- 1 -              Revr 81/2018-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revr 81/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. R., OIB ..., iz P., zastupanog po punomoćnici G. V., odvjetnici u Z., protiv tuženika Hrvatske odvjetničke komore (HOK), OIB ..., sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćnici I. M.-G., odvjetnici u Odvjetničkom društva G. i p. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-823/14-4 od 19. rujna 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2407/08-55 od 21. veljače 2014., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tuženika djelomično se odbija kao neosnovana u odnosu na glavni zahtjev u iznosu od 730.000,00 kn (točka I. izreke pobijane presude).

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              Prihvaća se djelomično revizija tuženika te se ukidaju presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-823/14-4 od 19. rujna 2017. i Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2407/08-55 od 21. veljače 2014., u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na dosuđene pojedinačne iznose glavnice i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.

 

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na troškove postupka.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 730.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne neto iznose kako je pobliže određeno u izreci presude, u razdoblju od travnja 1997. do srpnja 2011., kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 125.125,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja 21. veljače 2014. do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u pogledu glavnog zahtjeva u iznosu od 730.000,00 kn i pripadajućih zateznih kamata te u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka za iznos od 107.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), dok je presuda suda prvog stupnja preinačena u dijelu odluke o trošku za iznos od 18.125,00 kn te je za navedeni iznos odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (točka II. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tuženik na temelju odredbe članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje nižestupanjskih presuda na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan, uz naknadu troškova cjelokupnog postupka, podredno ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično osnovana, dok u odnosu na troškove postupka nije dopuštena

 

U povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP).

 

Protivno navodima revidenta, pobijana presuda nema nedostataka koji onemogućavaju njezino ispitivanje, naprotiv, drugostupanjska odluka sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Tuženik u reviziji ističe da je drugostupanjski sud na temelju odredbe članka 375. stavak 1. ZPP-a bio dužan ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, ali da u konkretnom slučaju sud drugog stupnja nije uopće ispitao prigovor promašene pasivne legitimacije već da ga je otklonio s obrazloženjem da je o prigovoru zastare i prigovoru promašene pasivne legitimacije odlučeno međupresudom od 18. prosinca 2008., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1280/09 od 4. listopada 2011.

 

Navedena tvrdnja nije osnovana jer je sud drugog stupnja u svemu postupio po odredbama članka 375. stavak 1. ZPP-a, dakle, ocijenio je sve žalbene razloge koji su od odlučnog značenja, a pritom je posebno ocijenio i one razloge koji se odnose na prigovor pravilnosti tuženikove pasivne legitimacije u ovom sporu, dajući u tom smislu jasan i pravno utemeljen odgovor na koji se upućuje revidenta.

 

Prema tome, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 375. stavak 1. ZPP-a (članak 385. stavak 1. točka 2.) na koju se ukazuje revizijom.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio zbog propusta u zastupanju po odvjetniku kao kvalificiranom punomoćniku, koji prije podnošenja tužbe u (statusnom) radnom sporu nije podnio poslodavcu zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužba za naknadu štete podnesena 12. srpnja 2005. te je 18. prosinca 2008. donijeta međupresuda poslovni broj Pr-2407/08-37 kojom je zahtjev tužitelja za naknadu štete utvrđen osnovan u odnosu na tuženika (sud je odbio prigovor promašene pasivne legitimacije budući tužitelj traži štetu koja je nastala prije 1. siječnja 2002.), a koja međupresuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1280/09-2 od 4. listopada 2011.,

 

- da je navedenim presudama odlučeno, kao o prethodnom pitanju, da je tužitelj izgubio radni spor krivnjom odvjetnika Đ. L. zbog propuštanja roka za žalbu, odnosno da je izvanredni otkaz od 27. veljače 1997. bio nedopušten, slijedom čega da bi tužitelj dobio spor da nije bilo propusta odvjetnika te je otklonjen istaknuti prigovor zastare (prigovor promašene pasivne legitimacije nije razmatran niti je tuženik tu presudu osporavao revizijom),

 

