- 1 -              Revt 49/2016-3

Broj: Revt 49/2016-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. m. G. I. d.o.o. u stečaju, I., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu P. i p. j.t.d. u S., protiv tuženice C. b. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. A., odvjetniku u S., radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-8854/13-3 od 1. rujna 2015., kojom je djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-974/2009 od 21. veljače 2013., u sjednici održanoj 11. veljače 2020.,

p r e s u d i o   j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Splitu broj P-974/2009 od 21. veljače 2013. utvrđeno je da ugovori o cesiji potraživanja broj 922-N-118/02-C od 4. veljače 2002.; ugovor o cesiji broj 922-N-139/02-C od 6. ožujka 2002. i ugovor o cesiji potraživanja broj 0000-102-01016 TM-2345 od 25. srpnja 2002. gube učinak prema tužitelju u dijelu potrebnim za namirenje njegove tražbine te je naloženo tuženiku vratiti u stečajnu masu iznos 51.642,83 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na iznos: 15.429,07 kn od 7. ožujka 2002.; 17.335,95 kn od 18. travnja 2002., te 18.877,81 kn od 8. kolovoza 2002., sve pa do isplate, dok je za daljnjih 4.967.808,80 kn tužbeni zahtjev odbijen, te je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos 12.800,00 kn, a za daljnjih 440.950,00 kn taj zahtjev tužitelja odbijen.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-8854/13-3 od 1. rujna 2015. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je utvrđeno da ugovor o cesiji potraživanja broj 922-N-118/02-C od 4. veljače 2002. i ugovor o cesiji broj 922-N-139/02-C od 6. ožujka 2002. gube pravni učinak prema tužitelju u dijelu potrebnim za namirenje njegove tražbine, te u dijelu kojim je tuženoj naloženo vratiti u stečajnu masu iznos 32.765,02 kn sa zateznim kamatama koje na iznos 15.429,07 kn teku od 7. veljače 2002., a na iznos 17.335,95 kn teku od 18. travnja 2002. pa sve do 31. prosinca 2007., kao i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za vraćanje iznosa 4.967.808,80 kn u stečajnu masu, dok je djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrđenje da ugovor o cesiji potraživanja broj 0000-102-01016 TM-2345 od 25. srpnja 2007. gubi pravni učinak prema tužitelju u dijelu potrebnim za namirenje njegove tražbine, kao i u dijelu kojim je traženo da se tuženoj naloži vratiti u stečajnu masu iznos 18.877,81 kn sa zateznim kamatama od 8. kolovoza 2002. Ujedno je tuženoj naloženo vratiti u stečajnu masu tužitelju zateznu kamatu na iznos 32.765,02 kn od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje; za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi od 8,14%, kao i naloženo tužitelju isplatiti tuženoj na ime troškova postupka iznos 429.735,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem čitavog tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu mu troškova postupka.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost iste može ispitati, te nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Revizijski navodi tužitelja kojima prigovarajući pravilnosti pobijane presude u pravcu postojanja takve bitne povrede odredaba parničnog postupka, a u koju svrhu vrši preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a. S tim u vezi tužitelja treba podsjetiti da je u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a ocjena dokaza pridržana sudu, a ne strankama, a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno te svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Kako su nižestupanjski sudovi upravo postupajući u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata postupka utvrdili odlučne činjenice te djelomičnim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo i u tom pravcu dali valjane razloge, to je pobijana presuda jasna i razumljiva.

Predmet spora je zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da tri ugovora o cesiji sklopljena 4. veljače 2002., 6. ožujka 2002. i 25. srpnja 2002. između tužitelja kao cedenta, tuženika kao cesionara i Republike Hrvatske za Ministarstvo obrane kao cesusa gube pravni učinak prema tužitelju, a u dijelu potrebnim za namirenje njegove tražbine i s tim u vezi zahtjev da tužena vrati u stečajnu masu ukupno iznos 5.019.451,60 kn uplaćen na temelju tih ugovora jer je sklapanjem tih ugovora o cesiji došlo do oštećenja tužiteljevih vjerovnika, a zbog namjernog oštećenja, te da su se ostvarile pretpostavke iz čl. 131. st. 1. Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/00 i 82/06 – dalje: SZ).

Pobijanom presudom djelomično je potvrđena prvostupanjska presuda i to u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na ugovore o cesiji sklopljene 4. veljače 2002. i 6. ožujka 2002. i s tim u vezi tuženoj je naloženo isplatiti iznos 32.765,02 kn naplaćen na ime provizije obavljenih transakcija, odnosno odbijen zahtjev za isplatu iznosa 4.967.808,80 kn za koji je utvrđeno da tuženik nije ostvario kao imovinsku korist iz ugovora o cesiji, dok je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev u dijelu koji se odnosi na ugovor o cesiji od 25. srpnja 2002. i isplatu iznosa 18.877,81 kn, a nakon što je utvrđeno da je tu pravnu radnju pravni prednik tužitelja (cedent I) poduzeo prema W. H. G. d.o.o. kao cedentu II, a ovaj potom cedirao ustupljeno potraživanje tuženoj, što znači da se radi o dva ugovora o cesiji u jednoj ispravi koju su potpisale ugovorne strane. Kako W. G. G. d.o.o. nije obuhvaćen tužbom za pobijanje pravnih radnji u dijelu kojim mu je ustupljeno potraživanje prema Republici Hrvatskoj u iznosu 1.887.780,64 kn, drugostupanjski sud ocjenjuje da nije moguće pobijati u ovom postupku tako neodređeno naveden ugovor o cesiji, a bez da je pobijan i ugovor o cesiji sklopljen sa W. H. G. d.o.o.

Kako ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge iznesene u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, to se glede revizijskih navoda tužitelja stranke upućuju na razloge iznesene u navedenoj drugostupanjskoj presudi, sve sukladno odredbi čl. 396.a st. 1. ZPP-a.

U skladu s navedenim reviziju tužitelja trebalo je odbiti, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a time da će se na internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske uz ovu presudu objaviti presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-8854/13-3 od 1. rujna 2015. sve u smislu odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP-a.

Zagreb, 11. veljače 2020.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.