- 1 -              Revd 284/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 284/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S., vlasnika obrta M. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u O. društvu B. & partneri j.t.d. iz Z., protiv tuženika HEP - operator distribucijskog sustava d.o.o. (OIB: ...) iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-8134/2016-3 od 28. listopada 2019. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru posl. br. P-256/2011-87 od 1. kolovoza 2016., u sjednici održanoj 11. veljače 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke, u odluci kojom je „naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 127.550,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 12. siječnja 2012. do isplate, kao i u točki II. izreke“, u odluci kojom je odbijen „kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 57.067,24 kn sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2008. do isplate, kao i isplatom zateznih kamata na iznos od 380.570,76 kn od 1. siječnja 2008. do 10. studenog 2009.“,

 

- u stavku II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke, te u točki III. izreke i suđeno:

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Dužan je tuženik platiti tužitelju iznos od 253.020,76 kn sa kamatom za razdoblje od 11. studenog 2009. pa do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14%, za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05%, te za razdoblje od 1. srpnja 2016. pa do isplate po stopi od 7,88%, a u slučaju promjene prosječne kamatne stope, zakonske zatezne kamate izračunat će se uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih nefinancijskim trgovačkim društvima na razdoblje dulje od godine dana izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i platiti mu zatezne kamate na iznos od 127.550,00 kn od 11. studenog 2009. pa do 11. siječnja 2012. po stopi od 12% godišnje, sve u roku od osam dana.“

 

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 22.314,81 kn (dvadesetdvijetisućetristočetrnaest kuna i osamdesetjednu lipu), u roku od osam dana.“

 

Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - a riječ je o pravnom pitanju o kojem je drugostupanjski sud u drugoj odluci izrazio drugačije shvaćanje.

 

Tuženik nije odgovorio na prijedlog.

 

Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 28. listopada 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenja revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Odredbama čl. 385.a ZPP-a propisano je:

 

"Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a osobito:

 

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, ili

 

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, pogotovo ako sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, ili

 

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem sudska praksa revizijskog suda nije jedinstvena, ili

 

- ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije - trebalo preispitati sudsku praksu."

 

Prema odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti."

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu utuženi iznos.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio djelomično osnovanim te (djelomičnim potvrđivanjem i djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude) djelomično prihvatio i djelomično odbio.

 

Tužitelj je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija, pa je, uz navod da shvaćanje na kojemu se ta presuda temelji nije pravilno - i da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnog i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, konkretno - od pravnog pitanja o kojemu sudska praksa drugostupanjskog suda nije jedinstvena, u prijedlogu i postavio pitanje.

 

Međutim, time što je tako odredio razloge svoga prijedloga te konstatirao da ga podnosi prema odredbama čl. 385.a ZPP-a i zbog tog pitanja, predlagatelj nije ispunio sve pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti imajući na umu:

 

- da navedene odredbe čl. 385.a i čl. 387. st. 3. ZPP-a predviđaju postojanje:

 

a) u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi, i to važnog za odluku u konkretnom sporu - ali i (ovdje bitno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, te

 

b) kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na "različitu" sudsku praksu, priložene uz prijedlog odluke suda na koju se predlagatelj poziva ili njezinu  određenu naznaku, sve uz postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi i time nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse,

 

- da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ovlašten sam kreirati sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenutih razloga - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po tome prijedlogu sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da pritom eventualno čak i pogoduje jednoj stranki.

 

Tek bi u takvoj situaciji Vrhovni sud Republike Hrvatske mogao ujednačavati primjenu prava i imao obvezu preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“) - i reviziju dopustiti.

 

U ovome slučaju o takvoj situaciji nije riječ:

 

- predlagatelj je u prijedlogu postavio pitanje koje je uopćeno i na koje se time niti ne može dati jasan i određen odgovor: odgovor na njega ovisi od činjeničnih okolnosti svakog konkretnog slučaja (obzirom da se gotovo niti jedna stvar kao što je motor broda ili njemu slična stvar “ne može vratiti u stanju” u kojemu je primljena - niti istekom samo kraćeg roka od ugradnje: svaka takva je u nečemu promijenjena, neka više neka manje, makar moguće i neznatno - ali je promijenjena),

 

- odluka na koju se predlagatelj poziva u prijedlogu (Pž-371/10-6 od 18. veljače 2014.), ona koju sugerira prihvatiti kao temeljenu na shvaćanju koje je u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu je temeljena osporena presuda - u toj suprotnosti nije: ona se ne može uspoređivati sa osporenom presudom jer se temelji na shvaćanju (vezanom uz prethodnu konstataciju da je “postojanje materijalnog nedostatka…” pretpostavka da se kupac “može koristiti svojim pravom propisanim odredbom čl. 410. st. 1. t. 4. ZOO-a”) da u konkretnom slučaju kupac “nije dokazao postojanje materijalnog nedostatka iz odredbe čl. 410. st. 1. t. 2. ZOO-a”, da mu je “bilo nemoguće vratiti stvar u stanju u kojemu ju je primio” - te da “pretpostavke za jednostrani raskid ugovora” u tamo konkretnim okolnostima nisu ispunjene jer “tuženik nije dokazao da je stvar potpuno ili djelomično propala zbog nedostatka koji opravdava raskid ugovora ili zbog nekog događaja koji ne potječe od njega”, dakle ne na shvaćanju (iz pitanja ovdje postavljenog u prijedlogu) da navedene pretpostavke za jednostrani raskid ugovora ne postoje već i samo kada je “nemoguće vratiti stvar u stanju u kojemu je primljena”,

 

- odnosno, prijedlog tužitelja u svezi postavljenog pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge za zaključiti: da o njemu zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti i daljnje: da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije - čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 385.a st. 1., 387. st. 3., 4. i 5. i 392. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 11. veljače 2020.