- 1 -              U-zpz 9/2019-5

 

 

 

 

 

 

Broj: U-zpz 9/2019-5

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja L. d.o.o. iz K., zastupanog po punomoćniku H. T., odvjetniku u D., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak iz Z., radi koncesijske naknade, odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-103/2018-5 od 10. travnja 2019. pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-3314/17-3 od 20. rujna 2018., u sjednici održanoj 11. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-3314/17-3 od 20. rujna 2018. odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda Upravnog suda u Splitu broj 8 UsIpn-27/15-8 od 13. ožujka 2017., a kojom je djelomično poništeno rješenje Ministarstva financija, Klasa: UP/I-042-01/14-01/85, Ur.broj: 513-08-04-03-14-1 od 2. prosinca 2014. i to točka I.1. (1.1. do 1.8.) kojom je utvrđena naknada za koncesiju za 2010. i zatezne kamate u ukupnom iznosu od 1.067.134,74 kn, toč. I.2. (2.1. do 2.8.) kojom je utvrđena naknada za koncesiju i zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2011. do 9. listopada 2011. u ukupnom iznosu od 630.638,66 kn, te točke II. do V. u dijelu koji se odnosi na naprijed navedene točke. Ujedno je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je djelomično poništeno rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-470-05/15-01/5, Ur.broj: 513-04/15-2 od 8. svibnja 2015., i to u dijelu koji se odnosi na točku I.1. i točku I.2. prvostupanjskog rješenja od 2. prosinca 2014.

 

Protiv navedene presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati prijedlog te preinači pobijanu presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske na način da usvoji žalbu tuženika protiv prvostupanjske presude u odnosu na točku I. i II. prvostupanjske presude i odbije u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja protiv rješenja tuženika te da se u cijelosti ostavi na snazi prvostupanjsko upravno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske.

 

Tužitelj nije dostavio odgovor na zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude nije osnovan.

 

Prema odredbi čl. 78. st. 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12 i 152/14 – dalje: ZUS) zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne sudske odluke može podnijeti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u roku od šest mjeseci od dana dostave pravomoćne sudske presude strankama, pri čemu ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti na inicijativu stranke u upravnom sporu, ali i po službenoj dužnosti. U smislu odredbe čl. 78. st. 1. ZUS stranke u upravnom sporu mogu zbog povrede zakona predložiti Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne sudske odluke Upravnog suda ili Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

 

U smislu odredbe čl. 78. st. 6. ZUS pobijana presuda ispitana je samo u granicama zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude.

 

U ovoj pravnoj stvari presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-3314/17-3 od 20. rujna 2018. odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda Upravnog suda u Splitu broj 8 UsIpn-27/15-8 od 13. ožujka 2017., a kojom presudom je djelomično poništeno prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje upravnog tijela.

 

Predmet spora kod upravnih tijela je naplata koncesijske naknade za korištenje poslovnih zgrada na pomorskom dobru u K.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2011. do 9. listopada 2011. koristio prostor luke posebne namjene na otoku K.,

 

- da u navedenom razdoblju tužitelj nije imao sklopljen ugovor o koncesiji za korištenje pomorskog dobra,

 

- da je tuženik proveo financijski nadzor zakonitosti, pravilnosti i pravodobnosti obračuna, prijava i uplata naknade za koncesije na pomorskom dobru za razdoblje od 1. siječnja 2011. do 9. listopada 2011.,

 

- da je prvostupanjskim rješenjem upravnog tijela tužitelju utvrđena obveza plaćanja naknade za koncesiju kao i kamate zbog nepravodobne uplate naknade za koncesiju za sporno razdoblje.

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske i Upravni sud u Splitu u svojim presudama zauzeli su pravno shvaćanje da obveza plaćanja koncesijske naknade nastaje tek sklapanjem ugovora o koncesiji, pa kako tužitelj u spornom razdoblju nije imao sklopljen ugovor o koncesiji tuženik nije mogao naložiti plaćanje koncesijske naknade za sporno razdoblje.

 

Ovaj sud u cijelosti prihvaća takvo pravno shvaćanje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Upravnog suda u Splitu jer je čl. 7. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09 i 123/11 – dalje: ZPDML) propisano da se za osobnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra može u zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija. Nadalje, odredbom čl. 16. ZPDML propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće uporabe i daje na posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta te prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji. Također je navedenom odredbom ZPDML određeno da opseg i uvjeti posebne uporabe ili gospodarskog korištenja pomorskog dobra se uređuju odlukom ili ugovorom o koncesiji, a u skladu s odredbama ZPDML i propisa donesenih na temelju ZPDML. Odredbom čl. 25. ZPDML propisano je da se na osnovi odluke o koncesiji sklapa ugovor o koncesiji između davatelja koncesije i ovlaštenika te se utvrđuju svi uvjeti u vezi trajanja koncesije i drugih prava i obveza davatelja ovlaštenika koncesije.

 

Prema odredbi čl. 26. st. 4. i 5. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", broj 125/08) ugovor o koncesiji sastavlja se u pisanom obliku koji potpisuje ovlaštena osoba davatelja koncesije i odabrani najpovoljniji ponuditelj, a potpisivanjem ugovora o koncesiji koncesionar stječe pravo i preuzima obvezu obavljanja djelatnosti iz ugovora o koncesiji. Člankom 28. st. 1. Zakona o koncesiji propisano je da je koncesionar dužan plaćati novčanu naknadu za koncesiju u iznosu i na način kako je to uređeno ugovorom o koncesiji, osim ako plaćanje za koncesiju nije ekonomski opravdano.

 

Stoga nema mogućnosti naplate koncesijske naknade u slučaju nepostojanja ugovora o koncesiji i nije moguće primijeniti odredbu čl. 2., čl. 10. st. 2. i čl. 16. st. 5. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13). Takvo pravno shvaćanje ovaj sud je izrazio u svojim ranijim odlukama kao što su primjerice broj Uzz-24/13-3 od 17. ožujka 2015. te broj U-zpz 31/2017-9 od 8. siječnja 2020.

 

Obzirom na navedeno, valjalo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbiti kao neosnovan temeljem odredbe čl. 78. st. 8. ZUS i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 11. veljače 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.