- 1 -              I Kž-Us 16/2019-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 16/2019-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. K. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 333. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06. i 110/07.; dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: državni odvjetnik) i optuženog R. K. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 8. studenoga 2018. broj K-Us-24/2011., u sjednici vijeća održanoj 12. studenoga 2019. i 11. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog R. K. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženi R. K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv javnog reda, udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 1. KZ/97. opisanog u točki 1. izreke osuđujućeg dijela presude, za koje mu je djelo na temelju navedene zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora od dvije godine te kaznenog djela protiv imovine, teške krađe iz članka 217. stavka 2. točke 1. u vezi s člankom 216. stavkom 1. i člankom 61. KZ/97. opisanog u točki 2. izreke osuđujućeg dijela presude, za koje mu je djelo na temelju članka 217. stavka 2. KZ/97. utvrđena kazna zatvora od dvije godine pa je optuženi R. K. za ta djela i uz primjenu članka 60. KZ/97. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od tri godine. Na temelju članka 63. KZ/97. optuženiku je u jedinstvenu kaznu zatvora na koju je osuđen uračunato vrijeme oduzimanja slobode u vezi s kaznenim djelima od 19. svibnja 2008. do 19. studenog 2009.

 

Na temelju članka 557. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08-17) u vezi s člankom 560. stavcima 1. i 2. ZKP/08-17 od optuženog R. K. oduzeta je protupravno stečena imovinska korist u iznosu od 19.791,66 kuna koja postaje imovine Republike Hrvatske te je naloženo optuženiku da isplati iznos od 19.791,66 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08-17 odlučeno je da je optuženi R. K. dužan na ime imovinskopravnog zahtjeva platiti oštećenom V. S. iznos od 36.000 kuna, dok je oštećenik s preostalim dijelom zahtjeva upućen u parnicu, oštećenom M. J. iznos od 30.000 kuna, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen u parnicu, oštećenom društvu E. iznos od 370.000 kuna, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen u parnicu, oštećenom društvu U. d.o.o. iznos od 100.000 kuna, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen u parnicu, oštećenom S. V. iznos od 95.000 kuna, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen u parnicu, oštećenom D. K. iznos od 35.000 kuna, oštećenom Z. I. iznos od 5.000,00 kuna, oštećenom društvu S. d.o.o. iznos od 70.000 kuna, dok je oštećenik s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva upućen u parnicu, oštećenom B. M. iznos od 44.000 kuna, dok je oštećenik s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva upućen u parnicu, oštećenom društvu D. iznos od 8.000 Eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, društvu P. d.o.o. iznos od 4.653,76 kuna, društvu C. iznos od 7.922,20 kuna, dok je oštećeno društvo B. d.o.o. s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućeno u parnicu.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08-17 odlučeno je da je optuženi R. K. dužan platiti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08-17 u iznosu od 2.000,00 kuna i iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08-17 koji se odnose na nagradu i nužne izdatke branitelja o kojim troškovima će sud donijeti posebno rješenje.

 

Nasuprot tome, na temelju članka 452. točke 6. ZKP/08-17 protiv optuženog J. B., optuženog A. S. i optuženog B. D., odbijena je optužba  zbog kaznenog djela protiv javnog reda, udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 3. u sa stavkom 1. KZ/97., opisanog u točki 1. izreke odbijajućeg dijela presude, te protiv optuženog J. B. zbog kaznenog djela protiv imovine, teške krađe iz članka 217. stavka 2. točke 1. u vezi s člankom 216. stavkom 1. KZ/97., opisanog u točki 2.s izreke odbijajućeg dijela presude, protiv optuženog A. S. zbog kaznenog djela protiv imovine, teške krađe iz članka 217. stavka 2. točke 1. u vezi s člankom 216. stavkom 1. KZ/97., opisanog u točki 2.b izreke odbijajućeg dijela presude i protiv optuženog B. D. zbog kaznenog djela protiv imovine, teške krađe iz članka 217. stavka 2. točke 1. u vezi s člankom 216. stavkom 1. KZ/97., opisanog u točki 2.m izreke odbijajućeg dijela presude.

