnog rada. Drugostupanjski je sud u odluci naglasio da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da se slobodno vrijeme od 8 sati unutar 24-satnog radnog vremena ne može uračunati kao prekovremeni rad, ali se zbog nedostatka propisa može smatrati redovnim radom i kao takav mora platiti, budući da je tužitelj bio obvezan biti prisutan i dostupan na radnom mjestu.

 

U konkretnoj pravnoj stvari već je odlučivao Vrhovni sud RH, te je odlukom Revr-1508/13-2 od 20. prosinca 2016. ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova, koji su tužitelju u spornom razdoblju za dežurstva i stražu kao prekovremeni rad priznali i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata. Imajući u vidu da tužitelj kao djelatna vojna osoba za vrijeme službe dežurstva i straže, obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba i na nemogućnost napuštanja radnog mjesta, životno je i logično da ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom neovisno o tome traje li odmor osam sati neprekidno ili je zbog specifičnosti službe organiziran na drugačiji način. Stoga se rad djelatne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe u kontinuitetu, prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao „neprekidan rad u trajanju od 24 sata“.

 

Međutim, iz pobijanih odluka proizlazi da nisu podudarne ovako izraženom stavu revizijskog suda (premda se sudovi pozivaju na shvaćanje Vrhovnog suda zauzeto u predmetima broj Revr-67/13 od 10. svibnja 2016., Revr-1861/14 od 13. prosinca 2016. i Revr-1282/16 od 1. veljače 2017.) Naime, kako osnovano upire i revidentica, u prihvaćenoj varijanti vještačenja dnevni odmor u trajanju od 8 sati obračunava se po satnici redovnog rada, što je protivno shvaćanju revizijskog suda.

 

U revizijskoj odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. na koje se tuženica poziva obrazlažući revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, zauzeto je pravno shvaćanje da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad dvadeset četiri sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno.

 

Također, u prije naznačenim revizijskim odlukama broj Revr-67/13 i Revr-1861/14 istaknuto je slijedeće:

 

„Po ocjeni ovog suda, u situaciji višednevnog boravka na terenu radi obavljanja poslova straže ili dežurstva, kada sukladno odredbi čl. 12. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine" 141/04) djelatna vojna osoba ima pravo na dodatak za rad na terenu, životno i logično je da djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada ima slobodno vrijeme u kojem se, iako doduše ne u svom domu, odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom.

 

Nasuprot tome, u slučaju dežurstva propisanog čl. 128. Službovnika oružanih snaga, koje u pravilu traje dvadeset četiri sata, svih dvadeset četiri sata priznaje se kao vrijeme provedeno na radu, nakon čega se dežurni za dvadeset četiri sata oslobađa svih obveza za dvadeset četiri sata.“

 

Time je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1 ZPP u vezi članka 394. a ZPP (na koju opisno ukazuje revident) kojom je propisano da je sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskoga suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda.

 

Zbog navedenog je valjalo prihvatiti reviziju tuženice kao osnovanu i na temelju odredbe članka 394. stavak 1 ZPP riješiti kao u izreci rješenja.

 

U ponovnom postupku nižestupanjski će sudovi, sukladno uputi revizijskog suda (čl. 394.a ZPP), donijeti novu odluku.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (članak 166. stavak 3. ZPP).

 

Zagreb, 11. veljače 2020.