- 1 -              Rev 1431/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1431/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja S. S., OIB:... i 2. tužitelja O. S., OIB: ..., koje zastupaju punomoćnici I. Š. i B. V., odvjetnici u Z., protiv tuženice R. H., OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-907/2016-3 od 9. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj Pn-70/2015 od 30. svibnja 2016., u sjednici održanoj 11. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-907/2016-3 od 9. ožujka 2017., odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u kojem su tražili da se tuženoj naloži isplatiti tužiteljima s osnova povrede prava osobnosti iznos od 600.000,00 kuna svakome, s osnove uređenja grobnice i izgradnje spomenika iznos od 45.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počev od štetnog događaja pa do isplate, te s osnove izgubljenog uzdržavanja od dana nastupa štetnog događaja do dana punoljetnosti svakog od njih mjesečni iznos od 1.500,00 kuna u jednokratnom iznosu po stopi preciznije navedenoj u toj presudi, kao i sa zahtjevom za nadoknadu troškova postupka, sve u roku od 15 dana.

 

U točki II. izreke naloženo je tužiteljima naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 24.900,00 kn, u roku od 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne služba u Benkovcu poslovni broj Pn-70/2015. od 30. svibnja 2016.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji pravovremeno podnose reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog smrti roditelja, sada pokojnih B. i A. S., a koji su prema navodima iz tužbe smrtno stradali od pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata, smatrajući da se radi o ratnom zločinu.

 

U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili da tužitelji svoj zahtjev temelje na tvrdnji da su njihovi roditelji žrtve ratnog zločina, odnosno da je šteta koju su pretrpjeli posljedica ratnog zločina (ili drugog kaznenog djela), da je smrt roditelja tužitelja utvrđena s 13. rujna 1991., a da su tužitelji su za njihovu smrt saznali 6. studenoga 1991., da se u vezi štetnog događaja nije vodio kazneni postupak, niti su identificirane osobe koje su usmrtile roditelje stranaka.

 

Nižestupanjski sudovi iznijeli su pravno shvaćanje prema kojem se u naprijed navedenoj situaciji nije moglo odlučivati o postojanju kaznenog djela, kao o prethodnom pitanju, jer za to moraju postojati procesne zapreke za vođenje kaznenog postupka, kao smrt ili nesposobnost počinitelja za rasuđivanje, te su glede zastare naknade štete primijenili odredbu čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine'' broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), i cijeneći da su prema navodima iz tužbe tužitelji za smrt roditelja saznali 6. studenog 1991., zaključuju da je rok za zastaru predmetne tražbine protekao 6. studenoga 1996., a kako su se tužitelji zahtjevom za mirnim rješenjem spora obratili tuženici tek 17. kolovoza 2013., odnosno, gotovo sedamnaest godina nakon proteka roka u kojem su imali pravo zahtijevati ispunjenje obveze, to je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

 

U revizijskoj fazi postupka, sporno je pitanje nastupa zastare potraživanja naknade štete tužitelja.

 

U smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Kako je naprijed navedeno tužitelji su za smrt roditelja saznali 6. studenog 1991., a tada su i znali za činjenicu da je šteta počinjena od pripadnika Hrvatske vojske ili da se radi o terorističkom aktu za koji također odgovora Republika Hrvatska. Stoga je u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a 6. studenoga 1996., nastupila zastara potraživanja naknade štete, slijedom čega je osnovan prigovor zastare obzirom da su se tužitelji s zahtjevom za mirnim rješenjem spora obratili tuženici tek 17. kolovoza 2013.

 

Nije od značaja odredba čl. 11. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine" broj 117/03 - dalje: ZOŠT) iz razloga što je sukladno odredbi čl. 11. st. 1. ZOŠT određeno da dolazi do zastoja zastare u odnosu na potraživanje naknade štete temeljem tog zakona, a koja zastara u smislu odredbe čl. 11. st. 2. ZOŠT nastavlja teći danom stupanja na snagu ZOŠT , odnosno 31. srpnja 2003., a od kada, pa do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 17. kolovoza 2013., je protekao zastarni rok iz čl. 376. st. 1. ZOO-a . Isto tako, ako bi se uzelo da se treba primijeniti Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga za vrijeme Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03 - dalje: ZORH) zastara potraživanja naknade štete u smislu čl. 376. st. 1. ZOO-a istekla je također prije 6. studenoga 1999., kada je nastupio zastoj zastare sukladno čl. 5. ZORH i nastavio teći stupanjem na snagu ZORH.

 

Nije osnovana ni revizijska tvrdnja da bi u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 377. st. 1. ZOO-a o privilegiranom, duljem, roku zastare zahtjeva za naknadu štete kada je šteta uzrokovana kaznenim djelom, jer prema pravnom shvaćanju ovoga suda za primjenu privilegiranog roka zastare pretpostavka da je proveden kazneni postupak protiv počinitelja kaznenog djela, a što u ovom predmetu nije slučaj. U toj situaciji nije odlučno radi li se o kaznenom djelu ili ne, već je relevantno je li poznat počinitelj kaznenog djela i je li isti kazneno procesuiran. U tom smislu irelevantno je pozivanje revidenata na slučaj obitelji Zec i slučaj Varivode, jer se vezano za te predmete radilo o situaciji kada je proveden kazneni postupak protiv počinitelja kaznenog djela.

 

Slijedom iznesenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP), a s obzirom da su nižestupanjski sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev tužitelja jer je nastupila zastara potraživanja naknade štete temeljem odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a, navedena materijalno pravna odredba je pravilno primjenjena.

 

Iz navedenih razloga reviziju je valjalo odbiti, kao neosnovanu, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a.

 

 

Zagreb, 11. veljače 2020.