 

Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08-17 oštećeni V. S., oštećeni J. M., oštećeno društvo E., oštećeno društvo U., oštećeni S. V., oštećeni D. K., oštećeni Z. I., oštećeno društvo S. d.o.o., oštećeni B. M., oštećeno društvo D., oštećeno društvo C. i oštećeno društvo B. d.o.o. su s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom u odnosu na optuženog J. B., optuženog A. S. i optuženog B. D. upućeni u parnicu.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08-17 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08-17, nužni izdaci optuženog J. B., optuženog A. S. i optuženog B. D. te nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te je presude žalbu podnijelo državno odvjetništvo i to u odnosu na odbijajući dio presude zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08-17 i bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17, a u odnosu na osuđujući dio presude zbog odluke o kazni (članak 472. stavak 1. ZKP/08-17). U odnosu na odbijajući dio nije izričito navedeno kako postupiti sa žalbom, a iz sadržaja žalbe proizlazi da se predlaže ukidanje presude u tom dijelu i upućivanje predmeta na ponovno suđenje i odluku, dok se u odnosu na osuđujući dio predlaže optuženom R. K. za svako djelo utvrditi pojedinačne kazne u duljem trajanju te ga osuditi na jedinstvenu kaznu u duljem trajanju.

 

Protiv presude se žali i optuženi R. K. po branitelju, odvjetniku K. L., uvodno navodeći da žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene kaznenog zakona, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se optuženik žali i zbog odluke o kaznenoj sankciji, predlažući „drugostupanjskome sudu da odlučujući po predmetnoj žalbi istu usvoji na način da pobijanu presudu ukine, te vrati predmet prvostupanjskome sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da istu preinači na način da okrivljeniku smanji mjeru i visinu izrečene kazne“.

 

Optuženi A. S. je po branitelju, odvjetniku G. D., na žalbu državnog odvjetnika podnio odgovor iz čijeg sadržaja proizlazi da se predlaže da se ta žalba odbije kao neosnovana i u odnosu na ovog optuženika potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08-17, spis prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog R. K. nisu osnovane.

 

U odnosu na osuđujući dio presude:

 

Optuženi R. K. u uvodnom dijelu žalbe navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, dok u obrazloženju u odnosu na ovu žalbenu osnovu ističe da se pobijana presuda ne može ispitati s obzirom na to da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, zbog čega smatra da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17 koju dalje ne obrazlaže. Pobijana je presuda ispitana u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08-19) i nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjena ijedna od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ova na koju se žalitelj poziva, s obzirom na to da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao jasne, potpune i detaljne razloge za svoja utvrđenja, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga su neosnovani ovi žalbeni navodi optuženika.

 

Također neosnovano žalitelj smatra da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon u odnosu na optuženog R. K. jer da u odnosu na njega nije primijenio odredbe KZ/11. koje su povoljnije i koje je primijenio u odnosu na optuženike J. B., A. S. i B. D., čime upire na postojanje povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08-17, odnosno da je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenio zakon koji se ne može primijeniti.

 