- da je u obrazloženju presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1280/09-2 od 4. listopada 2011. zauzeto shvaćanje da je u konkretnom slučaju šteta tužitelju nastala onoga dana kada je primio odluku drugostupanjskog suda kojom je potvrđeno rješenje o odbačaju tužbe (u radnom sporu koju tužbu je podnio odvjetnik Đ. L.) a to je 23. svibnja 2005., kada je tužitelj saznao da je pravomoćna sudska odluka kojom je za njega prestala mogućnost ostvarenja sudske zaštite u radnom sporu, stoga da nije došlo do zastare zahtjeva za naknadu štete jer je tužba podnijeta 12. srpnja 2005.,

 

- da se visina tužbenog zahtjeva sastoji u visini naknade štete koju je tužitelj pretrpio zbog razlike u plaći koju bi ostvarivao kod poslodavca L. d.d. da je kod njega nastavio raditi u razdoblju od 24.3.1997. do 31.10.2005. u iznosu od 289.683,03 kn neto, razlike u plaći koju bi ostvarivao kod poslodavca L. d.d. i mirovine koju je ostvarivao u razdoblju od 1.11.2005. do 16.4.2012. u iznosu od 508.009,92 kn neto, kao i razlike između starosne mirovine koju bi tužitelj ostvario da je radio kod poslodavca L. d.d. do 16.4.2012. i mirovine koju ostvaruje u razdoblju od 16.4.2012. do 30.4.2013. koja iznosi 23.659,27 kn neto,

 

              - da stoga tužiteljeva šteta zbog izgubljene zarade iznosi sveukupno 821.352,22 kn, no s obzirom da taj iznos premašuje limit osiguranja, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev tako da traži isplatu glavnice u iznosu limita osiguranja (730.000,00 kn).

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je dosudio tužitelju naknadu štete u iznosu od 730.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose glavnice (izgubljene zarade) i to tako da zatezne kamate teku mjesečno (na pojedinačne iznose pobliže navedene u izreci prvostupanjske presude) počevši od 5. travnja 1997. do isplate.

 

Drugostupanjski sud ocjenjuje da tuženik u žalbenom postupku nije doveo u sumnju pravilnost odluke suda prvog stupnja stoga je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama, zaključujući da, time što je sud na iznose glavnice dosudio i pripadajuće zatezne kamate, nije prekoračen limit osiguranja, pritom se poziva na sudsku praksu - odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1181/87 od 23. listopada 1987.

 

              Polazeći od toga da je tužitelju dosuđena glavnica sporne tražbine u iznosu od 730.000,00 kn i to kao: - razlika u plaći koju bi ostvarivao kod poslodavca L. d.d. da je kod njega nastavio raditi (289.683,03 kn neto), - razlika u plaći koju bi ostvarivao kod istog poslodavca da je kod njega nastavio raditi i mirovine (508.009,92 kn neto), te još i - razlika između starosne mirovine koju bi tužitelj ostvario da je radio kod istog poslodavca i mirovine koju ostvaruje (23.659,27 kn neto), to znači da je ukupna glavnica sporne tražbine (bez zateznih kamata) bila veća od limita osiguranja (821.352,22 kn).

 

Slijedom toga, kako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev upravo na iznos limita osiguranja (730.000,00 kn) to revizijski razlozi u odnosu na ovaj dio tražbine nisu ostvareni, stoga je reviziju tuženika u tom dijelu, primjenom odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

U reviziji se navodi da je glede dosuđivanja zakonskih zateznih kamata materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer da prema izreci prvostupanjske presude teku na pojedinačne iznose glavnice čak od 5. travnja 1997., ali da tuženik u ovom slučaju nije štetnik (već osoba za koju da je pogrešno utvrđeno da je bila osiguravatelj štetnika u trenutku nastanka štete) i da bi kao takav pao u zakašnjenje tek po primitku presude Pr-2407/08 od 21. travnja 2014. kada je saznao za opseg svoje obveze i koja da je tek tada dospjela, ili podredno ranije, kada je primio drugostupanjsku odluku kojom je potvrđena međupresuda, ili najranije 23. svibnja 2005. kada je primio drugostupanjsku odluku kojom je potvrđeno rješenje o odbacivanju tužbe.

