- 1 -              Revr 342/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 342/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz M., kojeg zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & K., iz K., protiv tuženika H. a. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik K. V., dipl. iur., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, vraćanja na rad i isplate odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1702/2013-2 od 3. siječnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-341/02-43 od 27. siječnja 2011., u sjednici održanoj 11. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da nije dopuštena Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu, te je naloženo tuženiku da tužitelja vrati na posao i to na radno mjesto blagajnika na naplatnoj postaji tuženika ili na drugo odgovarajuće radno mjesto u roku od osam dana. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju 683.353,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a kako je to pobliže određeno u izreci, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju 17.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a kako je to pobliže određeno u izreci. Nadalje, pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak od 38.929,50 kn sa zateznim kamatama od 27. siječnja 2011. do isplate.

 

              Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke preinačena je prvostupanjska presuda tako da su navedeni tužbeni zahtjevi odbijeni, te je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak revizije u iznosu od 12.825,00 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude pod točkom I. izreke reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije žalba tuženika kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda, te da se u cijelosti obveže tuženika da tužitelju naknadi troškove revizije.

 

Protiv drugostupanjske presude pod točkom II. izreke reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužitelj u cijelosti odbije sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije osnovana, dok revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19. - dalje u tekstu: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP.

 

              Suprotno revizijskim navodima pobijana, drugostupanjska presuda nema nedostataka, može se ispitati te je usuglašena sa prikupljenom i obrađenom procesnom građom.

 

              Zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju se sadržajno poziva revident.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenim Odluka tuženika kao poslodavca o redovitom otkazu ugovora o radu od 12. studenoga 2001. iz razloga što je u razdoblju od 3. kolovoza 2001. do 11.8.2001. upisao u blagajnu na svom radnom mjestu 65 vozila koja nisu oslobođena od plaćanja naknade za prolaz Krčkim mostom, čime je počinio osobito tešku povredu radne obveze, uz vraćanje na posao, kao i zahtjev za naknadu plaća za vrijeme prekida rada uslijed krivnje poslodavca, te zahtjev za naknadom ostalih materijalnih prava iz radnog odnosa.

 

              Odlučujući o sporu, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu jer je u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno da je tužitelj obavljajući poslove naplate cestarine na naplatnoj postaji Krčki most u razdoblju od 3. kolovoza 2001. do 11. kolovoza 2001. propustio naplatiti cestarinu za 65 vozila koja nisu imala pravo na oslobođenje od plaćanja cestarine, čime je povrijedio radnu obvezu iz čl. 51. st. 1. t. 7. Pravilnika o obavljanju poslova naplate cestarine i počinio povredu radne obveze iz čl. 59. st. 1. podst. 1. Pravilnika o radu tuženika nanošenjem materijalne štete i narušavanjem ugleda poslodavca.

 

              Na tako utvrđeno činjenično stanje drugostupanjski sud je pravilno zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

              Naime odredbom čl. 9. st. 4. Zakona o otocima ("Narodne novine", broj 34/99 i 149/99) bilo je propisano da osobe koje imaju prebivalište na otoku koji je mostom povezan s kopnom ne plaćaju mostarinu. Tu je zakonsku odredbu tuženik razradio čl. 8. podst. 3. Pravilnika o obavljanju poslova naplate cestarine i odredio da tu zakonsku odredbu treba tumačiti tako da se ona odnosi na vozila, a ne na osobe detaljno opisujući u čl. 19. st. 2. podst. 3. istog Pravilnika način postupanja blagajnika na naplatnoj postaji pri oslobađanju od plaćanja cestarine vozila koja prelaze most.

 

              Tužitelj se nije pridržavao Pravilnika o obavljanju poslova o naplati cestarine i to nepridržavanje neosnovano opravdava vlastitim tumačenjem Zakona o otocima.

 

              Ovo iz razloga, što je radnik u obavljanju poslova svog radnog mjesta dužan postupati po uputama poslodavca, odnosno u konkretnom slučaju po Pravilniku o obavljanju poslova o naplati cestarine, a nije bio ovlašten sam na svoj način tumačiti odredbe zakona i postupanje suprotno aktima poslodavca opravdavati eventualnim nejasnoćama zakona.

 

              Nije sporno da je bez naplate cestarine tužitelj propustio 65 vozila koja su prema Pravilniku o obavljanju poslova naplate cestarine trebala platiti cestarinu i time je prekršio obveze iz radnog odnosa propisane odredbom čl. 59. st. 1. podst. 1. Pravilnika o radu.

 

              Također, ne mogu se prihvatiti opravdanja tužitelja da se navedeno propuštanje 65 vozila može pripisati otežanim uvjetima rada zbog velike frekvencije i gužve automobila ili omašci u postupanju prilikom upisivanja u blagajnu vozila koja nisu imala oslobođenje od plaćanja mostarine već je riječ o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa u smislu čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 – dalje: ZR) nije moguć, budući da je temeljni posao tužitelja kao blagajnika bio ubiranje novca pribavljenog naplatom cestarine i uredno vođenje blagajničke dokumentacije.

 

Isto tako u odnosu na ostale navode revidenta, a kojima u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, odnosno prigovara pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i upušta se u ocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje činjenične navode iznesene u reviziji.

 

              Zbog toga revizijske navode nije bilo moguće prihvatiti te je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je ona izjavljena.

 

Revizija tuženika podnesena protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

 

Odlučujući o dopuštenosti revizije tuženika podnesene protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 11. veljače 2020.