Naime, u pobijanoj presudi, jednako kao i u optužnici, terećeno postupanje optuženog R. K. u odnosu na provaljivanje u automobile s ciljem otuđivanja istih je sukladno ustaljenoj sudskoj praksi prihvaćenoj i od strane ovog suda pravno označeno kao kazneno djelo iz članka 217. stavka 2. točke 1. KZ/97., za koje je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godine i za koje je djelo (doduše, pogrešno) prvostupanjski sud utvrdio da nisu blaže odredbe Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11-15). Međutim, prvostupanjski je sud propustio uočiti da je optuženom R. K. na teret u točki 2. a) stavljeno da je, zajedno s još dvije osobe, zavlačenjem podesnog predmeta između vrata i dovratka nasilno otvorio rolo vrata trgovačkog društva B. d.o.o. te pomoću pronađenih originalnih ključeva otuđio tri osobna automobila vrijednosti 300.000,00 kuna, 70.000,00 kuna i 100.000,00 kuna. Takvim je postupanjem optuženi R. K. ostvario obilježja kaznenog djela iz članka 217. stavka 1. točke 1. KZ/97. (propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina) pa, s obzirom na činjenicu da mu se na teret stavlja jedno produljeno kazneno djelo, prema ocjeni ovog suda upravo je prema navedenoj pravnoj kvalifikaciji trebalo ocijeniti koji je zakon blaži. Prema odredbi članka 229. stavka 1. točke 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11-12), u kojem kaznenom djelu ima kontinuitet kazneno djelo teške krađe iz članka 217. stavka 1. točke 1. KZ/97., za kazneno djelo teške krađe bila je propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, što nije blaže za optuženika. Međutim, odredba tog zakona je još jednom izmijenjena pa je prema KZ/11-15 za kazneno djelo teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 1. propisana kazna zavora od šest mjeseci do pet godina. Doduše, tom je izmjenom u članku 229. stavku 2. KZ/11-15 propisano da će se počinitelj kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina, ako su ostvarena obilježja teške krađe iz stavka 1. članka 229. KZ/11-15, a vrijednost ukradene stvari je velika, što je konkretno slučaj. Međutim, u vrijeme počinjenja djela vrijedio je KZ/97. prema čijim odredbama je velika vrijednost bila kvalifikatorna okolnost, ako je počinjeno kazneno djelo iz krađe članka 216. stavka 1. KZ/97., a ukradena je stvar velike vrijednosti, a ne i ako je počinjeno kazneno djelo teške krađe iz članka 217. stavka 1. KZ/97., a ukradena je stvar velike vrijednosti. Stoga ponašanje kakvo kao kazneno djelo predviđa članka 229. stavak 2. KZ/11-15 u vrijeme počinjenja optuženom R. K. na teret stavljenog kaznenog djela nije bilo propisano kao posebno kazneno djelo pa se takvo ponašanje optuženiku kod procjene blažeg zakona ne može uzeti u obzir jer bi to predstavljalo povredu pravila o zabrani retroaktivne primjene strožeg zakona, kakvo je pravno stanovište prihvaćeno i u ranijim odlukama ovog suda. Stoga bi prema odredbama KZ/11-15 terećeno postupanje optuženog R. K. trebalo pravno označiti kao kazneno djelo teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 1. KZ/11-15 za koje je kazneno djelo propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, dakle, jednako kao i za kazneno djelo iz članka 217. stavka 1. točke 1. KZ/97. te kazneno djelo iz članka 217. stavka 2. točke 1. KZ/97., pa slijedom toga za optuženika novi Kazneni zakon nije blaži pa nije osnovana niti njegova žalba podnesena zbog povrede kaznenog zakona.

 

S obzirom na to da se optuženi R. K. tereti i za kazneno djelo udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 1. KZ/97., u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08-19 i u odnosu na to je djelo ispitano je li KZ/11-12 blaži, odnosno je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Utvrđeno je da to djelo ima svoj pravni kontinuitet u djelu iz članka 328. stavka 1. KZ/11-12. No, s obzirom na to da oba ova djela imaju istu zaprijećenu kaznu (od šest mjeseci do pet godina), novi KZ/11-12 nije blaži za optuženika ni za ovo kazneno djelo.

 

Optuženi R. K. ističe i žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, budući da je optuženi R. K. u cijelosti priznao oba kaznena djela koja su mu optužnicom državnog odvjetnika stavljena na teret, to on sukladno odredbi članka 464. stavka 7. ZKP/08-17 ne može podnijeti žalbu zbog navedene žalbene osnove.

 

Žaleći se zbog odluke o kazni na koju je osuđen optuženi R. K., državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio olakotne i otegotne okolnosti na strani ovog optuženika, no, smatra da je podcijenio otegotne okolnosti zbog čega da su mu utvrđene pojedinačne, a potom izrečena i jedinstvena kazna zatvora u prekratkom trajanju.

