- 1 -              Revr 913/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 913/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. B. (OIB ...) iz M., kojeg zastupaju punomoćnice M. B. P. i E. K. B., odvjetnice u S. protiv tuženika P. M. d.d. ... (OIB ...), M., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-13/2017 od 24. kolovoza 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-370/15 od 15. srpnja 2016., u sjednici održanoj 11. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza tužiteljeva Ugovora o radu, sve prema Odluci tuženika o redovitom otkazu Ugovora o radu od 20. rujna 2005. i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te je obvezan tuženik vratiti tužitelja na rad (točka I. i II. izreke). Istom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju naknadu bruto plaće za razdoblje od svibnja 2008. pa do ožujka 2016. u iznosima navedenim pod točkom III. izreke i sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedini mjesečni iznos. Odlukom o trošku obvezan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 32.500,00 kuna ( točka IV. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) iako revizija sadržajno predstavlja reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP. Predložio je revizijskom sudu prihvatiti reviziju.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio sve revizijske navode te predložio reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti (redovnu) reviziju protiv drugostupanjske presude: ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna (toč. 1.); ako je presuda donesena u sporu o koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.); ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP (toč. 3.).

 

Slijedom navedene zakonske odredbe, a kako je u konkretnom slučaju presuda donesena u sporu o koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa, dopuštena je revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2., dakle redovna revizija, pa je kao takva i razmatrana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revident u reviziji navodeći da se pobijana odluka ne može ispitati sadržajno ukazuje na apsolutno bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Revident ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 8. ZPP navodeći da sud nije uzeo u obzir i obrazložio kako je cijenio sve utvrđene činjenice.

 

Kod utvrđivanja relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP. Pri tom valja reći da je time što provedene dokaze drugostupanjski sud nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP, a u vezi s čl. 8. ZPP.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje nedopuštenosti redovitog otkaza ugovora o radu (poslovno uvjetovanog), kao i zahtjev za vraćanje na rad i za isplatu naknade plaće.

 

Nižestupanjski su sudovi u bitnom utvrdili:

 

-              da je tužitelj od siječnja 1976. bio zaposlen kod pravnog prednika tuženika,

 

-              da je tuženik u travnju 2004. izradio novu sistematizaciju radnih mjesta te je posljedično navedenom s tuženikom 1. travnja 2004. sklopio ugovor o radu za obavljanje poslova referenta u komercijali koji obuhvaćaju poslove: ugovaranje vožnji, kako s pojedincima tako i s turističkim agencijama, poslove nabavke goriva i maziva, rješavanje zahtjeva za naknadu štete od auto odgovornosti i po osnovi kasko osiguranja, kao i druge poslove koji su s tim povezani, sve na temelju Pravilnika o radu tuženika i sistematizacije radnih mjesta,

 

-              da je 20. rujna 2005. tuženik donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog poslovno uvjetovanih razloga uz obrazloženje da su poslovi referenta u komercijali znatno smanjeni te da je tuženiku ekonomski neisplativo tužitelja plaćati za poslove koje može obavljati drugi radnik, pa su stoga poslovi koje je obavljao tužitelj raspoređeni su na druge radnike pa je organizacijom rada službe prodaje potpuno prestala potreba za izvršavanjem poslova na radnom mjestu referent u komercijali,

 

-              da prije donošenja odluke o otkazu nije izmijenio Pravilnik o radu, odnosno nije ukinuo radno mjesto tužitelja,

 

-              da nije došlo do smanjenja obima posla, niti je prestala potreba za tim poslom,

 

-              da tuženik nije tužitelja pokušao rasporediti na druge poslove,

 

-              da spisu prileži potvrda od 21. rujna 2005. iz koje proizlazi da je sindikalni povjerenik preuzeo Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju.

 

Prvostupanjski sud, na temelju navedenih utvrđenja, ocjenjuje pobijanu odluku o otkazu nedopuštenom, zaključivši da je sporna odluka donesena bez pravovremeno, prethodno provedenog postupka savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom, pa je stoga suprotna odredbi čl. 155. st. 11. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 14/03, 123/03 i 137/04 – dalje: ZR). Nadalje, zaključuje da je odluka nedopuštena i iz razloga jer tuženik kao poslodavac na kojem je u smislu odredbe čl. 119. ZR bio teret dokaza nije dokazao da je izmijenio Pravilnik o radu i ukinuo radno mjesto referenta u komercijali, nije dokazao da je u vrijeme kada je tužitelju otkazan Ugovor o radu došlo do smanjenja obima poslovanja kod tuženika te da nije dokazao da je tužitelja pokušao rasporediti na neko drugo radno mjesto, odnosno je poštivao odredbu čl. 113. ZR. Slijedom navedenog u smislu odredbe čl. 122. st. 1. ZR naložio je tuženiku vratiti tužitelja na rad te u smislu odredbe čl. 93. ZR naložio naknaditi mu plaće za razdoblje u kojem tužitelj nije radio krivnjom tuženika.

 

Drugostupanjski sud, iako zaključuje suprotno zaključku prvostupanjskog suda, da je pobijana odluka o otkazu donesena uz poštivanje obveze savjetovanja s radničkim vijećem kako to propisuje odredba čl. 152. ZR, potvrđuje prvostupanjsku presudu jer ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je odluka nedopuštena jer nisu bile ispunjene sve pretpostavke za njezino donošenje, i to iz razloga što tuženik nije dokazao da je time što je došlo do smanjenja obima poslova u vezi s iznajmljivanjem autobusa koji su apostrofirani razlozi pobijane odluke, automatski prestala potreba za radom tužitelja i jer nije ni pokušao zaposliti tužitelja na drugim poslovima.

 

I po mišljenju ovog suda nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 113. st. 1. st. 2. i st. 3. ZR kada su ocijenili da je osporena odluka o otkazu nedopuštena, jer tuženik na kojem je u smislu odredbe čl. 119. ZR bio teret dokaza, nije dokazao da je došlo do smanjenja obima poslovanja kod tuženika te nije dokazao da je tužitelja pokušao rasporediti na neko drugo radno mjesto.

 

Revident u reviziji kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava zapravo osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu ocjenu ispunjenja zakonskih kriterija iz odredbe čl. 113. ZR te daje drugačiju ocjenu dokaza od nižestupanjskih sudova smatrajući da je u postupku dokazao da tužitelja nije mogao zaposliti na drugim poslovima.

 

Takvi navodi u kojima drukčije ocjenjuje provedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka nižestupanjskih sudova iznesenih u obrazloženju svoje odluke, predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku, stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Revizijske navode kojima se revident osvrće na protutužbeni zahtjev navodeći sam da je on predmet drugog postupka, sud nije ni razmatrao jer o njemu nije odlučivano u pobijanoj odluci.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena to je na temelju čl. 393. ZPP, valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 11. veljače 2020.

 

              Predsjednica vijeća:

              Jasenka Žabčić, v.r.