- 1 -              Revr 867/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 867/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. L. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik F. I. Ž., odvjetnik u S., S., protiv tuženika S. d.d., iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. i p. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-639/2017-2 od 5. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-720/16-22 od 27. veljače 2017., u sjednici održanoj 11. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude.

 

r i j e š i o   j e:

 

              Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja

kojim je tražio da se utvrdi da su Odluke tuženika od 1. kolovoza 2014. o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, te Odluka tuženika od 29. kolovoza 2014. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužitelja nezakonite i nedopuštene, te da radni odnos nije prestao, da se naloži tuženiku da vrati tužitelja na radno mjesto sukladno ugovoru o radu od 1. lipnja 2014., te ako nema više takvog radnog mjesta da tužitelja rasporedi na radno mjesto koje odgovora njegovim kvalifikacijama, stručnoj spremi i radnom iskustvu, sve u roku od osam dana, kao i da se naloži tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka od 2.500,00 kn sa zateznim kamatama od 27. veljače 2017. do isplate.

 

              Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke potvrđena je prvostupanjska presuda, dok je pod točkom II. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

              Protiv drugostupanjske presude pod točkom I. izreke reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presudu  u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje, uz naknadu troškova revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode tužitelja i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška za sastav odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije osnovana, dok revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19. - dalje u tekstu: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenim odluka poslodavca od 1. kolovoza 2014. o otkazu ugovora o radu tužitelju s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, te odluka tuženika od 29. kolovoza 2014. o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava tužitelja, zahtjev da utvrdi da radni odnos tužitelja nije prestao, kao i da se naloži tuženiku da vrati tužitelja na radno mjesto sukladno ugovoru o radu od 1. lipnja 2014., pa ako takvog radnog mjesta nema da tužitelja rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovim kvalifikacijama, stručnoj spremi i radnom iskustvu.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. lipnja 2014. obavljao poslove višeg stručnog suradnika za kreditnu analizu s mjestom rada u S.,

 

- da je tužitelj bio jedini kreditni analitičar kod tuženika koji je radio na izdvojenom radnom mjestu u S., dok su svi ostali kreditni analitičari kod tuženika radili u odjelu kreditne analize u Z.,

 

- da je tuženik 31. srpnja 2014. ukinuo radno mjesto višeg stručnog suradnika za kreditnu analizu s mjestom rada u S. iz razloga što je izdvojenost radnog mjesta otežavala svakodnevnu komunikaciju i usporavala cjelokupan proces, smanjila se učinkovitost rada cijele prodaje, te su izostali pozitivni efekti rada,

 

- da je tuženik 1. kolovoza 2014. donio Odluku o redovitom otkazu o radu tužitelja s ponudom izmijenjenog ugovora o rada prema kojem se tužitelju kod tuženika nudi zaposlenje za isto radno mjesto odnosno za obavljanje poslova višeg stručnog suradnika za kreditnu analizu, ali s mjestom rada u Z. zbog gore navedenih organizacijskih i poslovnih razloga,

 

- da je tužitelj odbio tuženikov novo ponuđeni ugovor o radu,

 

- da je tužitelj protiv odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora 1. kolovoza 2014. u zakonskom roku podnio zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik odbio odlukom od 29. kolovoza 2014.,

 

- da je tužitelj bio jedini izvršitelj na ukinutom radnom mjestu u organizacijskoj jedinici S. pa da stoga nije bilo uvjeta za primjenu socijalnih kriterija,

 

- da u vrijeme kad je bila donesena odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju s ponudom izmijenjenog ugovora kod tuženika nije djelovao sindikat, niti je bilo izabrano radničko vijeće, pa stoga nije proveden postupak savjetovanja s radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom.

 

              Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su ocijenili da je zahtjev tužitelja neosnovan iz razloga što je radno mjesto u poslovnici u S. ukinuto zbog organizacijskih razloga odnosno tuženik je dokazao da je ugovor o radu tužitelja otkazao iz opravdanih razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu sukladno čl. 115. st. 1. toč. 1. Zakona o radu ("Narodne novine“, broj 93/14 – dalje: ZR) i čl. 123. st. 1. i 2. ZR.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja u postupku pred drugostupanjskim sudom, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, razumljiva je, sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na zakonitost predmetne odluke, a takvi razlozi nisu proturječni sadržaju isprava koje se nalaze u spisu.

 

Tužitelj u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica, osporavajući ocjenu provedenih dokaza i zaključke nižestupanjskih sudova u odnosu na zakonitost odluke dajući pritom vlastitu ocjenu provedenih dokaza. Međutim, takvi prigovori po svojoj naravi su činjenični prigovori koje revizijski sud ne može ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nadalje, valja reći da je drugostupanjski sud postupio sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP odnosno obrazloženje drugostupanjske presude sačinjeno je sukladno navedenoj odredbi pa nije osnovan revizijski navod tužitelja da bi tijekom drugostupanjskog postupka bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Slijedom navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Revident je u reviziji naveo da reviziju protiv drugostupanjske presude podnosi i zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, ali u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge zbog kojih je reviziju podnio zbog tog revizijskog razloga, odnosno u čemu se sastoji pogrešna primjena materijalnog prava, a to je bio dužan učiniti sukladno izričitoj odredbi čl. 386. st. 1. ZPP.

 

Budući da tužitelj u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge podnošenja revizije protiv drugostupanjske presude zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud, postupajući u smislu odredbe čl. 386. st. 2. ZPP, neobrazložen revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije uzeo u obzir.

 

              Zbog toga revizijske navode nije bilo moguće prihvatiti te je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana te je odlučeno kao izreci ove presude.

 

Revizija tužitelja podnesena protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

 

Odlučujući o dopuštenosti revizije tužitelja podnesene protiv dijela odluke kojom je odlučeno o troškovima treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“  iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP

 

Zagreb, 11. veljače 2020.