- 1 -              Rev-x 836/2011-6

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 836/2011-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Z. iz Z., zastupan po punomoćniku I. Š., odvjetnici u Z., protiv I. tuženika A. B. iz Z., J. 12 i II. tužene S. B. iz Z., oboje zastupani po punomoćniku D. G., odvjetniku u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja Z. S. iz Z., zastupan po punomoćnici N. S.-I., odvjetnici u Z., radi utvrđenja i brisanja zemljišnoknjižnog upisa, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, broj Gžx-40/10-4 od 12. siječnja 2011. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Zaprešiću, broj P-226/06-28 od 18. studenoga 2009, ispravljena rješenjima istog suda i istog poslovnog broja P-226/06 od 4. veljače 2010. i 15. veljače 2010., u sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuju presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici, broj Gžx-40/10-4 od 12. siječnja 2011. i presuda Općinskog suda u Zaprešiću, broj P-226/06-28 od 18. studenoga 2009. ispravljena rješenjima istog suda i istog poslovnog broja P-226/06 od 4. veljače 2010. i 15. veljače 2010., i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je ništav darovni ugovor sklopljen između I. tuženog B. A. i II. tužene B. S., dana 4. travnja 1989.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je darovni ugovor sklopljen između I. tuženika i II. tužene 4 travnja 1989. ništav (toč. I. izreke), naloženo je brisanje zk stanja nastalog na osnovi navedenog darovnog ugovora i uspostava zk stanja kakvo je bilo prije provedbe darovnog ugovora tako da se briše pravo posjeda i korištenja s imena II. tužene (toč. II. izreke), te je naloženo tuženicima da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 23.705.00 kn (toč. III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda pod toč. I. izreke dok je preinačena pod toč. II. izreke tako da je odbijen zahtjev za brisanjem zk stanja. Ujedno je rješenjem ukinuta presuda u dijelu kojim je odlučeno o trošku postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod toč. I. izreke, tuženici su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

Suprotno revizijskim navodima, obje nižestupanjske presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora o darovanju koji su tuženici sklopili 4. travnja 1989.

 

Naime, I. tuženik je svojoj kćeri, odnosno II. tuženici 4. travnja 1989. darovao nekretninu kč. br. 4208/4 upisana u zk. ul. br. 2905 k.o. Z., pri čemu je u ugovoru naznačeno da daroprimac u posjed darovane nekretnine stupa danom potpisa ugovora i da od toga dana snosi sve poreze i druge obveze vezane uz vlasništvo, posjed te korištenje te nekretnine.

 

Međutim, predmetna nekretnina je Odlukom Skupštine općine Z. od 6. lipnja 1985. prenesena u društveno vlasništvo neizgrađenih građevinskih zemljišta unutar granica naselja gradskog karaktera u Z., dok je rješenjem Općine Z. od 22. travnja 1987. oduzeta iz posjeda I tuženiku kao ranijem vlasniku i darovatelju.

 

Nižestupanjski su sudovi zaključili da je predmetni ugovor ništav ističući da su tuženici postupali protivno zakonskoj zabrani iz čl. 8. st. 1. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine", broj 54/80, 42/86, 41/88, 48/88 – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu ZOG), kojim je propisano da se građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu ne može otuđivati niti se mogu prenositi prava u pogledu tog zemljišta protivno odredbama toga zakona, pri čemu je čl. 8. st. 2. ZOG-a, propisano da je pravni posao zaključen protivno navedenoj odredbi ništav.

 

Tuženici u reviziji ističu da nema materijalnopravnih propisa koji bi pružili podlogu zaključku nižestupanjskih sudova o ništavosti darovnog ugovora.

 

Navedeni prigovor tuženika je osnovan.

 

Predmet ovog postupka nije stvarnopravni zahtjev, već obveznopravni u smislu da se utvrdi ništavim ugovor o darovanju sklopljen između dviju fizičkih osoba. U trenutku sklapanja predmetnog ugovora, darodavatelj nije bio ni vlasnik, a niti posjednik nekretnine koja je predmet darovanja, što znači da je on tim ugovorom raspolagao (darovao) nekretninom koja nije njegovo vlasništvo (tuđu nekretninu).

 

Međutim, prema pravnom shvaćanju sudske prakse, ugovor kojim se raspolaže tuđom nekretninom nije ništetan, on obvezuje samo stranke iz ugovora ali ne obvezuje treće osobe, dakle vlasnika nekretnine. Ta činjenica ne daje pravo vlasniku stvari kojom se raspolagalo zahtijevati utvrđenje ništavosti takvog ugovora (u tom smislu i odluke Rev-1103/87 od 23.12 1987., Rev-x 780/11 od 17.2.2015.).

 

Pored toga, za istaknuti je da je navedeno pravno shvaćanje, istina u odnosu na kupoprodajni ugovor, bilo je ocjenjivano i u ustavno-sudskom postupku u kojem je Ustavni sud Republike Hrvatske (odluka br. U-III-2995/12 od 14. travnja 2015.) izrazio slijedeće shvaćanje:

 

„Pri tome Ustavni sud smatra potrebnim istaknuti da stajalište sudova izraženo u osporenim presudama prema kojem "U smislu odredbe čl. 460. Zakona o obveznim odnosima ... prodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje pa činjenica da je tuženica pod 1) prodala tuđu nekretninu ne čini takav ugovor ništavim odnosno ne daje sama po sebi osnove trećoj osobi koja polaže vlasnička prava zahtijevati utvrđenje ništavim ugovora o prodaji, ..." sukladno je pravnom stajalištu koje je u više svojih odluka izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske (odluke broj Rev-506/2012-2 od 5.2.2013., Rev-1400/2009-2 od 12.08.2012., Rev-1370/2009-2 od 28.04.2011. i dr.).“

 

Prema tome, kao i kupoprodajni ugovor, tako i ugovor o darovanju u kojem je darovatelj raspolagao tuđom nekretninom, kao što je to u ovom slučaju, obvezuje stranke tog ugovora, s tim da obdareniku, koji nije znao ili nije mogao znati da je stvar tuđa, daje pravo tražiti raskid ugovora, odnosno naknadu štete, stoga takav ugovor proizvodi pravne posljedice u subjektivnom smislu (samo među strankama tog ugovora). Zato je tužbeni zahtjev kojim se u konkretnom slučaju traži utvrđenje ništavosti ugovora o darovanju, neovisno o tome u kakvom je pravnom statusu bila odnosna nekretnina, bez daljnjega neosnovan.

 

Člankom 8. st. 1. ZOG-a, propisano je da se građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu ne može otuđivati niti se mogu prenositi prava u pogledu toga zemljišta protivno odredbama tog zakona te da se na tom zemljištu mogu stjecati samo prava određena tim zakonom (st. 2. tog članka određeno je da je pravni posao zaključen protivno odredbama tog zakona ništav).

 

Budući da na temelju pravnog posla kojim se raspolaže tuđom stvari već zbog te okolnosti nije ni moglo doći do otuđenja ili prijenosa prava u pogledu kč. br. 4208/4 upisane u zk. ul. br. 2905 k.o. Z., sporni ugovor o darovanju nema stvarnopravnih učinaka u odnosu na treće osobe koje su bile ovlaštene raspolagati tom nekretninom. Slijedom toga, valja zaključiti da pravna norma iz čl. 8. st. 1. ZOG-a nije mjerodavna za pravilnu odluku o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

Stoga je pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je predmetni ugovor o darovanju ništav.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP-a prihvatiti reviziju te preinačiti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 11. veljače 2020.