- 1 -              Rev 1209/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1209/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice Lj. K. iz K., (OIB: ...), II. tužiteljice M. J. iz N., (OIB: ...) i III. tužiteljice P. S. iz R., (OIB: ...), sve zastupane po punomoćniku V. V., odvjetniku iz R., protiv tuženika V. M. iz J., Republika Slovenija, kao nasljednika i pravnog slijednika S. G., zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku iz R., radi utvrđenja da je stečeno pravo vlasništva nekretnina, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-4032/2013-2 od 10. veljače 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-1798/2009 od 4. svibnja 2012., u sjednici održanoj 11. veljače 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I.  Prihvaća se revizija tužiteljica glede pitanja iz revizije: 1./ "Da li je posjed ipso facto, odnosno ex lege nepošten (nesavjestan), samo i jedino iz razloga jer je posjednik tijekom posjedovanja znao da je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik neka treća osoba, te može li sud samo temeljem te činjenice donijeti odluku o nepoštenju takvog posjeda?” - te se ukidaju presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-4032/2013-2 od 10. veljače 2016. i presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-1798/2009 od 4. svibnja 2012. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Revizija tužiteljica glede pitanja iz revizije pod 2./ i 3./ odbacuje se kao nedopuštena.

 

III. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom, odlukom iz točke I. izreke, „odbijeni su tužbeni zahtjevi kojima tužiteljice traže da se utvrde vlasnicama ½ dijela nekretnina pobliže opisanih“ u toj odluci - kao i zahtjevi na obvezivanje tuženika trpjeti da temeljem presude tužiteljice ishode uknjižbu prijepornog prava vlasništva u svoju korist, svaka na nekretninama za koje zahtijeva utvrđenje prava vlasništva, te naknaditi im troškove postupka, dok je odlukom iz točke II. izreke tužiteljicama naloženo da tuženiku naknade trošak postupka od 11.450,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- u točki 1. izreke, odbijena je žalba tužiteljica kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda „u točki I. izreke te dijelu točke II. izreke, do iznosa od 8.637,50 kn“,

 

- u točki 2. izreke, djelomično je prihvaćena žalba tužiteljica i preinačena „odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke citirane presude, u dijelu iznad dosuđenog troška od 8.637,50 kn“ tako da je odbijen „zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.812,50 kn (razlika između iznosa od 8.637,50 kn do iznosa od 11.450,00 kn)'',

 

- u točki 3. izreke, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena „dopunska presuda Općinskog suda u Opatiji, poslovni broj: P-1798/09 od 6. svibnja 2012.“.

 

Protiv drugostupanjske presude u odluci kojom su odbijene sa zahtjevima tužiteljice su podnijele reviziju „temeljem čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku“. Predlažu preinačiti osporenu presudu i prihvatiti tužbene zahtjeve, podredno ukinuti je i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbaci kao nedopuštena, podredno odbije kao neosnovana.

 

Revizija je osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 10. veljače 2016., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti podnesene revizije (budući da je podnesena kao izvanredna) primjenjuju novelirane odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), prema kojima stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz toga st. 2. stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmetom spora zahtjevi su tužiteljica na utvrđenje prava vlasništva prijepornih nekretnina opisanih u točki I. izreke prvostupanjske presude, kumulirani sa njihovim zahtjevima na obvezivanje tuženika trpjeti da se te nekretnine upišu na njihovo ime u zemljišne knjige. Pritom tužiteljice polaze od neospornog: da stranke imaju zajedničkog prednika - J. S., a tuženik da je unuk uknjiženog G. (J.) S. - sina pok. J., koji je uknjižen kao suvlasnik u ½ dijela predmetnih nekretnina, a u drugoj polovini da su upisani nasljednici pok. K. S.