 

Nasuprot tome, optuženik smatra da je kazna zatvora od tri godine na koju je osuđen previsoka te da se opća svrha kažnjavanja i svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela mogla ostvariti i zatvorskom kaznom kraćeg trajanja.

 

Ispitujući u povodu žalbi stranaka osnovanost odluke o kazni, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11-15, od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja te im je dao i valjan značaj. Tako je pravilno u odnosu na optuženika kao olakotno cijenjeno da je iskreno i potpuno priznao počinjenje na teret mu stavljenih kaznenih djela još u stadiju istrage, na koji je način pridonio efikasnosti vođenja ovog kaznenog postupka, njegovo iskazano kajanje i žaljenje zbog počinjenih kaznenih djela, protek vremena od počinjenja djela čemu nije ni na koji način pridonio, kao i činjenicu da je oženjen i otac maloljetnog djeteta. Nasuprot tome, pravilno je prvostupanjski sud otegotnim optuženom R. K. cijenio njegovu dosadašnju kaznenu osuđivanost, brojnost radnji u okviru produljenog kaznenog djela, iznos protupravno pribavljene imovinske koristi, iskazanu upornost prilikom počinjenja kaznenog djela teške krađe, kao i činjenicu da je bio organizator grupe za počinjenje kaznenih djela koja je imala veći broj članova. Imajući na umu ovako utvrđene olakotne i otegotne okolnosti te njihov značaj, a vodeći računa i o tome da je, kako za kazneno djelo iz članka 333. stavka 1. KZ/97., tako i za kazneno djelo iz članka 217. stavka 1. točke 1. KZ/97., zakonom zaprijećena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, protivno žalbama državnog odvjetnika i optuženika, ocjena je i ovog suda da je pravilno prvostupanjski sud najprije optuženiku za svako djelo utvrdio pojedinačne kazne zatvora od po dvije godine te ga potom primjenom odredbi o izricanju kazne za djela u stjecaju pravilno osudio na jedinstvenu kaznu zatvora od tri godine. Upravo će takva jedinstvena kazna utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

Premda je u pravu državni odvjetnik kada upire na optuženikovu višekratnu osuđivanost, treba navesti i da je iz izvatka iz kaznene evidencije za optuženika vidljivo da velika većina tih presuda datira od 2007. do 2012. te da je samo jedna od prije nešto više od dvije i pol godine pa navedena okolnost, a vrednujući i sve ostale pravilno utvrđene, kako otegotne, tako i olakotne okolnosti, prema ocjeni ovog suda ne opravdava optuženikovo strože kažnjavanje.

 

Zbog svega navedenog nisu prihvaćene ni žalba državnog odvjetnika koja smatra da su podcijenjene otegotne okolnosti na strani optuženika i da ga treba strože kazniti, kao ni optuženikova žalba koja smatra da su otegotne okolnosti precijenjene i da bi bilo svrhovito i blaže kažnjavanje.

 

Optuženi R. K. ističe u žalbi da smatra da ,,je i imovinskopravna sankcija previsoka“ očigledno misleći na visinu oduzete imovinsku korist i dosuđenih imovinskopravnih zahtjeva. Međutim, kao što je već navedeno, ovaj je optuženik u cijelosti priznao počinjenje na teret mu stavljenih kaznenih djela pa i visinu protupravno stečene imovinske koristi. Budući da nitko ne može zadržati takvu imovinsku korist te s obzirom na to i da su pojedini oštećenici postavili imovinskopravne zahtjeve, pravilno je prvostupanjski sud obvezao optuženog R. K. na isplatu oštećenicima imovinskopravnih zahtjeva u visini štete opisane kod pojedinih radnji kaznenog djela za koje je optuženika proglasio krivim, a s ostatkom ih uputio u parnicu, oduzevši pritom od optuženika imovinsku korist u onom dijelu koji nije obuhvaćen dosuđenim imovinskopravnim zahtjevima, vodeći pritom računa i o činjenici da mu je stavljeno na teret da je dijelio korist s ostalim optuženicima pa je prvostupanjski sud imovinsku korist podijelio prema članovima grupe koju je organizirao optuženi R. K., cijeneći njegovu ulogu i obvezujući optuženog R. K. na plaćanje dijela koji podijeljen na sve članove, pripada njemu, a što prihvaća i ovaj sud. Stoga su neosnovani i ovi optuženikovi žalbeni navodi.