 

U slučaju kada stranka tvrdi da joj je odvjetnik svojim propustom prouzročio štetu jer nije poduzeo sve radnje koje je trebao tada se trenutkom nastanka štete ima smatrati onaj u kojem su nastupile pravne posljedice pravomoćnosti odluke - kojom je podnesena tužba odbačena (tako i u Revx-627/13-2 od 1.7.2015.).

 

U tom smislu, tuženik opravdano ukazuje da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno u odnosu na pitanje dospijeća zakonskih zateznih kamata, a ujedno i na sam tijek tih kamata. Naime, u konkretnom se slučaju radi o osiguranju od odgovornosti pa osiguratelj (tuženik) odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem budući treća oštećena osoba (tužitelj) zahtijeva njezinu naknadu (članak 940. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO, koji se u ovom slučaju, s obzirom na vrijeme kada se dogodio osigurani slučaj (utvrđenje u međupresudi) primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

 

U prvostupanjskom je postupku, uz provedeno vještačenje, utvrđeno da je tužitelj pretrpio materijalnu štetu u iznosu od 821.352,92 kn, ali je tužitelj budući da taj iznos premašuje limit osiguranja, smanjio tužbeni zahtjev na iznos od dosuđenih 730.000,00 kn, što je ujedno u ovom slučaju bila i (najviša) svota osiguranja po svakom odvjetniku i svakom osiguranom slučaju.

 

Zatezne kamate na iznos neisplaćene plaće zbog nezakonitog otkaza teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa, ali tuženik u ovom predmetu odgovara isključivo kao osiguratelj za štetu nastalu osiguranim slučajem, a ne kao tužiteljev poslodavac. Takav zahtjev po prirodi stvari nije isto što i tužbeni zahtjev za naknadu neisplaćene plaće iz radnog odnosa, stoga i za sporedne zahtjeve važe drugačija pravila. Drugim riječima rečeno, tužitelja u ovom sporu pripadaju zatezne kamate sukladno odredbama članka 919. ZOO-a, dakle, osiguratelj dolazi u zakašnjenje na način i u rokovima propisanim navedenom zakonskom odredbom pa od tada teku i zatezne kamate.

 

Prema odredbama članka 919. stavak 1. i 2. ZOO, kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući od kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio. Ali ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, taj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obveze i njezin iznos.

 

Slijedom toga, kako nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđivali odlučne činjenice iz prije navedenih zakonskih odredbi koje se tiču dospijeća zakonskih zateznih kamata, to je u tom dijelu valjalo ukinuti nižestupanjske presude i na temelju člana 395. stavak 2. ZPP-a riješiti kao u izreci. U ponovnom postupku, prvostupanjski će sud, sukladno uputi iz ovog rješenja (članak 394.a ZPP), utvrditi sve činjenice koje su potrebne za pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na preostalu tražbinu, nakon čega će donijeti novu odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

 

Revizijom se uvodno i općenito osporava i odluka o troškovima postupka, međutim, u tom je dijelu tuženikova revizija nedopuštena.

 

Člankom 400. stavak 1. ZPP-a, propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382. ZPP).

 

Rješenje o troškovima postupka nije rješenje kojim se pravomoćno odlučuje o tužbi, odnosno predmetu spora, stoga se takvo rješenje ne može pobijati revizijom budući se ona, kao izvanredni pravni lijek, može podnijeti samo protiv rješenja drugostupanjskog suda kojima se parnični postupak pravomoćno dovršava odlukom o predmetu spora (o „biti stvari“). Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Iz tih je razloga revizija protiv dijela odluke o troškovima nedopuštena pa je na temelju članka 400. stavak 1. i 3. u vezi sa člankom 392. stavak 1. ZPP-a, valjalo riješiti kao u izreci.

 

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi revizije jer je ostvario uspjeh samo u odnosu na sporednu tražbinu glede koje mu podnošenjem tog pravnog lijeka (kojim je ujedno osporavao i odluku o glavnoj tražbini) nisu nastali posebni parnični troškovi.

 

Zagreb, 11. veljače 2020.