 

Nižestupanjski sudovi su zahtjeve tužiteljica ocijenili neosnovanim i odbili, sve i pored činjeničnog utvrđenja da su tužiteljice u vremenskom slijedu sa svojom prednicom (majkom) u posjedu svih prijepornih nekretnina kroz razdoblje moguće i duže od sto godina (u kojem su razdoblju tužiteljice sa majkom i obnovile zgradu, a koja također čini „prijepor“ - nakon što je u ratu bombardirana i srušena) - u kojemu im nitko nije osporavao taj posjed niti im ga pokušao oduzeti, a uz osnovno i odlučno shvaćanje (temeljeno na iskazu same I. tužiteljice da su sve tužiteljice kao i njihova majka svo vrijeme posjedovanja tih nekretnina znale da su ove u zemljišnim knjigama upisane na druge osobe, njihove srodnike) da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za dosjedanje - jednostavno jer taj posjed tužiteljica (sa prednicom: majkom) nije bio (obzirom na navedeno znanje upisa u zemljišnim knjigama) savjestan ili pošten, dakle sa kvalitetom - bez koje nije moguće nekretnine stjecati u vlasništvo dosjelošću. Pritom ocijenjuju da okolnost što je „majka tužiteljica samostalno koristila prijepor, o čemu da svjedoče svi saslušani svjedoci, kraj gore opisanih razloga koji se odnose na kvalitetu posjeda, nije odlučna za usvajanje tužbenog zahtjeva“.

 

Revidentice su naznačile da reviziju protiv osporene presude, temeljene na takvome shvaćanju, podnose temeljem odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP-a i u reviziji su postavile pitanja:

 

1./ "Da li je posjed ipso facto, odnosno ex lege nepošten (nesavjestan), samo i jedino iz razloga jer je posjednik tijekom posjedovanja znao da je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik neka treća osoba, te može li sud samo temeljem te činjenice donijeti odluku o nepoštenju takvog posjeda?”,

 

2./ "Može li sud zaključiti i odlučiti da je posjed posjednika - nevlasnika nesavjestan (nepošten) kada niti sam vlasnik - neposjednik u svom iskazu na sudu niti jednom rječju takvom posjedu nije osporio poštenje (savjesnost), iako je osporio sam tužbeni zahtjev?",

 

3./ “Može li slobodno uvjerenje o ocjeni dokaza od strane suda biti u potpunoj suprotnosti sa utvrđenim činjenicama u postupku, a koje činjenice svojim sadržajem uvelike pretežu u korist tužbenog zahtjeva?”,

 

te istakle da su ona važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: da o njima “evidentno” postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. U reviziji naznačuju odluke za koje drže da se mogu uspoređivati sa osporenom.

 

Revizijski sud ocjenjuje prvo u reviziji naznačeno pitanje važnim za odluku o predmetu spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njemu je revizijski sud već izrazio svoje shvaćanje - ali je odluka drugostupanjskog suda donesena uz propust da se takvo shvaćanje i primjeni.

 

Konkretno, revizijski sud je u više svojih odluka izrazio shvaćanje u svezi tog pitanja - pa tako i u odluci posl. br. Rev-2426/1990 od 15. veljače 1991., prema kojoj:

 

„...pravilno su sudovi, u smislu…odredbe iz st. 2. čl. 72. ZOVO, zaključili da je posjed prednika tužitelja savjestan, i to neovisno o tome što su u zemljišnim knjigama kao vlasnici spornih nekretnina bili upisani prednici revidenta. Naime, kraj utvrđenih činjenica da su se prednici tužitelja oduvijek ponašali kao vlasnici spornih nekretnina, a da im prednici revidenta nikada nisu osporili pravo vlasništva, iako su oni svoja vlasničkopravna ovlaštenja manifestirali njima naočigled, to sama okolnost što su prednici revidenta u zemljišnim knjigama bili upisani kao vlasnici ne čini posjed prednika tužitelja nesavjesnim. Prednici tužitelja nisu imali nikakvog razloga da uvidom u zmljišne knjige utvrđuju zemljišnoknjižno stanje. Oni su, na temelju navedenih okolnosti, osnovano vjerovali da su vlasnici, pa im se zato i propust da izvrše uvid u zemljišne knjige ne može stavljati na teret, u smislu da im nije moglo ostati nepoznato da su zemljišno-knjižni vlasnici prednici revidenta.