 

U odnosu na odbijajući dio presude:

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17, državni odvjetnik smatra da je izreka presude u suprotnosti s razlozima presude u dijelu u kojem se obrazlaže da je za kazneno djelo iz članka 228. stavka 1. KZ/11-15 nastupila zastara jer za to kazneno djelo optužba niti nije odbijena, nego je odbijena za kazneno djelo iz članka 217. stavka 2. točke 1. u vezi s člankom 216. stavkom 1. KZ/97.

 

Protivno takvim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 454. ZKP/08-17, u izreci odbijajućeg dijela presude naveo činjenični i zakonski opis te naziv kaznenog djela koje je optuženiku optužnicom državnog odvjetnika stavljeno na teret, dok je u obrazloženju naveo razloge zbog kojih smatra da treba odbiti optužbu, konkretno nastup zastare kaznenog progona zbog primjene blažeg zakona koji je nakon počinjenja optuženicima na teret stavljenih kaznenih djela stupio na snagu. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koji upire državni odvjetnik. Sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08-19 i odbijajući dio pobijane presude je ispitan po službenoj dužnosti te nije utvrđeno da bi bila počinjena niti neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka navedena u spomenutoj zakonskoj odredbi.

 

Nije u pravu državni odvjetnik niti kada tvrdi u žalbi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi u odnosu na kazneno djelo iz članka 217. stavka 2. točke 1. u vezi s člankom 216. stavkom 1. KZ/97. povrijedio kazneni zakon jer da s obzirom na zapriječenu kaznu zatvora do pet godina za to kazneno djelo nije nastupila zastara.

 

Naime, 1. siječnja 2013. na snagu je stupio novi Kazneni zakon koji je u smislu članka 3. stavka 3. KZ/11-15 za optuženike J. B., A. S. i B. D. blaži za terećeno kazneno djelo teške krađe iz članka 217. stavka 2. točke 1. u vezi s člankom 216. stavkom 1. KZ/97. (ovim se optuženicima na teret stavlja da su provaljivali u osobne automobile s ciljem otuđivanja upravo tih automobila, a ne provaljivanja u prostore da bi se otuđile stvari iz tih prostora, a takvo je postupanje prema ustaljenoj sudskoj praksi koji je prihvatio i ovaj sud pravno označavano kao kazneno djelo teške krađe iz članka 217. stavka 2. točke 1. KZ/97.).

 