 

Ocijenjujući pravilno da je posjed prednika tužitelja bio savjestan kroz vrijeme duže od 50 godina, dakle i kroz zakonom propisani rok od 20 godina, sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo, kada su utvrdili da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva spornih nekretnina…”

 

Suštinski, u tome je sadržan i odgovor na prvo u reviziji tužiteljica postavljeno pitanje: činjenica da su prednici tužitelja i tužitelj kao posjednici nekretnina mogli znati ili pak znali za upis u zemljišnim knjigama, konkretno - da su te nekretnine u tim knjigama u svom razdoblju njihova posjedovanja bile upisane kao vlasništvo tuženika ili njegovih prednika, ne čini samo za sebe posjed prednika tužitelja i tužitelja nesavjesnim ili nepoštenim - ako su prednici tužitelja i tužitelj za tog razdoblja posjedovanja prema okolnostima konkretnog slučaja (primjerice: u situaciji kada im posjed nitko nikada nije osporavao iako su na nekretninama vršili i vlasničkopravna ovlaštenja - u vidu bitnog ulaganja u nekretnine, u obnovu objekta, a upisani je vlasnik svo vrijeme, pa čak i preko 60 godina - bio potpuno pasivan u iskazivanju ikoje vlasničke ovlasti na istim nekretninama, u svojatanju nekog prava na njima, u iskazivanju i znanja da je vlasnik - pa nije vodio niti računa kako se koriste i gdje se one nalaze, to tim više ili pogotovo kada su posjednici i iz sadržaja pismena upisanog vlasnika imali razumnih razloga vjerovati da on nije vlasnik ili da im vlasništvo prepušta i da to manifestira ili potvrđuje svojom posvemašnjom pasivnošću ili nezainteresiranošću za nekretnine) imali razloga osnovano vjerovati i (time) vjerovali da posjed vrše kao vlasnici.

 

Slijedom toga, a kako shvaćanje nižestupanjskih sudova iz presuda koje su donijeli nije u skladu s takvim shvaćanjem ovoga suda - i kako nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog shvaćanja (pogrešne primjene materijalnog prava) nisu razmotrili druge okolnosti i činjenice odlučne za odluku o predmetu spora i (time) za nastavak postupka, to je valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude - te odlučiti kao u izreci ove odluke, u stavku I. izreke rješenja (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

 

U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o zahtjevu tužiteljica: odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

 

Pritom ima poći:

 

- od smisla odredaba čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), po kojima: "...dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.“ (st. 1.), s time da „samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.“ (st. 2.), dok „samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.“ (st. 3.), odnosno od prethodno važećih odredaba čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (objavljenim u "Službenom listu SFRJ" broj 6/80, a koji je na snagu stupio 1. rujna 1980., preuzetog Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, "Narodne novine", broj 53/91, kao zakona Republike Hrvatske), kojima je bilo propisano (st. 2.) da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a da (st. 4.) savjesni posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, sve u svezi

 

- s odredbom čl. 18. st. 1. ZV-a, po kojoj: „posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed)“, a pošten je (st. 3. istoga članka) “...ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed“, s time da (st. 5) „posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno“, te odredbama čl. 72. ZOVO-a, po kojima: (st. 1.) „posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja“, (st. 2.) „posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova“ - i (st. 3.) „savjesnost posjeda se pretpostavlja“,

 

a prema kojima nepošten (nesavjestan) posjednik ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću - ni redovnom niti izvanrednom, s time da se poštenje (savjesnost) posjeda pretpostavlja - pa onaj tko tvrdi da je nečiji posjed nepošten (nesavjestan) mora to i dokazati.

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).

 

Za konačnu odluku ostavljaju se troškovi podnesene revizije (čl. 166. st. 3. ZPP-a), o čemu je odlučeno odlukom iz stavka III. izreke ovog rješenja.

 

Kraj osnovanosti revizije tužiteljica već i osnovom pitanja pod 1./ revizije, a polazeći od smisla odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.", ovdje je za prihvatiti i da pitanja postavljena po revidenticama pod 2./ i 3./ u reviziji nisu važna za odluku o konkretnom sporu.

 

Zagreb, 11. veljače 2020.