Naime, kao što je već gore navedeno, kazneno djelo teške krađe iz članka 217. stavka 2. točke 1. KZ/97. činio je onaj počinitelj koji je počinio kazneno djelo krađe, ako je ukradena stvar velike vrijednosti i počinitelj je postupao s ciljem prisvajanja stvari takve vrijednosti. Dakle, kvalifikatorna okolnost je velika vrijednost pa je prema odredbama KZ/11-12 to djelo odgovaralo kaznenom djelu iz članka 229. stavka 1. točke 5. za koje je djelo bila zaprijećena kazna zatvora od jedne do osam godina, što nije blaže za optuženike. Međutim, Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona od 22. svibnja 2015. („Narodne novine“ broj 56/15. s ispravkom u „Narodnim novinama“ broj 61/15.) taj je oblik kaznenog djela ispušten iz članka 229. KZ/11-15 (u stavku 2. istog članka je dodana velika vrijednost kao kvalifikatorna okolnost za djela iz stavka 1.), dok je kažnjavanje za počinitelja kaznenog djela krađe kada je ukradena stvar velike vrijednosti sada propisano člankom 228. stavkom 3. KZ/11-15 te je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. No, neovisno o tome što je zapriječena kazna zatvora za ova dva djela jednaka (iz članka 217. stavka 2. točke 1. KZ/97. i članka 228. stavka 3. KZ/11.), prilikom ocjene koji je zakon blaži, ovaj je sud imao na umu pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. broj Su-IV K-4/2012-57 o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenog djela. Naime, prema navedenom pravnom shvaćanju zakonsko obilježje ,,stvar velike vrijednosti“ iz članka 228. stavka 3. KZ/11. postoji kada ta vrijednost prelazi 60.000,00 kuna, pa upravo ta činjenica to kazneno djelo čini blažim u odnosu na kazneno djelo iz članka iz članka 217. stavka 2. točke 1. za koje je pravnim shvaćanjem od 24. studenoga 1997. utvrđeno da se radi o ,,stvari velike vrijednosti“ kada njezina vrijednost koristi prelazi 30.000,00 kuna. Ovakvo pravno shvaćanje prihvaćeno je i u sudskoj praksi, a osim toga, Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona od 22. svibnja 2015. („Narodne novine“ broj 56/15. s ispravkom u „Narodnim novinama“ broj 61/15.) u članku 87. točki 29. KZ/11-15 izričito je navedeno da je vrijednost stvari velika ako prelazi 60.000,00 kuna.

 

Stoga je zbog stupanja na snagu KZ/11-15 i izmijenjenog iznosa stvari velike vrijednosti s 30.000,00 kuna (koliko je ona iznosila prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenom u odnosu na KZ/97.) na 60.000,00 kuna, taj zakon za ovo kazneno djelo blaži pa za ocjenu zastare treba uzeti kaznu propisanu kaznenim djelom određenim sukladno odredbama tog zakona, kako je to pravilno učinio i valjano i obrazložio i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

 

Optuženicima A. S. i B. D. na teret je stavljeno da su otuđili automobile u vrijednosti od 36.000,00 kuna, odnosno 30.000 kuna. U odnosu na optuženog J. B. nije navedena vrijednost otuđenog automobila, ali ta okolnost ne može biti ocijenjena na njegovu štetu pa valja uzeti da je vrijednost automobila bila svakako veća od 30.000,00 kuna koliko je bilo potrebno prema KZ/97. da bi se radilo o kvalificiranom obliku krađe. Budući da su navedene vrijednosti manje od 60.000 kuna, koji iznos je sada potrebno otuđiti da bi se radilo o krađi stvari velike vrijednosti iz članka 228. stavka 3. KZ/11-15, to bi u odnosu na ove optuženika na teret im stavljena kaznena djela pravilno trebalo označiti kao kazneno djelo iz članka 228. stavka 1. KZ/11-15, kako je to učinio i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi. Za to je kazneno djelo zakonom propisana kazna zatvora do tri godine pa je imajući na umu vrijeme počinjenja kaznenih djela (u odnosu na optuženog J. B. 20./21. travnja 2008., u odnosu na optuženog A. S. 19. ožujka 2008. te u odnosu na optuženog B. D. 12. travnja 2008.) te odredbe o zastari kaznenog progona iz članka 81. stavka 1. točke 5. KZ/11-15, nastupila zastara kaznenog progona i to za optuženog J. B. 21. travnja 2018., za optuženog A. S. 19. ožujka 2018. te za optuženog B. D. 12. travnja 2018. Budući da je prvostupanjska presuda donesena tek u studenome 2018., to ovdje ne dolazi u obzir primjena odredbe članka 81. stavka 3. KZ/11-15 o produljenju rokova zastare kaznenog progona.

 

Stoga je, protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, pravilo prvostupanjski sud protiv navedenih optuženika odbio optužbu zbog nastupa zastare kaznenog progona.

 

Sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08-19 niti u oslobađajućem dijelu pobijane presude nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Stoga je, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, žalbe državnog odvjetnika i optuženog R. K. trebalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 482. ZKP/08-19 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 11. veljače 2020.